hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Šešeljev posljednji ples

Muharem Bazdulj : Šešeljev posljednji ples

Decembar 02
17:43 2014

Bazdulj2Prije taman pet godina, mjesec dana gore-dolje, imao sam književno veče u Bruxellesu. Bila je to i zgodna prilika za druženje s prijateljem-novinarom koji tamo živi. Poslao sam mu poruku da ga pitam kad se vidimo, a on je odgovorio da trenutno nije u Bruxellesu, nego u Haagu, i to – poslom; upravo je, naime, bilo počelo suđenje Radovanu Karadžiću, pa je otišao da izvještava.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Svoj SMS je završio ovako: “Karadžić je kriv. Posljednji put nas je zajeb'o.” Pala mi je na pamet ova anegdota kad je u proteklim danima Vojislavu Šešelju uspjelo da sa samo nekoliko izjava unazadi međusobne odnose Hrvatske i Srbije i vrati ih, barem naizgled, do tačke zategnutosti od prije nekoliko godina. Šešelj je, eto, opet zajeb'o Srbiju i Hrvatsku, Srbe i Hrvate, reklo bi se posljednji put.

Čudo je ta sloboda! Nije Šešelj ni u zatvoru šutio, naprotiv, ali otkad je na slobodi, njegove izjave izazivaju mnogo veću pažnju. Da se razumijemo, Šešelj očito ima veći uticaj na takozvane elite nego na široke narodne (biračke) mase.

Sva relevantna ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da bi Srpska radikalna stranka – i sa Šešeljem na slobodi – na eventualnim vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji ostala ispod cenzusa. Usprkos silnoj medijskoj pompi, usprkos činjenici da je cijeli Beograd bio izlijepljen plakatima s natpisom “Pozdravimo pobednika” i pozivom na skup dobrodošlice Šešelju na Trgu Republike, tamo se pojavilo jedva tri hiljade ljudi, ne dakle tri hiljade njegovih podržavalaca, nego tri hiljade ljudi sveukupno, uključujući novinare, slučajne prolaznike i dokone radoznalce. Primjera radi, da Dino Merlin ili Vlado Georgiev u Beogradu skupe samo tri hiljade fanova (i to s plaćanjem ulaznica!) to bi se smatralo neviđenim debaklom. Šešelj je, dakle – poslije skoro dvanaest godina bez “koncerta” – na džabnom javnom nastupu prošao katastrofalno. Kako se, međutim, zna desiti na estradi, onaj koga odbaci publika, često biva spašen od – “kritičara”, i to sa susjednog “tržišta”. Mislim ovdje, naravno, na političare i tzv. javne radnike iz Hrvatske kojima je u predizbornoj Hrvatskoj Šešelj došao kao kec na desetku. Površnim uvidom u hrvatske medije, reklo bi se da tamo da nema Šešelja ne bi imali o čemu da raspravljaju. (Interesantno je u tom kontekstu da je puštanje Šešelja na slobodu imalo mnogo manje uticaja na stanje u Bosni i Hercegovini bez obzira na to što razloga za njegovu zloglasnost u BiH ima makar jednako kao i u Hrvatskoj.).

Osim već uobičajenog folklora u vidu rata izjavama, faktor Šešelj je uzrok i dva nešto veća politička “incidenta”: jedan je otkazivanje prisustva Zorana Milanovića na ambiciozno zamišljenom beogradskom samitu premijera regionalnih država koji u decembru (su)organizuje Kina, a drugi je rezolucija Evropskog parlamenta koju su inicirali upravo hrvatski poslanici u ovoj instituciji. Takozvana međunarodna zajednica nominalno je kao zabrinuta zbog ovakvog razvoja događaja, a cijela priča je zapravo samo još jedan dokaz amaterizma i paceraja iste te međunarodne zajednice. Za razliku od nekih drugih optuženika za ratne zločine, Vojislav Šešelj se nije skrivao i sam je otputovao u Haag da se preda. Tamo je paralelno – zahvaljujući TV prenosima suđenja – uveseljavao svoje pristalice pred malim ekranima i sprdao se sa sudijama. Službenici Tribunala za ratne zločine sa Šešeljem se očito nisu najbolje snašli. Zato i jest moguće da on u pritvoru provede više od jedanaest godina a da mu presuda nije izrečena. Ne treba biti pretjeran cinik da bi se u privremenom oslobađanju Šešelja više vidio strah od još jedne smrti u ćeliji bez presude, negoli ikakav humanitarni razlog iz oficijelnih obrazloženja.

Jedan od razloga za uznemirenost koju Šešelj proizvodi jest zapravo činjenica da je njegova politička ideologija u posljednjih dvadeset i pet godina potpuno ista. Svi ostali su se promijenili, a to se ne odnosi samo na njegove nekadašnje bliske saradnike Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Kad se Andrej Nikolaidis na prvi pogled razložno pita zašto Evropski parlament ne usvoji i rezoluciju protiv Milorada Dodika (“Ne sabotira li Dodik ‘evropski put’ Bosne i Hercegovine? Ne otvara li Dodik, i to u kontinuitetu, ‘psihološke rane žrtava rata i zvjerstava s početka 1990-ih godina’? Kakva je tačno razlika između Šešelja, koji četnicima čestita dan ‘oslobođenja Vukovara’, i Dodika, koji predlaže da studentski dom na Palama nosi ime Radovana Karadžića?”), on zaboravlja činjenicu da Dodik devedesetih nije bio na Šešeljevoj strani. Šešelju je tih godina mnogo bliži bio njegov vlastiti politički pokrovitelj – Milo Đukanović. Kad bi Evropski parlament usvajao rezolucije o svakom radikalnom desničarskom političkom marginalcu, ništa drugo ne bi ni radio. Šešelj je tu specifičan upravo zbog svog učešća u ratnoj histeriji u prvoj polovini devedesetih te zbog činjenice da se on svog tadašnjeg djelovanja nije odrekao niti se zbog njega ikada javno kajao. Za ono što je uspio da napravi u kratkom vremenu otkad je na slobodi, i to bez skoro ikakve masovne podrške, ima razloga za likovanje. A svi oni koji se kunu u međunarodnu zajednicu, imaju razloga za preispitivanje.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *