hamburger-icon

Kliker.info

Muharem Bazdulj : I da se čaša razbije

Muharem Bazdulj : I da se čaša razbije

06 Novembra
07:13 2013
Piše : Muharem Bazdulj(Oslobođenje)

Ima tih momenata u književnosti, ima ih čak i kod Milana Kundere ili Danila Kiša, ali meni lično najpamtljiviji takav motiv stiže iz romana "High Fidelity" Nicka Horbbyja. Mislim na motiv izbora pjesme ili muzičke podloge koja prati nečiju sahranu, bilo da čovjek sebi unaprijed izabere muziku za "oproštajni valcer", bilo da ga se bira za bliskog pokojnika. Narator pomenutog Hornbyjevog romana opsjednut je pravljenjem listi dragih mu pjesama, pa u jednom trenutku dolazi i do liste pjesama uz koje bi volio da ga pokopaju. Na tom je spisku, čini mi se, pet pjesama, među kojima je i "One Love" Boba Marleya.

Nije u balkanskim kulturama, reklo bi se, taj običaj odveć zaživio. Mrtve se ovdje, naročito odnedavno, od pada socijalizma, gotovo obavezno i bez izuzetka ispraća uz ritualizovani religijski obred. Sahranu Jovanke Broz, pisali smo o tome već, pratila je, međutim, pjesma "Bella Ciao", što je bila želja, objavljeno je, same Drugarice Jovanke. A poslije smrti Jovanke Broz, u samo dva-tri dana, ovaj svijet je napustilo još nekoliko, iz jugoslovenske ili globalne perspektive, značajnih ljudi, od Lou Reeda i Tadeusza Mazowieckog do Srđe Popovića i Aleksandra Tijanića. Ispisani su svima njima već silni nekrolozi, što pojedinačni, što "kombinovani". Kad poznate osobe umru u isto vrijeme, nešto kao da sili novinare i publiciste da tu koincidenciju iskoriste za "komparativni in memoriam", vidjelo se to možda i najočitije kad su prije šesnaest godina u razmaku od pet dana umrle Princeza Diana i Majka Tereza. Obično to ne ispadne najsretnije. 

 Nema previše smisla, dakle, pisati kolektivne nekrologe. A opet, kad je došla vijest da je Aleksandar Tijanić sahranjen uz zvuke pjesme "O, mladosti" teško je bilo izbjeći asocijaciju da se s tom pjesmom ispraća i cijeli jedan jučerašnji svijet. Ovako ide pjesma: "Poklanjala si al’ si krala/ I nevjerna si bila ti/ Ne, suviše mi nisi dala/ O, mladosti, o, mladosti,/ O, mladosti moja./ To škrto sunce što je palo/ Ta ljubav jadna, kratki sni/ Za uspomene to je malo/ O, mladosti, mladosti./ Daj stani na čas, i daj mi snage/ Da oprostim se bar od nje/ I da mi društvo pjesmu svrši/ I da se čaša ispije/ Još prepun nade, što da radim/ Na pola puta tek smo mi/ A jutros već su drugi mladi/ O, mladosti, o, mladosti/ O, mladosti moja./ Pa zbogom, budi bolja s drugim/ I daj mu više nježnosti/ Jer to je ništa što ja gubim/ O, mladosti, mladosti/ Daj stani na čas, i daj mi snage/ Da oprostim se bar od nje/ I da mi društvo pjesmu svrši/ I da se čaša ispije." Osim Arsenove originalne verzije, na pamet odmah pada i ona koju je otpjevao Dušan Prelević Prele koja u posljednjem stihu ima znakovitu razliku, on ne ponovi "I da se čaša ispije" nego na kraju kaže "I da se čaša razbije"; njegoševsku-evanđeljsku konotaciju mijenja, znači, intervencija koja kao da parafrazira onu famoznu Tozovčevu pjesmu ("Prazna čaša na mom stolu/ iz te čaše ti si pila/ ako je sreća ispijena/ nek bude čaša razbijena").

 Gorče je ovo "I da se čaša razbije", a nije da gorčini nema mjesta. Smrt je gorka sama po sebi, a ovdje su smrti, naročito za jedan sloj samozvanih bezgrešnika, postale tek povod za pjevanje oda vlastitim "lijepim dušama". Forumaško-socijalnomrežasta takozvana javnost bjesni pravedničkim gnjevom nad onima koji su Tijaniću pisali nekrolog, a da mu nisu zapišali još neiskopan grob. Ima nečeg poučnog u činjenici da je takav nekrolog Tijaniću, dirljiv i gospodski dostojanstven, napisao, recimo, Kemal Kurspahić koji je pravio "Oslobođenje" na prvoj liniji fronta, u opsjednutom gradu, na puškomet od Karadžićeve armade, dok je Tijanić šurovao s Miloševićem, a razne "moralne vertikale" kojima se u to isto vrijeme, u prvoj polovini devedesetih nije gadio ni Milošević, ni nacionalizam i kojima je sve što se dešavalo s druge strane Drine bio tek nekakav rat "u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu" koji ih se nimalo ne tiče, sada glume neumoljive svece kojima je smrt odveć trivijalna da bi ih suspregla od psovačine, naročito ako umre neko koga preziru. Slični su im oni "moralisti" koji su, kad već pominjemo Dušana Prelevića Preleta, o(t)pisivali Davorina Popovića kao nepopravljivog naivca, skoro budalu, jer je Preleta pozvao da bude specijalni gost na prvom poslijeratnom koncertu Indexa. Pokojni Davorin, koji je čitav rat proveo u opsjednutom Sarajevu i koji je, s proljeća 1992. godine, bio žrtvom nekih od najodvratnijih ratnopropagandističkih pamfleta, imao je ljudsku širinu kakva je češće postojala u vrijeme dok riječ "prijateljstvo" nije označavala relaciju koja drugoj osobi dopušta da na monitoru voajerski gleda tvoje fotografije i prati tvoje "statuse", nego nešto mnogo dublje i važnije.

 Tijanić je često bio i skandalmejker, a jedan od posljednjih takvih skandala izazvao je njegov govor studentima žurnalistike krajem prošle godine, manje, dakle, od dvanaest mjeseci uoči svoje smrti, kad je rekao: "Ko ste, bre, vi ljudi? Šta je vaša generacija? Koja je vaša pesma? Slogan? Šta piše na vašem bedžu? Kome verujete? Čemu kličete? Protiv čega ste, za šta jeste? Šta menjate? Koje su knjige vaše? Čemu se radujete? Ko su vaši budući klasici? Koji je razlog vašeg postojanja? Zašto ste na ovom svetu? Zar se mirite sa sudbinom generacije proizvedene u trominutnom aritmičnom susretu nesrećnog spermatozoida i uplakane jajne ćelije? (…) Zar je pogled na celulit Kim Kardašijan vaš krajnji horizont?" Ima nečeg testamentarnog u tom tekstu, nečeg što se rimuju sa "O, mladosti". Ti kojima se taj govor obraća su oni drugi, oni koji su, kao u Arsenovoj pjesmi, jutros mladi. Jučerašnji svijet je umro, a s njim polako umiru i njegovi protagonisti. Ovo je drugi svijet. Jutro je promijenilo sve.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku