hamburger-icon

Kliker.info

Muhamed Filipović : Šta će biti sa nama

Muhamed Filipović : Šta će biti sa nama

Maj 16
05:56 2010

Piše : Muhamed Filipović (NN)

U životu smo najčešće skloni da mislimo sasvim lokalno. To je svakako razumljivo, jer se naš ljudski život uglavnom odvija na određenom i omeđenom mjestu i u određenom vremenu, kao i pod okolnostima koje su nam u dobroj mjeri poznate i nalaze se pod našom ograničenom kontrolom. Znamo da nije moguće kontrolirati svijet u cjelini, ali znamo i to da jednu konkretnu i omeđenu realnost možemo kontrolirati do izvjesne i to dosta velike mjere. Pritisnuti svakodnevnim brigama i ne mislimo da se, može biti, a danas je to sve izvjesnije, naša sudbina ipak ne rješava unutar konkretnih i ograničenih parametara, nego da se o nama odlučuje daleko od nas, u nepoznatim medijima moći i uzurpiranih prava odlučivanja i o nama i da se ta moć ne obazire na naš mali lokalni svijet, jer smo mi za taj veliki svijet samo jedan mali moment ukupnog rasporeda moći, izvora snage i problema. Ukoliko više problema proizvodimo to smo sve više problematični za centre moći koji o nama odlučuju.

Taj fenomen smanjenja naše moći i prava da sami o sebi odlučujemo i da nam se svagda javlja neka viša sila koja nam nameće ograničenja i određuje smjer kretanja u historiji, odavno je poznat, ali se on nikada do sada nije u tolikoj mjeri ispoljio i na tako drastičan način ostvario, kao što je to bilo u vezi sa procesom našeg "oslobađanja" ispod vlasti komunizma i uspostavljnja novog sistema "slobodnih" odnosa i vladavine ljudskih prava, za koje nam tvrde da se upravo kod nas i u cijelom svijetu koji je u procesu promjena zbiva. Izgleda da se svako sticanje prava prvo javlja kao njihovo gubljenje. To je paradoks, ali je istina o nama, jer smo mi, svaki od nas i skupno, prvo izgubili mnoga prava, a još se nadamo da ćemo dobiti neka prava koja još nikako neće da zakucaju na naša vrata.  

Sve što znači redukciju prava, moći i slobode odlučivanja malih i nemoćnih u svijetu, odvija se pod znakom onog što se naziva globalizacija, a proces globalizacije, kako se vidi, nije samo proces ujedinjavanja svijeta u smislu komunikacija, usvajanja nekih zajedničkih kriterija i mjerila djelovanja u svijetu, kao što bi bilo odustajanje od rata i primjene sile i osiguranje jednakih prava svih ljudi i svih zemalja, nego se taj proces odvija bukvalno pod egidom oružja i sile koja svijet primorava da hoćeš-nećeš mora prihvatiti stanje u kojem si određen interesima i voljom onog ko ima više moći. Moć, izražena u ekonomskoj, tehnološkoj i vojnoj, a time i političkoj snazi, je određujući faktor koji ujedinjuje svijet, svodeći svaki njegov originalni i izvorni dio, aspekt ponašanja i način življenja na jedan, a taj je onaj koji je proizveden u zemljama nosiocima moći.

Mi smo svjedoci činjenice da je era globalizacije sve više nego li mirni proces povezivanja različitosti u kojem sve ono što ima svoj rezon u tradiciji, osobenosti kultura i specifičnosti načina života postaje mjutualno dobro, biva očuvano, uz paralelan tok razvoja onih općih vrijednosti koje su odista bitne za opstanak čovjeka, ali čovjeka onakvog kakavim ga je njegova historija načinila, a ne onakvog kakvim ga žele učiniti oni koji su menadžeri tog novog globalnog svjetskog poretka. Svijet je stoga sve sličniji futurističkim predviđanjima koja nam govore o ujednačavanju i niveliranju oblika i načina života do mjere kada će se sve specifičnosti i svo bogatstvo stvorenih razlika u načinima života, u načinima izražavanja osjećajnosti i mišljenja, do te mjere ujednačiti, biti izravnan, da će svijet izgledati jadno, bijedno, istovjetno, plošno i prazno, odnosno da će biti izravnane sve manifestacije i oblici života, što će imati za posljedicu nastanak stanja u kojem će svi ljudi ličiti jedni na druge kao jaje jajetu, a sav napor dugotrajne historije diversifikacije i obogaćivanja načina života i izražavanja njegovog dohvaćenog smisla biti uništeni.

Sa zebnjom pratim neke diskusije koje se vode u svijetu i kod nas, a koje upravo imaju smisao da svim ljudima na svijetu nametnu iste obrasce ponašanja, doživljavanja sebe i svijeta oko njih, da sve oblike mišljenja i izražavanja svede na jedne i jedinstvene i to one koji su razvijeni i najotuđenijem dijelu ljudskog medija, tj. čovječanstva, dakle, da svi usvojimo običaje koje je razvio onaj dio svijeta koji je odavno rastavio načela i praksu, isključio moralitet iz svih oblika odlučivanja o životu i odluke sveo samo na njihovu pragmatičku vrijednost, nalazeći načina da principe i prava svede na ono golo spoljašnje, što se pokazuje kao nebitno.

Taj svijet, svijet koji danas diktira procese, s druge strane, proizvodi brojne sukobe, ratove i preduzima takve korake u oblasti politike koji potpuno ignoriraju postojanje bilo kakvih historijski uspostavljenih prava i granica u djelovanju koje bi osiguravale da sila ne bude glavni faktor rješavanja ljudskih problema. Budući da se vrši jedna integracija koja u osnovi ima intenciju proširivanja moći na sve veći dio svijeta, ona ne može a da ne dovede do katastrofe, pa je zabrinutost ljudi koji razmišljaju o budućnosti svijeta, više nego opravdana. Moralne konsideracije i nisu moguće u situacijama kada se oružjem i nasiljem borimo za neki princip koji isključuje silu. Propasti možemo svi odjednom i na jednak način, ali živjeti ne možemo na jedan i jednak način, jer su nam i bog koji nas je stvorio i historija u kojoj živimo, ostavili raznovrsnost oblika života kao bogatstvo koje nam nudi raznovrsnost iskustava a time i dubinu spoznaje o sebi samima, ali i o onome koji nas je stvorio kao razumna bića.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *