Kliker.info

U najvećem dijelu bosanskohercegovačke javnosti period od početka sedamdesetih pa negdje do sredine osamdesetih godina prošlog vijeka smatra se epohom najvećeg civilizacijskog uspona i emancipacije u bh. historiji.

Piše : Muharem Bazdulj(Oslobođenje)

Karakteristika ovog perioda je veliki progres u privredi (Energoinvest, Šipad, Hepok, Feroelektro, Agrokomerc, Unis, Unioninvest, Famos itd.) uz izgradnju hiljadu kilometara novih puteva, otvaranje hiljadu novih škola, osnivanje visokoškolskih ustanova i u drugim bh. centrima izuzev Sarajeva, a simbolički vrhunac ove epohe su bez sumnje XIV Zimske olimpijske igre.

Unutar sistema vrijednosti u kojem se obrazovanje smatra posebno važnim, brojka od 1.000 novih škola zvuči naročito impresivno. Ne umanjujući ni najmanje važnost činjenice da su tadašnje vlasti smatrale obrazovanje prioritetom, malo šta govori toliko dobro o tadašnjoj Bosni i Hercegovini kao dijelu tadašnje Jugoslavije kao podatak da je bilo dovoljno djece da ispune hodnike, učionice i klupe tih silnih novih škola. Nema bolje ilustracije za vjeru u bolju budućnost od spremnosti ljudi da osnivaju porodice i imaju djecu. Džaba ti školska zgrada, ako nema ko u nju da ide.

U to vrijeme Bosna i Hercegovina je imala veliki prirodni priraštaj i izuzetno mlado stanovništvo. S ratom i poraćem, to se promijenilo. Današnje demografske statistike djeluju prilično depresivno. Gotovo svake godine stižu vijesti o sve manjem broju prvačića, sve manjem broju odjeljenja u školama. U odnosu na 1981. godinu (dakle, ne neposredno predratnu 1991, kad je populacija bila još veća), Bosna i Hercegovina je izgubila blizu 350.000 stanovnika, što će reći desetak posto stanovništva ili slikovitije govoreći – cijelo jedno Sarajevo.

Nažalost, vlasti sada i kada bi se pretrgle gradeći nove škole, ne bi baš bilo đaka da ih popune. Ipak, situacija sa školstvom kod nas je davno izišla iz okvira racionalnog. Ne radi se tu zapravo samo o školstvu, nego i o zdravstvu i masi drugih stvari koje život znače. U zemlji s malo više od tri i po miliona stanovnika, sve je udešeno po matrici prema kojoj je etnička pripadnost važnija od svake lične dobrobiti. Situacija s “nacionalnom grupom predmeta” stvara probleme u svim dijelovima zemlje u kojima famozna multietničnost postoji barem u najmanjim tragovima: od fenomena “dvije škole pod istim krovom” do situacije sa oficijelnim imenovanjem maternjeg jezika za bošnjačku djecu koja se školuju u školama u Republici Srpskoj.

Priča o “jajačkim srednjoškolcima koji ne daju da ih se razdvaja” postala je svojevrstan hit na prostoru mnogo širem od bosanskohercegovačkog. Nostalgičari za socijalističkom Jugoslavijom, kosmopoliti, liberali i ljevičari širom Balkana oduševili su se otporom jajačkih đaka ideji da se u ovom gradu realizuje praksa kakva postoji u većini drugih gradova u centralnoj Bosni u kojima izmiješano živi (uglavnom) bošnjačko i hrvatsko stanovništvo, tj. da se pored postojeće škole u kojoj se nastava odvija po, kako se to kaže, “hrvatskom planu i programu” osnuje nova u kojoj bi program bio “bosanski”.

Valjda zbog medijskog pritiska, a vjerovatno još i više zbog stavova OSCE-a i Ambasade Sjedinjenih Američkih Država, u Srednjobosanskom kantonu su odlučili da stvar riješe racionalnije: unutar iste škole djeca će moći birati po kojem programu će da uče maternji jezik, historiju i geografiju, kao i koji će im simbol odnosno grb u vidu vodenog žiga resiti svjedodžbu. Dio medija ovo je dočekao sa velikim oduševljenjem, kao pobjedu normalnosti i zajedničkog života.

Dobro je da djeca idu u školu zajedno i da ih se ne razdvaja po etničkoj pripadnosti i u tom smislu trijumfu, makar i malom, ne treba gledati u zube. A ipak, možda ne bi bilo loše razmišljati o ovome i u širem kontekstu. Jedna od tema koje su vrlo aktuelne u Srbiji jest i racionalizacija školskog sistema. Veliku medijsku pažnju dobila je vijest o zatvaranju beogradske osnovne škole “Stari grad”, a buduća premijerka Srbije Ana Brnabić je nedavno, iz pozicije ministarke državne uprave i lokalne samouprave, najavila zatvaranje niza škola sa malim brojem učenika kao i smanjenje broja nastavnika, a u sve u sklopu reformi koje zahtijeva Evropska unija.

Srbija je započela pregovore sa EU o punopravnom članstvu, a takvom razvoju situacije nada se i Bosna i Hercegovina. I Srbija i BiH suočavaju se sa negativnim demografskim trendovima pa racionalizacija školskog sistema u oba slučaja znači smanjenje broja škola. Bosna i Hercegovina jednostavno nema tu ekonomsku snagu da bi dugo bila u mogućnosti da za mali broj djece održava više škola na prostoru gdje bi i jedna bila sasvim dovoljna, a samo zato jer, eto, ta djeca ne pripadaju sva istoj etničkoj grupi.

Kako je krenulo, za deceniju-dvije moglo bi se umjesto dvije škole pod jednim krovom doći do situacije dvoje đaka pod jednim krovom. Rješenja kao ovo iznuđeno jajačko ili poput onog kakvo postoji u Brčkom mogla bi se sprovesti i drugdje. Kako ono veli famozni Murphyjev zakon: Tek kad isprobaju sva pogrešna, bizarna i budalasta rješenja, ljudi će se napokon okrenuti onom najracionalnijem? U Bosni i Hercegovini je, reklo bi se, najveći dio tog teškog i mukotrpnog puta prevaljen. Ako nikako, ali baš nikako, ništa drugo ne bude moguće, ljudi će se, silom prilika, možda ipak dovesti u pamet.