Kliker.info

Ako niste imali tu sreću da ste posljednjih petnaestak dana proveli na Marsu ili eventualno potpuno odsječeni od novina, televizije i interneta, nema šanse da ne znate šta je “ledeni izazov”.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ako bi neko svoje rasuđivanje do kraja temeljio na sadržaju ovdašnjih online medija, zaključak da je “lančano, ekshibicionističko polijevanje hladnom vodom za neku humanitarnu akciju” (Nino Raspudić) trenutno najvažnija stvar na svijetu mogao bi se učiniti posve racionalnim i prirodnim. Evo nekoliko naslova i podnaslova izabranih metodom slučajnog uzorka: “Dino Merlin se zalio vodom i izazvao Sanelu Jenkins, Miru Purivatru i Mustafu Sandala”; “Edin Džeko prihvatio ledeni izazov: Polili ga vodom, a on nominirao Dinu Merlina”; “Amra Silajdžić prihvatila izazov Edina Džeke”; “I Severina dio ledenog izazova”; “Mirsad Purivatra obilježio kraj festivala uz polijevanje vodom: Prozvao Tedeschija, Rađu i Komšića”.

Na globalnoj razini, “ledenom izazovu” (što se u originalu zove ALS Ice Bucket Challenge) pridružili su se, između ostalih, Eminem, Rihanna, Olivia Wilde, Chris Martin, Cristiano Ronaldo, Lady Gaga, Mark Zuckerberg, Oprah Winfrey, Bill Gates i drugi. Cilj cijele humanitarne akcije jest prikupljanje novca za istraživanje Lu Gerigove bolesti (ili Amiotrofične lateralne skleroze), opasnog i rijetkog neurološkog poremećaja, zasad neizlječivog. Najpoznatniji bolesnik od ove bolesti je fizičar Stephen Hawking. Statistički gledano, od ove bolesti se godišnje razboli jedna osoba na svakih sto hiljada. Pokretači “ledenog izazova” tražili su način da zainteresuju što više ljudi za doniranje novca za eventualno pronalaženje lijeka za ovu bolest. Svi koji prihvate izazov trebali bi uplatiti deset dolara ili američkoj ili britanskoj ASL asocijaciji. Oni koji budu izazvani, a izazov ne prihvate, trebali bi da plate sto dolara.

Kad su prije nekoliko mjesece katastrofalne poplave poharale BiH i Srbiju, a u nešto manjoj mjeri i Hrvatsku, pojavio se trend da su neki od ljudi što su unesrećenima nosili humanitarnu pomoć imali potrebu da se fotografišu dok to čine te da putem interneta i takozvanih društvenih mreža sa svijetom podijele svoju dobrotu, solidarnost, empatiju i merhametluk. Neko se inventivno dosjetio da taj tip fotografije krsti kao “helpie” (po analogiji sa “selfie”). Uskoro su, međutim, prvenstveno putem istog interneta i istih takozvanih društvenih mreža krenula zgražavanja na “pi-ar” tretman sopstvenog milosrđa. Nije to teško razumjeti. Religije i filozofije odavno su prepoznale nešto sumnjivo u solidarnosti koja ima potrebu da se samoreklamira. Najljepše je to sažeto u onoj jevanđeljskoj, po kojoj kad dobročinitelj nešto daruje siromašnom, to treba da radi tako da mu ni lijeva ruka ne zna šta radi desna. Ipak, ako bi se, hipotetski, moglo birati samo između samoreklamirane solidarnosti i nikakve solidarnosti, naravno da je prvi izbor – bolji. Faruk Šehić je u jednoj kolumni razložno upozorio da su “helpijevci” ipak pomogli nekom, za razliku od cinika što ih ismijavaju lupajući po tastaturi.

“Ledeni izazov”, barem u ovdašnjoj lokalnoj varijanti, temeljno je drukčiji od cijele “helpie” priče iz vremena poplava. Lokalni “ledeni izazov” najviše zapravo podsjeća na slučaj sa “antraksom” u Sloveniji u interpretaciji Renate Salecl. Naime, nedugo nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine, na adrese nekoliko američkih medijskih redakcija te dva senatora došla su pisma sa bijelim prahom u kojem su bile spore antraksa. Kao posljedica toga, pet osoba je umrlo, a još sedamnaest ih je inficirano. Razni manijaci i “šaljivdžije” širom svijeta vidjeli su u ovom šansu da ponekog uplaše, pa su na različite adrese slali koverte u kojima je bilo brašno ili neki sličan bezopasan prah. Nekoliko takvih slučajeva u Sloveniji dobilo je nevjerovatno veliku medijsku pažnju, neproporcionalnu stvarnoj važnosti događaja. Detektujući u tome bizarno ispoljavanje želje za pripadanjem “velikom zapadnom svijetu”, Renata Salecl je to povezala činjenicom da je u nekim malim zemljama mogućnost da je među poginulima u Svjetskom trgovačkom centru eventualno bilo i njihovih državljana, dočekivana skoro sa “ponosom”, kao potvrda da su dio “prvog svijeta”, da su “na pravoj strani”.

Stvar sa “ledenim izazovom” je neobično slična. Čisto sumnjam da su svi od lokalnih “celeba” koji su učestvovali u “ledenom izazovu” uplatili neki novac za istraživanje ALS-a. Nije da je njima žao tog novca, to su relativno male pare i za osobe prosječnih primanja, nego je cijela koncepcija lokalne primjene “ledenog izazova” lišena suštine jer niko i ne pominje način na koji se novac uplaćuje, nego se manje-više svi samo slikaju. U tom smislu je Damir Marjanović svojim učešćem svima održao lekciju. Kod većine se sve svodi na to da se ispadne kul i human, da muškarac eventualno pokaže “pločice”, a žena sise. Čitava histerija najbolje je zapravo opisana u staroj poslovici: Vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. U zemlji u kojoj pacijenti umiru zbog banalnih liječničkih grešaka, zemlji čije je zdravstvo na koljenima, najbogatiji i najslavniji njeni stanovnici tobože pokazuju svoju dobru dušu tako što, kao, pomažu da se nađe lijek za bolest od koje se u BiH godišnje eventualno razboli četrdesetak ljudi. Mediji (naročito oni internetski) u tome im svesrdno pomažu. Savjest je svima mirna i sve je super. Osim što nije.