Kliker.info

Eh, ta zlatna vremena novina i novinarstva kad su harali “istraživački timovi”! Postoje različiti načini da se ne potpiše tekst koji se ne želi potpisati. Postoje redakcijski pseudonimi, kombinacija imena i prezimena što obično zvuči sasvim realistično pa su se znale dešavati i situacije kad bi vam neko od čitalaca rekao da mu je najdraži novinar iz vaše redakcije taj-i-taj, a takav ne postoji jer ga nikad nije majka rodila, nego su izmišljeno ime i prezime samo krinka za neku formu kukavičluka, ako nisu tek manje ili više blesava dosjetka.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

A, ipak, rijetko kad se baš neki “udarni” tekst potpisuje redakcijskim pseudonimom. Ako novinar (ili dvoje-troje njih koji su radili zajedno) ne želi da potpiše neki tekst, poteže se “istraživački tim”, em se krije identitet, em dobro zvuči, pa ispada da je na članku ili feljtonu udarnički radila cijela ekipa stručnih ljudi.

Pripremajući obračun sa autorom i izdavačem knjige “Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira”, kao i sa njenim recenzentima i ljudima koji su učestvovali u promociji, redakcija magazina Stav taj je posao povjerila “istraživačkom timu”. To je već dokaz da je cijela stvar ambiciozno zamišljena. Dodatna ilustracija te ambicije jest činjenica da se obračun emituje u nastavcima. Potežu se pri tome i teške riječi: “Preživjeli ostaci jugoslavenskog režima izdali novu knjigu”. (Zanimljiva je sintagma “jugoslovenski režim”.

Ne kaže se koji režim, a Jugoslavijom je tokom njenog postojanja vladalo ipak nekoliko režima. Za autora sintagme oni su, međutim, svi očito jednaki i “antibošnjački”). Pa je tu bila i naslovnica s potjerničkim fotografijama autora (Mustafe Čengića), izdavača (Mustafe Kapidžića) i promotora (Nerzuka Ćurka, Slave Kukića te Esada Bajtala), uz simpatičan upitni usklik u verzalu: “Udbin samit lešinara u Sarajevu?!”. Nemam ovdje prostora da se bavim knjigom, a kolumna i nije baš najbolje mjesto za takvo što, pa ćemo za to eventualno sačekati neku drugu priliku. Interesuju me tek neki akcenti iz očito pomno sastavljanog “istraživanja” Stavovog istraživačkog tima jer se iz njih daju dobro iščitati neki već prilično odomaćeni revizionistički pogledi u novijoj bošnjačkoj publicistici.

Istraživačima posebno smeta Čengićeva tvrdnja kako se nijedan član “Mladih muslimana” nije našao u “oružanom antifašističkom pokretu” te kako to “ubjedljivo dokazuje mladomuslimansku orijentaciju” pa je pokušavaju demantovati pitajući se: Zašto bi se “oružani antifašistički pokret” morao isključivo vezati za NOP? Istraživači su nam spremili i odgovor na svoje pitanje, pa vele:

Kada Čengić utvrdi da pripadnici mladomuslimanskog pokreta nisu učestvovali u oružanoj borbi protiv fašista, on predviđa da je krajem 1943. godine formiran Muslimanski oslobodilački pokret i da je Muhamed Pandža, koji se smatra svojevrsnim ideologom mladomuslimanskog pokreta, “u pratnji oko 20 pripadnika organizacije ‘Mladi muslimani’ na području između Trnova i Bjelašnice – nekoliko desetina kilometara od grada – pretežno iz mjesnih odreda muslimanske milicije i oružničkih stanica okupio ukupno oko 250 ljudi.” Tu je i referenca za citirani odlomak, pa se lijepo navodi: “Nedim Šarac, Sarajevo u revoluciji, 1981, tom 4, str. 27”.

Na pitanje istraživačkog tima “Zašto bi se ‘oružani antifašistički pokret’ morao isključivo vezati za NOP?”, odgovor je jednostavan: Zato što je bilo tako. Možda je u Poljskoj, recimo, i bilo više antifašističkih pokreta, odnosno možda onaj predvođen komunistima nije bio jedini, ali u Jugoslaviji tako nije bilo. Ako Stavovi istraživači ne misle tako, istomišljenike (ili sličnomišljenike) će lako naći među onima koji su rehabilitovali Dražu Mihailovića. Kako vrijeme prolazi, “Parergon” Derviša Sušića, ta u današnjem bošnjačkom mainstreamu toliko anatemisana knjiga, postaje sve aktuelniji.

Dok se za muhur na bošnjački antifašizam proglašavaju razne rezolucije čiji su brojni potpisnici sanjarili o izmicanju iz Pavelićeve države da bi stekli autonomiju direktno pod Hitlerom, odbacuju se stvarni antifašistički heroji iz redova bosanskih muslimana: Avdo Humo, Osman Karabegović, Hasan Brkić, Skender Kulenović, Hamdija Čemerlić, Sulejman Filipović, Ismet Mujezinović, Muhamed Sudžuka i drugi, a uzdižu oni (poput Pandže) koji su agitovali za pristupanje Bošnjaka Handžar diviziji. U takvoj atmosferi je postalo moguće da se piše kako su šestog aprila 1945. godine u Sarajevo ušli “četnici s petokrakama”.

Pred kraj “Parergona” Derviš Sušić je pisao: “Sudbinsko pitanje bosanskohercegovačkih Muslimana jeste – hoće li se i dalje razvijati kao narod s pravima i obavezama imanentnim svakom našem narodu u socijalističkoj samoupravnoj jugoslovenskoj zajednici, ili će natrag na nivo skupine koja u nacionalnom i klasnom smislu nije u stanju da sebe definiše u prostoru i vremenu”. I mada više nema socijalističke i samoupravne jugoslovenske zajednice, rečeno pitanje, u ponešto novom kontekstu, i dalje stoji, usprkos činjenici da je najveći dio aktuelne bosanskomuslimanske elite izabrao drugu opciju bez svijesti o činjenici da bi bez NOP-a i Titove Jugoslavije bosanskohercegovački muslimani danas po svoj prilici bili tek folklorna činjenica iz davno prošlih vremena eventualno zanimljiva samo pojedinim istoriografskim “istraživačkim timovima”.