Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Balkansko poluostrvo obuhvata, idući sa jugoistoka ka sjeverozapadu, sljedeće zemlje: Tursku, Bugarsku, Grčku, Albaniju, Makedoniju, Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Ako izuzmemo iz tog konteksta Rumuniju i Mađarsku, dobivamo zemlje u kojima su tokom dugog perioda novovjekovne historije, zapravo od sredine 14. vijeka pa sve do početka 20. vijeka, dominantnu ulogu imali osmanski Turci i njihova država.

 U svim tim zemljama su Osmanlije vladale kraće ili duže vrijeme i na njihovoj sudbini su ostavile svoj snažan pečat. Istovremeno, proces oslobađanja navedenih država od vlasti Osmanlija odredio je i tempo i uvjete osamostaljenja tih država, kao i njihovu opoziciju u europskom političkom i društvenom kontekstu u koji su tim procesom novonastale zemlje ulazile i koji je njihovom pojavom nastajao. Jedan dio tih zemalja, prije svega Hrvatska i Bosna i Hercegovina, kao i Albanija, nisu iz antiosmanlijskih ratova izašle kao neovisne i slobodne zemlje. Proces osamostaljivanja i drugih zemalja ove regije tekao je sporo i uz postepeni porast njihove samostalnosti. Od početka ustanaka protiv vladavine Osmanlija, a to je početak 19. vijeka, taj je proces za većinu ovih zemalja trajao zaključno do Berlinskog kongresa, što znači daljih sedamdeset i nešto godina, a za neke je trajao sve do 1918. godine, kao što je to bio slučaj sa Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom i do 1926. godine sa Albanijom. Tek su 1918. godine Hrvatska i Bosna i Hercegovina svojom voljom ušle u novonastajalu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U svim tim procesima određenu i moglo bi se reći ključnu ulogu su imale Austrougarska, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Njemačka.

U odnosu na raniji njihov stav prema balkanskom kompleksu, a koji se sastojao u aktivnom djelovanju Venecije, Austrije i Rusije protiv Osmanske države, pod okriljem akcije kršćanstva za izgon nevjernika sa europskih prostora, tj. u odnosu na vremena kada su i Rusija na istoku i Austrougarska i njeni povremeni saveznici na zapadu aktivno ratovali protiv Osmanlija, u 19. vijeku su te zemlje vodile politiku potpunog oslanjanja na lokalne antiosmanlijske snage, koje su one pomagale, organizirale, naoružavale i pružale im diplomatsku podršku, da bi na kraju organizirale niz ustanaka i ratova koji su tim silama pružili opravdanje i povod da sazovu Berlinski kongres koji je sebi uzeo za cilj da sredi državnopravne i političke odnose na prostorima u kojima su Osmanlije još vladale. Na tom kongresu je konačno ozakonjena samostalnost Bugarske, Srbije, Grčke i Crne Gore, dok je Hrvatska i nadalje ostala u okviru Austrougarske carevine, a Bosna i Hercegovina predata upravo toj carevini na upravu, što je predstavljalo modus i put ostvarenja konačne ambicije Austrije, a to je da pripoji sebi i Bosnu i Hercegovinu i time otvori sebi put koji je dobio naziv "Drang nach Osten", tj. da dopre duboko na Balkan u ostvarenju planirane osovine Berlin – Beč – Istanbul – Bagdad, što je trebalo da bude protuteža sve jačem angažmanu i antiosmanskom djelovanju Velike Britanije, Rusije i Francuske u dijelovima Azije u kojima su Osmanlije još imale veliki utjecaj i koji su bili pod njihovom upravom. Radi se o prodoru Velike Britanije u Irak i Palestinu i na Arapski poluotok, Francuske u Libanon i Siriju i Rusije na Kavkaski i Zakavkaski prostor i u Srednju Aziju. Odjeke ove konstelacije, koja je bila uzdrmana antiosmanlijskim akcijama novonastalih balkanskih država, možemo naći u zbivanjima koja su dovela do Prvog svjetskog rata i odnosima koji su u tom ratu nastali.

Iz svih ovih događanja nije nikako mogla proisteći neka stabilna konstelacija jer su rješavanja velikih historijskih pitanja putem realizacije velikih nacionalnih ciljeva koji se ostvaruju uglavnom ratovima i ratnim savezima svagda bila slaba strana tih procesa i njihovih rezultata. Rezultati takvih akcija su svagda bili samo stvaranje novih razloga za otpočinjanje nove runde sukoba. Ono što je bitno za mogućnost postizanja stabilnijih rješenja na ovim prostorima bilo je zanemareno. Zato je odustajanje od rata kao metoda rješavanja međusobnih problema glavna stvar i najbitniji početak svakog ozbiljnog napora da se stanje na ovim prostorima sredi, a to je ujedno i stvaranje odnosa koji imaju projekciju u budućnost. Druga stvar je da se iz cijelog tog procesa isključe strane sile koje se pojavljuju kao konduktori i arbitri, pa čak i kao nalogodavci u ovim procesima, jer one projiciraju sopstvene strategijske interese u te procese i time ih deformiraju i onemogućavaju da oni završe na demokratski i mirni način.

Naime, te sile i dalje djeluju pod pretpostavkom veoma velike mogućnosti ratnih konflikata velikih razmjera i vrše određena strategijska svrstavanja, te su za njih najvažniji strateški interesi i kriteriji kod odlučivanja o stvarima koje po svom smislu nadilaze svaku privremenu stratešku i taktičku političku i vojnu konstelaciju. Najzad, u tom procesu je bitno da se osigura ravnopravnost i zastupljenost svih subjekata procesa i da nijedna od država koje su u pitanju ne teži ka nekoj vodećoj ulozi, a pogotovo da se tom procesu ne oktroiraju ciljevi koji bi tek trebali da budu definirani nakon rješavanja međusobnih odnosa i pune stabilizacije cijelog prostora. Naime, nikako ne bi valjalo da se ciljevi kao što je ulazak u Europsku uniju ili NATO postavljaju kao vodeće ideje i glavni razlog zajedničkog djelovanja i ciljevi koji će usput rješavati i probleme nastale u historiji naših odnosa. Mi treba da radimo u cilju rješavanja naših problema, naših odnosa i budućnosti, a da ono što će biti eventualna zajednička budućnost, u smislu neke nove forme državnopravnih odnosa ostavimo za vrijeme kada budemo riješili probleme koji ovise o nama i koji rješavaju naše odnose. Ako ne bi postupili tako, opet će naša sudbina biti rješavana pod auspicijom velikih sila koje će na nas projektirati svoje ciljeve i ambicije, dok je naš svijet lokalan i specifičan.