hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : Krhkost dobrote

Muharem Bazdulj : Krhkost dobrote

Februar 22
06:13 2017

Jedna od posljedica raspada Jugoslavije jest i manja ili veća proskribovanost pridjeva “jugoslovenski”. U javnostima postjugoslovenskih zemalja u posljednje vrijeme dominira pridjev “regionalni”, a stanovitu frekvenciju ima i pridjev “južnoslovenski”. Potonji se gotovo uvijek koristi u smislu “(post)jugoslovenski” jer po pravilu ne podrazumijeva Bugare, jedan od najbrojnijih južnoslovenskih naroda. Odnos Jugoslavije spram Bugarske tokom cijelog svog postojanja bio je ambivalentan.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

S jedne strane Bugarska je gajila aspiracije prema Makedoniji i dijelovima istočne Srbije, a s druge se ipak radilo o bliskim zemljama. Ideja o bliskosti bila je najjača u periodu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, a prije Titovog raskida sa Staljinom. U to vrijeme se ozbiljno razmišljalo i o ujedinjavanju Jugoslavije i Bugarske, a po nekim izvorima ključna dilema je bila u tome da li će buduća zajednička država biti dvočlana ili sedmeročlana federacija, odnosno da li će njeni ravnopravni entiteti biti dotadašnja Jugoslavija kao cjelina i Bugarska ili će pak Bugarska biti tek sedma republika ravnopravna sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Hrvatskom, Makedonijom, Slovenijom i Srbijom.

Obje ove opcije su zahvalna tema iz popularnog žanra alternativne istorije. Kakva bi zemlja bila ta signifikantno veća Jugoslavija koja bi obuhvatala praktično sve narode iz svog imena, odnosno kakva bi bila njena sudbina poslije pada Berlinskog zida?
Alternativna istorija je, međutim, po definiciji ono što se nije desilo u stvarnosti. Stoga je i Stanko Lasić, kad je ranih devedesetih pokušao slikovito argumentovati tezu da nisu samo političke nego i kulturne veze Hrvata i Srba zauvijek pokidane, ustvrdio da će za njega u budućnosti srpska književnost biti daleka kao bugarska.

Polemisali su s njim onomad Igor Mandić i Boris Buden, a Buden je primijetio da je Lasićeva izjava problematična i zbog svoje provincijalne pokroviteljske note spram bugarske književnosti koja se podrazumijevajućim tonom o(t)pisuje kao nebitna. Figure poput Cvetana Todorova ili Julije Kristeve koji potiču iz bugarske kulture nemaju zapravo parnjake unutar hrvatske po svom globalnom značaju.

Vrte mi se ove misli po glavi posljednjih dana od vijesti o smrti Cvetana Todorova. Todorov je zaista jedna od onih kulturnih ikona koja je na nekoliko nivoa neizostavan dio humanističkog obrazovanja već decenijama. U tom smislu o Todorovu bi se moglo i trebalo pisati mnogo i na različite načine, ali u ovom ipak političkom kontekstu meni najprije pada na pamet njegova knjiga “Krhkost dobrote” koju sam čitao u engleskom prevodu u kojoj on podastire i komentariše dokumente koji pojašnjavaju “zašto su bugarski Jevreji preživjeli holokaust”.

Todorov polazi od činjenice da su Danska i Bugarska bile jedine evropske zemlje saveznice nacističke Njemačke koje nisu zbrisale vlastitu jevrejsku populaciju ili je izručile nacistima. Todorova u ovom slučaju ne interesuje Danska, nego njegova domovina. Ima tu i neke vrste ponosa, ali i svijesti da je dobro, kao u naslovu, krhko i da je zapravo, kako bi rekao Baudrillard, čudo. Da se razumijemo, Todorov ne fantazira o nekoj “dobroj Bugarskoj”, on je svjestan da su i Bugari u svojoj istoriji činili gnusne zločine, ali i analizira zašto su u ovoj konkretnoj situaciji bili pozitivan izuzetak u trojnopaktovskoj Evropi.

Nije bugarska vlast kao takva Hitleru otvoreno pokazala zube. Oni su kalkulisali, odgađali, pravili se ludi da bi na kraju, usprkos protestima pojedinih političara i intelektualaca, odlučili da Jevreje iz Plovdiva i Sofije ipak pošalju u nacističke logore. Tada nastupa jedna od najpotresnijih i najljepših epizoda bugarske istorije o kojoj literarno sugestivno na jednom mjestu piše i Miljenko Jergović: “Episkop Kiril stiže na kolodvor, gnjevan i velik. Prati ga tristotinjak njegovih vjernika. Stočni vagoni okruženi su esesovcima i bugarskom žandarmerijom. Kiril prilazi kompoziciji, otklanja ljude koji ga pokušavaju zaustaviti, i otvara vagon s namjerom da uđe.

Tamo gdje idu oni, idem i ja. Ali ne uspijeva se popeti, vidi ljude koji su unutra nagurani kao stoka. Njemački zapovjednik naređuje da se vagoni zabrave. Kiril odlazi do lokomotive i liježe na prugu. Pojedini izvori bilježe da episkop sve vrijeme grmi fragment iz starozavjetne Knjige o Ruti: ‘Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.’ S Knjigom o Ruti, najkraćom, a možda i metaforički najjasnijom starozavjetnom knjigom, za kršćane započinje povijest Drugih, stranaca, izbjeglica, progonjenih, njome se Jahvino milosrđe širi na Druge. Plovdivski transport za Treblinku nije krenuo.

Nije ni sofijski. Nijedan transport bugarskih Židova prema Poljskoj nije krenuo, jer su Nijemci vrlo pragmatično procijenili da im se zbog tih ‘podljudi’ ne isplati izgubiti ratnog saveznika.” Da je kod nas u ratovima devedesetih bilo više vjerskih velikodostojnika poput episkopa Kirila ili poput tuzlanskog muftije Kurta, ne bi naša novija istorija širom svijeta bila sinonim za okrutnosti i bratoubilaštvo. Ovako nam ostaje da mislimo na rijetke primjere čojstva i ljudskosti poput Srđana Aleksića kad nam se priziva krhkost dobrote.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *