Kliker.info

Poslije najmanje petnaestak godina u bh. javnom prostoru ponovo se priča o mogućnosti rata. To je novost koju vrijedi pokušati analizirati.Rat je svemu otac i svemu kralj, držao je onaj antički filozof koga su zvali Mračni, dok je nekih dvije hiljade godina kasnije stanoviti njemački vojni teoretičar poslovično ustvrdio da je rat nastavak politike drugim sredstvima.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Humanisti i pacifisti svih fela i dezena slažu se da je rat najveće zlo (uz muzičku podlogu Đorđa Balaševića “Samo da rata ne bude/ ludila među ljudima…”), a Jacques Prevert je, obraćajući se izvjesnoj Barbari glasom Radeta Šerbedžije, primijetio da je rat velika svinjarija.

Na Prevertovom tragu su posljednjih dana ispisani brojni društvenomrežasti lirski solilokviji u kojima su proklinjani neodgovorni političari i huškači, uz dirljiva podsjećanja da u ratu ginu sirotinja i sirotinjska djeca, dok se guzonje na vrijeme povuku na rezervne položaje duboko u (zapadno)evropskoj pozadini.

Sve je to divno i krasno, ali da vidimo najprije otkud odjednom ta priča o ratu.

Nije, naravno, samo rat nastavak politike drugim sredstvima, često je i politika nastavak rata drugim sredstvima. To je naročito tako ako se neki rat percipira kao nezavršen. Rat u Bosni i Hercegovini koji je na izvjestan način započeo još 1991. godine (slučaj sela Ravno), a rasplamsao se s proljeća 1992, okončan je, poznato je, Dejtonskim mirovnim sporazumom iz novembra 1995. Nijedna od “zaraćenih strana” nije ovim sporazumom ostvarila potpunu pobjedu niti je doživjela kompletan poraz.

Politika za koju se borila Armija RBiH težila je nezavisnoj i međunarodno priznatoj cjelovitoj Republici Bosni i Hercegovini po mjeri Bošnjaka i “bh. patriota” bez unutrašnjih podjela po etničkim linijama; prvi dio je ostvaren, drugi ne. Politika za koju se borila Vojska Republike Srpske težila je ili nezavisnosti etnički očišćene Republike Srpske ili ujedinjavanju “srpskih zemalja”. To se nije ostvarilo, ali je ovjerena široka formalna autonomija unutar BiH, čak sa elementima kvazidržavnosti. Politika za koju se borio HVO težila je ili “hrvatskom entitetu” ili pripajanju teritorija koje su smatrane hrvatskim Republici Hrvatskoj, a dobijena je “utješna nagrada” u vidu nekoliko hrvatskih kantona u entitetu kojim dominiraju Bošnjaci.

Mir u Bosni i Hercegovini posljedica je te krhke ravnoteže koja čini sve bivše zaraćene strane istovremeno zadovoljnim i nezadovoljnim. Mir, međutim, kao i rat ima svoju logiku. Ima mir i svoju inerciju i neće se dokinuti ako ravnoteža ne bude poništena. A ravnoteža može biti poništena samo ako bila koja od strana krene potpuno otvoreno i beskrupulozno u konačno ostvarivanje svojih ratnih ciljeva. Sve što se dešava posljednjih mjeseci, sve akcije koje su poduzeli Izetbegović, Dodik i Čović odigrane su s figom u džepu. Nijedan od njih nije spreman da započne rat. U tom smislu, oni komentatori koji govore o pukoj huškačkoj retorici imaju pravo. Međutim, to ne znači da situaciju treba shvatiti olako.

Prelaz na logiku rata nije uvijek posljedica racionalne odluke. Kao što u pjesmi “1000 godina” od Partibrejkersa “jedan poziv menja sve”, tako u logici rata i mira jedan incident mijenja sve. A za incident je dovoljan hir jedne budale, posebno ako je atmosfera ovako nezdrava. Nije da je u Bosni i Hercegovini proteklih godina manjkalo incidenata: od skrnavljenja grobalja i vjerskih objekata do ubistava vojnika, policajaca i povratnika. Zemlja je puna oružja i očajnika. Jedan incident može biti šibica koja će da zapali lomaču. Tu onda više nema racionalnosti. Umire logika mira i započinje logika rata.

S druge strane, širi okvir je ipak mnogo drugačiji nego početkom devedesetih. Hrvatska je članica NATO-a, a bilo kakav pravi rat u BiH bez upliva Hrvatske i Srbije je nezamisliv. U tom smislu, ovaj put bi rat u BiH bio mnogo veća prijetnja globalnom miru nego onaj od prije dvadeset i kusur godina. To je razlog zbog kojeg bi poslije eventualnog neželjenog incidenta takozvana međunarodna zajednica vjerovatno učinila sve da sukob ne eskalira.

No nije ni međunarodna zajednica što je nekad bila. Nova neuralgična tačka poslije Ukrajine i Sirije mogla bi da potpali i mnogo veću lomaču. Ne pominjem slučajno Ukrajinu i Siriju. Ima komentatora koji tamošnje sukobe nazivaju “proksi ratovima” između Amerike i Rusije. Uz očito oslanjanje Dodika na Putina te pomenuto hrvatsko članstvo u NATO-u, svaki ovdašnji rat pretvorio bi se i u proksi rat.

Zvanična bošnjačka politika je izrazito pronatovska, no u kontekstu Sirije ne bi se smjeli zaboraviti ni bošnjački elementi nadahnuti Islamskom državom Iraka i Levanta poznatijom kao ISIL. Bućkuriš je, dakle, dosta zapaljiv. Zbog svega toga mi se čini da prave frke ovdje neće biti bez eventualne globalne frke. Ishod predsjedničkih izbora u SAD-u i budući američki odnosi s Rusijom, odnosi Zapada sa Turskom, odnos snaga na “velikoj šahovskoj tabli” u bliskoj budućnosti će igrati veću ulogu u ključnim pitanjima rata i mira kod nas nego bilo koji potez lokalnih aktera.

U kontekstu globalne relaksacije, nema te budale koja će ovdje uspješno započeti pravi rat. Međutim, u kontekstu eventualnog rasta globalne napetosti, potrebni su lideri koji će spriječiti ponavljanje toliko puta viđenog scenarija da se naš svijet spremno uživi u ulogu jeftinijih pijuna revnih da ginu, jal za crne, jal za bijele, svejedno, samo ako je komšija za one druge.