hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Noć i magla (u Ukrajini ili bilo gdje drugo)

Muharem Bazdulj : Noć i magla (u Ukrajini ili bilo gdje drugo)

Mart 04
18:16 2014

Bazdulj2Proces pisanja – znaju to svi koji se pisanjem bave  – često je praćen različitim sujevjerjima i predrasudama. U jednoj opasci iz “Nastanka Doktora Faustusa” o tome lijepo razmišlja Thomas Mann: “Sposobnost i spremnost da sve pročitano vezujem sa sopstvenim zanosom izgleda gotovo smiješna, gleda li čovjek na sebe sa strane, a, međutim, kao zahvaljujući nekom svodništvu, sve što je bar malo srodno i ima nekih asocijacija, prosto nadire na mene sa svih strana.” Mann govori o fenomenu poznatom svakom piscu; čovjek piše neku svoju knjigu ili tekst ili bilo šta, a u isto vrijeme, više slučajno, ponekad tek zbog relaksacije, čita nešto stoto, a onda u tom slučajno čitanom tekstu nailazi na nešto što mu se savršeno uklapa u ono na čemu radi. Nekad pak te koincidencije nisu samo lektirske, nego i životne.

Piše Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Kad se radi na nekom autorskom tekstu, takve je koincidencije možda moguće i romantizovati. Drukčije je sasvim kad prevodiš nešto, a učini ti se da svako malo događaji iz stvarnog svijeta korespondiraju s materijalom koji prevodiš. Posljednjih mjeseci intenzivno radim na prevodu knjige Marka Thompsona “Birth Certificate” s podnaslovom “The Story of Danilo Kiš”. Riječ je, dakle, o biografiji Danila Kiša, kritičkoj biografiji, kako se to kaže, u nekom smislu prvoj i jedinoj, a u nekom drugom najkompletnijoj knjizi dosad napisanoj na tu temu. Knjiga je u Engleskoj i Americi postigla neočekivano veliki uspjeh, skrenuvši nanovo pažnju na Kišov opus. Vrijedi o njoj govoriti šire i opširnije, ali sve u svoje vrijeme. Ovdje je pominjem zbog koincidencije – Danilo Kiš je 1960. godine pisao o filmovima Alaina Resnaisa “Noć i magla” i “Hirošimo, ljubavi moja”. Tom njegovom mladalačkom eseju, Thompson u svojoj knjizi poklanja dosta veliku pažnju. Alain Resnais je umro prije tri dana, prvog marta, na bosanskohercegovački Dan nezavisnosti.

Ovako je prije pedeset i četiri godine pisao Danilo Kiš: “Ako nismo moćni, ili ako nismo bili dovoljno moćni da sprečimo smrt i nasilje, ako svoju savest nećemo da teretimo zločinom masovnog uništenja – krivi smo za zločin zaboravljanja. Tu nam je svoju opsesiju Alen Rene svalio na dušu s takvom bezobzirnošću, s takvom silinom buldožerima razotkrio masovne grobnice da smo svi postali ili optuženi ili žrtve. Rene je dopisao na tablicu jedanaestu zapovest: ne zaboravi. Rene veruje da je dovoljno podsećati čoveka, dražiti njegov zaborav živim slikama pakla. Jer ‘užas zaborava’ je, po Alenu Reneu, zločin stupidnosti i kratkog pamćenja, zato ne treba ostaviti izlaza za savest, zato nema ozarenja, zato on prevrće grobove i opominje. Jer, eto, svet je spreman da ponovi sve užase – noć i magla prekrivaju nacističke grobove uništenja, a Rene s očajanjem primećuje kako zub vremena ruši krematorijume, trava prekriva strelišta, a Sodoma i Gomora Hirošime se zaboravljaju uprkos još živim svedocima užasa. (…) U dokumentarnom, kratkometražnom filmu ‘Noć i magla’ Alen Rene je postigao rigoroznost jednog granginjola: kamera oživljava mrtvi fotos s masom leševa tehnikom jedne čudovišno okrutne montaže, gde u sledećem snimku, koji se nadovezuje na ovaj fotos, buldožer gura te masakrirane, mršave lešine u zajedničku raku – no sada je već to oživljena slika, ‘oživljeni leševi’ – filmska traka iz savezničke kinoteke. Ovo je sekvenca tipična za Reneov prosede: lešine što poput fosila mirno dremaju na savesti čovečanstva, zaboravljene, počinju odjednom da se miču, da poput crva gamižu pod naletom buldožera koji vrši obrnutu radnju od one na filmu: ne zatrpava zemljom i zaboravom, već, naprotiv, otkriva.”

Rečenice ispisane 1960. godine u beogradskom studentskom časopisu, rečenice u kojim se pominju smrt i nasilje, zločin masovnog uništenja, masovne grobnice, pa otkrivanje tih grobnica buldožerima (u metafori i stvarnosti), zločin zaboravljanja i nužnost nezaborava itd. poslije trideset i više godina mogle su se, u jeziku i kulturi u kojoj su nastale, čitati skoro proročki. One, međutim, kao i filmovi koji su ih nadahnuli, imaju globalnu i svevremensku težinu. Nesretnu Ukrajinu ovih dana sve više svjetskih medija poredi s nesretnom Bosnom i Hercegovinom. Najprije su to bila poređenja recentnih protestnih okupljanja, plitka i površna poređenja da se razumijemo, jer se brojnost protestanata, čak i u relativnim kategorijama, uzimajući, dakle, u obzir broj stanovnika, drastično razlikuje, a sada se ta poređenja tiču situacije u Bosni i Hercegovini početkom posljednje decenije prošlog stoljeća. Iz neke ozbiljnije geopolitičke perspektive, ni ta poređenja nisu odveć smislena, ali iz perspektive nesreće – jesu. Svi oni koji su olako odmahivali rukom pri masakrima u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji, uz rasistički izgovor da se to, eto, ne dešava u Evropi, sada ponovo imaju priliku za svoju lažno-ozbiljnu olimpijsku zabrinutost. Optimističke mantre o kraju istorije i o digitalizaciji kao formi moralnog (a ne pukog tehnološkog) napretka čovječanstva još jedanput padaju u vodu. Očito da nije “dovoljno podsećati čoveka, dražiti njegov zaborav živim slikama pakla.” Žive slike pakla kao da prizivaju novi pakao. Ima dana kad je, u parafrazi Krleže, rezignacija najlogičniji pogled na svijet.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *