hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Malo i nimalo

Muharem Bazdulj : Malo i nimalo

August 30
07:29 2017

U različitim kulturama i tradicijama duboko je ukorijenjena ideja da je bolje biti potpuni ignorant nego o nekoj temi znati malo. Stvar je relativno zdravorazumska: ko ne zna ništa, pitaće pametnijeg za savjet; onaj ko zna malo, naročito ako je obdaren i karakternom prepotencijom, napravit će glupost.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

U “Travničkoj hronici” jedan lik autoritativno upozorava da nije najveća budala onaj koji ne zna da čita, nego onaj koji misli da je sve napisano istina. U kulturi engleskog jezika fraza da je “malo znanja opasna stvar” (“A little knowledge is a dangerous thing”) dobila je snagu i težinu poslovice.

Istraživači tvrde da je navedenu misao prvi zabilježio pjesnik Alexander Pope (1688-1744) u neznatno drukčijoj formi rekavši kako je malo učenja opasna stvar (“A little learning is a dangerous thing”) 1709, a da je onda nepoznati novinar šezdeset pet godina kasnije prvi put “učenje” zamijenio “znanjem” pripisujući ipak frazu pjesniku Popeu, što, je li, pokazuje da je, makar mu pamćenje bilo nesavršeno, bio sklon elementarnom intelektualnom poštenju.

Činjenica da se njegova verzija u nadolazećim generacijama bolje “primila” zanimljiva je ilustracija fenomena sklonosti raznih “uticajnih” čitalaca da pogrešno pamte čuvene stihove pa da ih onda putem njihovih parafraza pogrešno upamte i brojni nečitaoci poezije. Lijepa je to tema kojoj se vrijedi pomno i suptilno vratiti u nekom drugom žanrovskom kontekstu i registru, a ovdje nas sada čeka turobna životna proza.

Generacije učenika u SFRJ čitale su u školskoj lektiri “Krvavu bajku” Desanke Maksimović i mnogi cijelog života pamte stih o kragujevačkim đacima što su “od istih bolesti svi pelcovani”: U nekom drugom kontekstu i registru bi se takođe vrijedilo vratiti ovoj pjesmi, ali ovdje nas kod stiha o pelcovanju iliti vakcinisanju zanima ovaj dio gdje se kaže “svi”. Još prije sedamdeset ili osamdeset godina, dakle, u Kraljevini Jugoslaviji vakcinacija je bila nešto kroz šta su prolazila sva djeca, bila je obavezna.

Na tragu takve emancipacije su decenijama kasnije neke bolesti praktično potpuno iskorijenjene, pa danas oni mlađi od trideset i pet godina praktično nemaju iskustvo poznavanja nekog vršnjaka koji je imao dječiju paralizu povukavši ozbiljne posljedice za čitav kasniji život. Izgledalo je da se radi o nečem nepovratnom. Odjednom, međutim, to više nije sigurno. Zaboravljene epidemije ponovo dižu glavu.

Radio Slobodna Evropa je nedavno objavio skoro šokantne podatke o procentu djece u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije vakcinisanih protiv malih boginja, rubeole i zaušnjaka. U Crnoj Gori, recimo, procenat je 2010. bio 90 posto, dok je 2015. spao na 51 posto. Senad Begić iz tamošnjeg Instituta za javno zdravlje upozorava: “Nije pitanje hoće li Crna Gora imati epidemiju, nego kad će”. U Srbiji je procenat 2016. na historijskom minimumu otkad se takva statistika vodi.

Na nivou države nije vakcinisano 19 posto djece, a u Beogradu je taj procenat preko 30 posto. To je naročito zanimljiv dio cijele priče: opština s najmanjim procentom vakcinisane djece u Srbiji je ona najurbanija i najprestižnija – beogradski Stari grad. U Federaciji BiH je u 2016. vakcinisano manje od dvije trećine djece. Na prvi pogled paradoksalno, na Kosovu koje je u SFRJ bilo simbol zaostalosti procenat vakcinisane djece u 2016. godini bio je veći od 95 posto. Da stvar nije bezazlena, pokazuje rumunski slučaj. Tamo je nakon izbjegavanja vakcinacije izbila epidemija koja je dosad odnijela 17 žrtava.

Otkud odjednom da generacija koja danas ima između dvadeset i pedeset pet godina, generacija, dakle, koja je praktično stoprocentno vakcinisana, a koja danas ima svoju djecu, izbjegava da tu djecu vakciniše? Razlog su različite teorije zavjere koje se šire internetom, prvenstveno ona po kojoj djeca nakon vakcinacije obole od autizma ili nekih drugih neizlječivih bolesti.

Riječ je o spekulaciji koja nema bilo kakvu utemeljenost u nauci, ali to ne sprečava masu ljudi, često i obrazovanih, da tu teoriju zavjere nekritički šire. U tome prednjače digitalno pismeni i relativno uticajni ljudi valjda i nesvjesni da svojim ponašanjem dovode u opasnost ne samo tuđu djecu nego i društvo u cjelini. Međutim, vakcinacija je zakonski obavezna i ovo je teren na kome bi država morala da djeluje.

Država nije patriotska apstrakcija i izgovor za postojanje zastave, nego mehanizam za zajedničko dobro njenih stanovnika. Virusi ne biraju djecu po pripadnosti ovom ili onom konstitutivnom ili nekonstitutivnom narodu, tako je ovo tema u odnosu na koju bi prosvijećeni ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine morali da imaju zajednički interes. Često se u kafanskim i novinskim hiperbolama za ovdašnju vlast kaže kako nas vraća u srednji vijek. Najčešće je riječ o pretjerivanju, koliko god i psihološki razumljivom.

U kontekstu izbjegavanja vakcinacije, kao i u kontekstu ideja o izbacivanju teorije evolucije iz školskih udžbenika, hiperboličnost kao takva nestaje. To su zaista historijski koraci unazad, i to oni od po sedam milja. To je tačka na kojoj mora da se povuče crta. Nije briga za zdravlje samo lažna ili stvarna empatija kad se prikupljaju humanitarna sredstva za teško oboljele, to je i borba protiv svakodnevnih gluposti koje čine realnim mogućnost da se vrate epidemije za koje smo mislili da su zauvijek stvar prošlosti.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *