hamburger-icon

Kliker.info

Muhamed Jusić : Danas možda više nego ikada muslimanskom svijetu je potrebna vjera

Muhamed Jusić : Danas možda više nego ikada muslimanskom svijetu je potrebna vjera

Juli 29
06:44 2014

muhamed_jusicc1Ramazanski bajram bi trebao biti jedan od dva najveća muslimanska praznika koji simbolizira čovjekov trijumf nad svojim slabostima i jača osjećaj zajedništva i solidarnosti. Čujemo stalno kako je to praznik mira i porodične harmonije. Ali u kakvom ozračju ove godine muslimani u onome što se naziva “muslimanskim”, pa i “islamskim” svijetom dočekuju ovaj praznik? Vjerovatno bismo se morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram koji je zadesio ummet ili zajednicu vjernika.

Piše : Muhamed Jusić (Aljazeera)

Slike i izvještaji koji su nam dolazili iz tog dijela svijeta tokom mjeseca posta ramazana, koji prethodi Bajramu, teško se mogu opisati a da se ne zvuči patetično. A tog ispraznog zapomaganja nad stanjem muslimanskih naroda, ali i čovječanstva kojeg, manje ili više, taru isti problemi, ne nedostaje. Ipak, slike razorene Gaze, najvećeg logora na svijetu u kojem jedna od najmoćnijih armija današnjice pred očima svjetske javnosti svaki sat ubije po jedno nedužno dijete, teško se mogu opisati nama koji smo daleko od patnje tamošnjih civila.

Post u izbjegličkim kampovima

Ne može se ostati ravnodušan na snimke siromašnih obroka raseljenih koji prekidaju post u izbjegličkim kampovima ili u svojim domovima na koje se svakog časa mogu sručiti izraelske, Bašarove, Malikijeve, “samoproglašenog halife” ili čije već granate proizvedene u istim fabrikama daleko od njihovih gradova.Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira na to o kakvim regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa bilo riječi, nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.

Ali Izrael ne bi mogao raditi to što radi, ne samo danas u Gazi nego od svog osnivanja, da nema neupitnu podršku Zapadnih moćnika i onu prešutnu arapskih susjeda. Izrael računa na kolektivno pamćenje “globalne svjetske javnosti” koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Funkcionišemo prema sistemu “headlinea” i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica.

Ali ako su za stradanje muslimana u Gazi krivi “drugi”, ko ubija muslimane u Siriji, Iraku, Pakistanu, Jemenu, Libiji…? Brojni su oni koji za sve loše što se dešava muslimanima uvijek krive samo druge, teorije zavjera, Jevreje, Ameriku, križare, ali je činjenica da je korijen svih problema muslimana u njima samima, u njihovoj nesposobnosti da se nose sa izazovima vremena, slabim školama, njihovim neslobodnim državama i društvima, njihovim korumpiranim vladarima koji možda imaju podršku bjelosvjetskih moćnika s kojima krče prirodne resurse tih zemalja. Međutim, još niko nije ponudio djelotvornu i funkcionalnu alternativu takvom stanju. Traženje krivca u nekom drugom nikada neće dovesti do toga da se isprave uzroci vlastite slabosti. To ne amnestira one koji podgrijavaju sukobe širom svijeta zarad vlastitih interesa ili ne čine sve što mogu da ih spriječe.

Ali muslimani danas ginu od muslimana više nego od nemuslimana. Režim Bashara el-Assada u Siriji ne razmišlja o mirnom rješenju ili izlasku ususret opoziciji već nastavlja brutalnim metodama, od mučenja u zatvorima do bombardiranja civilnog stanovništva buradima napunjenim eksplozivom. Istovremeno, oni koji se u Siriji navodno zalažu za slobodu njenih građana, dok u vlastitim zemljama brane bilo kakav oblik opozicije, i dalje naoružavaju svako svoju frakciju naoružane opozicije, dovodeći ih u poziciju da se sve manje bore za interese svog naroda a sve više za mentore koji ih plaćaju petrodolarima. Pobunjenici se ubijaju međusobno.

‘Genocid u izvođenju’

Samoproglašeni halifa u Iraku i Siriji provodi teror ne samo nad kršćanima i drugim manjinama nego i nad muslimanima koje smatraju nedovoljno dobrim i iskrenim. Ta tzv. “Islamska država” naredila je svim ženama i djevojčicama u Mosulu, u sjevernom Iraku, da budu podvrgnute sakaćenju ženskih genitalija ili tradicionalnom obrezivanju. Tako barem tvrdi zvaničnica UN-a Jacqueline Badcock i tamošnji mediji koji pišu o fetvi, ili vjerskom ediktu, koja bi se trebala odnositi na sve žene u dobi između 11 i 46 godina. Toliko o snovima muslimanskih masa o tome da će ih povratak na tradicionalne vrijednosti i oživljavanje srednjovjekovnog halifata osloboditi lokalnih i globalnih tirana.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti i nepravedno zapostavljeni “genocid u izvođenju” u Mijanmaru nad muslimanima iz naroda Rohinja u pokrajini Rahin. Daleko od očiju javnosti je i patnja civila u Somaliji, koja je priklještena između radikalne skupine al-Shabaab i neefikasne vlade. U Darfuru arabizirani muslimani progone one nearabizirane. U Centralnoafričkoj Republici muslimani su jedva izbjegli etničko čišćenje i lista se nastavlja. Bombaši samoubice su ubijali od Bagdada do Kabula i mala je vjerovatnoća da će ih i Bajram u tome spriječiti.

Decenijama muslimanski intelektualci, ulema, ali i ideolozi raznih pokreta – lamentiraju nad stanjem muslimanskih naroda od perioda dekadence islamske civilizacije. Muslimani su nekada bili dominantna svjetska civilizacija koja je prednjačila u svim segmentima ljudskog života, od nauke, kulture, uređenja države… A onda je sve to nestalo, da bi ostala samo sjećanja koja su prerasla u kolektivnu nostalgiju koja graniči sa frustracijom.

Muslimani kroz svoju tradiciju imaju sjećanje na prošlost koju nerijetko idealiziraju i glorificiraju do mjere da se o prošlosti rijetko kritički promišlja. Taj imidž savršene prošlosti koji se ne propituje i ne kritikuje već brižno održava i uzgaja onemogućava muslimanima da bilo šta nauče iz svoje prošlosti. Zato danas imamo osjećaj da se ponovo među muslimanima otvaraju stare rane iz prošlosti. Muslimani se ne mogu vratiti u prošlost i spriječiti sukobe među ashabima (učenicima Poslanika, a.s.), ne mogu vratiti u korice sablje isukane na Sefinu ili na Kerbeli, ali su iz tih događaja mogli naučiti da iste greške ne ponavljaju danas. Naprotiv, danas oni raspiruju neki novi sunitsko-šiitski rat. Muslimani širom svijeta, danas više nego ikada, trebaju naučiti da upravljaju svojim razlikama ili će one postati način da ih se stalno drži u sukobima i oslabljene – a onda ne trebaju nikoga kriviti.

Kada već govorimo o učenju iz historije, možda je pažnje vrijedna i lekcija iz Evrope koja je ne tako davno u rat ušla zbog vjere da bi iz njega izašla bez nje.

Suočeni sa teškom realnošću života u nesređenim, siromašnim i neslobodnim državama i društvima, i sa još neizvjesnijom budućnošću, nije ni čudno što muslimanskim masama prošlost izgleda bolja i od sadašnjosti i budućnosti. Možda baš zato kao nigdje drugo u muslimanskom svijetu bujaju konzervativizam i različiti tradicionalizmi. Muslimani nemaju vlastitu modernost koja bi odgovorila na globalnu dominaciju Zapada koja nije samo kulturološka i ideološka nego i vojna, ekonomska i politička.

Nada u bolje sutra

Mnogi od onih koji su obećavali promjenu statusa quo ili nastupali sa pozicija spasitelja donijeli su samo više zla i razaranja društvima na čijem jadu su izrasli i njime se hranili. Fijasko tzv. Arapskog proljeća je pomutio snove mnogih, ali ih sigurno nije ubio.

Muslimani današnjice, barem u onim većinski muslimanskim državama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog, ili barem neodrživog, koji više nema šta ponuditi, i drugog slabog ili nedovoljno jakog da  se rodi. Zato će veliki broj njih slabo uživati u predstojećim praznicima, dok će velikom broju onih koji se osjećaju dijelom te zajednice, a nisu u kriznim područjima, ta radost biti pomućena nagomilanim problemima s kojima se nose njihova braća u vjeri.

Danas je možda više nego ikada muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera pretočena u neke nove ideologije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića, nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je nateže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog.

 

Podijeli

Jedan komentar

  1. Kyanna
    Kyanna August 25, 03:27

    Cheers pal. I do apratcipee the writing.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *