Kliker.info

Vole naši političari da se pozivaju na broj glasova koji su dobili. Tako, recimo, iza aktuelnih članova Predsjedništva BiH stoji sveukupno oko 600.000 glasova. Od toga je Dragan Čović dobio nešto manje od 130.000, Bakir Izetbegović nešto manje od 250.000, a Mladen Ivanić nešto manje od 320.000.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

S jedne strane, to izgleda kao respektabilan broj. S druge strane, nijedan od njih nije dobio ni onoliko glasova koliko je jedna bosanskohercegovačka partija ne tako davno imala – članova. Takav broj članova je, naravno, naučna fantastika i za SDA i za HDZ i za PDP (ili SNSD ili SDS, svejedno). Oko 400.000 je broj članova koji je osamdesetih godina imao Savez komunista Bosne i Hercegovine.

Vjerovatno nikad više Bosna i Hercegovina neće imati partiju sa tako mnogobrojnim članstvom. Gotovo je pak sigurno da nikad više Bosna i Hercegovina neće imati partiju čije će članstvo biti do te mjere – multietničko. Cinik bi rekao da je lako bilo komunistima da budu i mnogobrojni i multietnički jer su bili jedina partija. Ima u tome i neke istine, ali kako i ide kod cinizma, ima i pretjerivanja.

I u drugim dijelovima SFRJ, da i ne govorimo o istočnoj Evropi generalno, decenijama je postojao jednopartijski sistem, ali nije svugdje jednak procenat stanovništva bio u toj jedinoj partiji, kao što nije i svugdje bila (pod)jednaka etnička distribucija članstva. U odnosu na procentualnu zastupljenost stanovništva, među članovima Saveza komunista BiH bilo je najviše onih koji su se izjašnjavali kao Srbi i kao Jugosloveni, zatim su tu bili (tadašnji) Muslimani i naposljetku Hrvati. Uvođenjem višepartijskog sistema, dolazi do osipanja, ali je ipak (tadašnji) SK-SDP BiH bio ubjedljivo najmultietničkija partija.

Rat, naravno, mijenja sve. U ratu dolazi do etničkog čišćenja i do masovnih preseljenja stanovništva, ali ipak, čim je rat završio, SDP biva valjda i jedina stranka sa sjedištem u Federaciji koja među članstvom u Republici Srpskoj nema isključivo povratnike. Oni koji bolje pamte sjetiće se da su krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih u SDP-u istaknuta mjesta imali, recimo, Slobodan Popović, Dragi Stanimirović ili Bojan Bajić.

Nisu oni, međutim, bili jedini. Bilo je i manje eksponiranih ljudi koji su valjda po inerciji ili iz nostalgije za boljim vremenima u SDP-u BiH pronalazili sjećanje na bolja vremena te makar i labavo obećanje da su takva vremena moguća i u budućnosti. Nije broj SDP-ovih glasača u Republici Srpskoj izvan povratničke populacije ni tada bio signifikantan, ali su mogli predstavljati temelj za rast i razvoj. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, etnototalitarizam (da upotrijebim tu zgodnu kovanicu Dejana Jovića) u Bosni i Hercegovini postaje sve dominantniji.

U rukovodstvu SDP-a i sami odlučuju da igraju na tu kartu. U pojedinim situacijama kreću da se takmiče sa SDA-om u (neo)bošnjačkom patriotizmu. Nije to teren koji odgovara stranci koja je pravni nasljednik Saveza komunista. Dobici su površni i kratkoročni, a gubici duboki i dugoročni. U praksi se, naime, SDP počeo ponašati kao nacionalna (bošnjačka) stranka. Nije to bilo pitanje nacionalne strukture. Nije ni sastav Saveza komunista BiH šezdesetih ili sedamdesetih godina dvadesetog vijeka bio savršeno nacionalno proporcionalan, ali je partija opet bila istinski multietnička. To je stvar politike i samorazumijevanja, više nego statistike. Na liniji politike i samorazumijevanja, SDPBiH je počeo da se trudi da liči na SDA na sličan način na koji se SDP Hrvatske trudi da liči na tamošnji HDZ.

U ovakvom kontekstu, skorašnji zvučni “transferi” u SDP na prvi pogled djeluju kao pozitivna vijest. Najprije se ovoj partiji pridružio Draško Aćimović, doskorašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Bruxellesu, a onda je nedugo poslije toga u SDP ušao i Vojin Mijatović, donedavni funkcioner NDP-a i zamjenik ministra civilnih poslova u Vijeću ministara BiH. Radi se o dvojici profesionalnih političara, relativno mladih, iza kojih se ne vuku “repovi”.

Takođe, uz njih dvojicu je objavljeno još nekoliko imena novih članova SDP-a iz Republike Srpske, među kojima su i još neka koja pažljivim čitaocima novina nisu nepoznata. Ako je multietničnost SDP-a iz 1996. ili 1997. godine bila stvar inercije, ovo je, čini mi se, prvi pokušaj da se na terenu današnje Bosne i Hercegovine, takve kakva jest, ozbiljno pokušava braniti ideja o multietničkom karakteru partije. Da se razumijemo, ovo je samo početak. Možda od ovoga ni srednjoročno ne bude ništa, možda se sve pokaže kao puka kozmetika.

Ima ona poslovica koja izvorno figurira u latinskom jeziku, a koja se na različitim jezicima proširila širom svijeta, poslovica koja kaže da jedna lasta ne čini proljeće. Sve ovo što znamo, još uvijek je na nivou jedne laste. Ali čak i tako, ovo je indikativniji nagovještaj moguće promjene, nego onaj kukavni pokušaj dvojice-trojice otužnih lezihljebovića da preko pokojeg članka plasiranog u čitanim zapadnim medijima spinuju priču o tobože multietničkom “bosanskom proljeću” i o takozvanim plenumima.

Bilo bi dobro kad bi SDP uspio da sa nekoliko poslanika uđe u Narodnu skupštinu Republike Srpske, a još bolje kad bi imao i jednog svog poslanika među 14 onih koji iz RS-a ulaze u Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH. To definitivno ne bi bila kozmetika.