hamburger-icon

Kliker.info

Muhamed Filipović : Rusija

Muhamed Filipović : Rusija

22 Avgusta
05:09 2008

Piše : Muhamed Filipović (NN)

U prošlom komentaru o najnovijoj svjetskoj krizi sam govorio o problemu Gruzije, odnosno o pokušaju Sjedinjenih Američkih Država da institucije, koje su navodno namijenjene obrani Amerike i zapadnog svijeta od moguće agresije, koristi kao sredstvo proširivanja svog geostrateškog utjecaja i širenja zone u kojoj zapadne sile na čelu s Amerikom donose sve strateške odluke.Može biti da su takav stav i pretjerana briga za sigurnost zapadnog svijeta bili opravdani dok je postojao komunizam, koji je barem programski ako ne i praktički, imao strateški cilj da dovede pobjede komunizma u cijelom svijetu. Ali, ta je briga uveliko smanjena i postala je gotovo sasvim izlišna u situaciji kad je komunizam kao svjetski sistem i sila pao i kad je najveći broj bivših zemalja komunizma, posebno u Europi, doživio ili doživljava tranziciju u kapitalističke zemlje, a bivši Sovjetski Savez se čak dobrovoljno razišao i transformirao u Rusku Federaciju i niz samostalnih zemalja ili zemalja koje imaju određene ugovorne veze s Rusijom, ali više nisu sastavni dio ruske države niti su dio svjetskog sistema komunizma, koji i ne postoji, a što ni Rusija nije još od 1990. godine..Interesantno je primijetiti da je u vrijeme kad je u carskoj Rusiji došlo do revolucije i kad je nastala komunistička vlada i kad se ta vlada, uprkos snažnoj oružanoj intervenciji zapadnih sila i kontrarevoluciji, ipak održala, nastao tzv. Cordone Sanitaire oko komunističke Rusije, a taj je imao zadatak da spriječi širenje te države i njenog utjecaja u ostatak Europe. Međutim, ništa manje nije interesantno da se takav Cordone ali sada Militaire stvara opet i to ne više oko komunističke nego tranzicijske Rusije, koja postaje isto onoliko demokratska koliko je to svaka druga postkomunistička država u istočnoj Europi, ali koja ne može da postane istovremeno i pion u rukama onih koji vode zapadnu politiku, kao što se to događa sa drugim bivšim komunističkim zemljama.Rusija je suviše velika i moćna za nešto tako. Tu, u odnosu prema Rusiji, nešto smrdi, rekli bi naši stari, tj. nešto s logikom postupanja u odnosima prema njoj nije u redu. Ako je komunizam bio glavni protivnik i opasnost za zapadni kapitalistički svijet, kako to da to postaje i postkomunistička Rusija, koja se, kako vidimo i znamo, veoma radikalno odrekla svog komunističkog nasljeđa. Stvar je mnogo dublja i ne može se i ne da se svoditi na odnos kapitalizam – komunizam. Pretvarajući nekada obrambeni savez NATO, koji je imao funkciju da štiti Zapad od penetracije komunizma, u sasvim očigledan ofenzivni vojni i politički savez, zapadni svijet sada preuzima ulogu onog faktora u svjetskoj politici koji ugrožava nastalo postkomunističko stanje.

To se može vidjeti ne samo u slučaju odnosa prema Rusiji nego i u mnogim drugim slučajevima, kao što su ratovi u Arapskom zalivu i na drugim mjestima ili u jednostranim odlukama Zapada, koje ignoriraju postojeća međunarodnopravna stanja, gdje se zapadne sile javljaju kao nosioci političkih, diplomatskih, ekonomskih, pravnih i oružanih intervencija, naravno, pokrivenih ideološkim i političkim plaštevima o ugroženosti Zapada i ljudskih sloboda, kao da one na Zapadu cvjetaju, ali u stvari s jasnim strateškim ciljevima opkoljavanja jedinih sila u svijetu koje su u stanju da se efikasno odupiru sve izraženijoj težnji vodećih zapadnih sila da cijelom svijetu nametnu svoju dominaciju, svoj način mišljenja, svoju kulturu i svoju ideologiju.To je smisao europskih i sjevernoatlantskih integracija, kako se taj proces naziva kod nas, a to je ono čemu teže i naši politički polupismeni i u većini slučajeva korumpirani političari, i on se sastoji u stvaranju jedne homogene političke, ekonomske i vojno-strateške sfere, koja će se prostirati sjeverno od polutara i obuhvatati sve zemlje i narode do granica – Rusije i Kine.

Ova strategija ima dalekosežne ciljeve i implikacije po stanje odnosa u svijetu. Ona je, nema nikakve sumnje, uperena prvenstveno protiv Rusije, budući da Rusija u Europi nema adekvatnog kontraparta, dok je ona samo posredno uperena i protiv Kine. Kina, naime, ima historijske kontraparte i u bilo kom slučaju da iskaže tendencije proširivanja svog utjecaja upućena je ka Himalajima i Hindukušu na jednoj, indokineskim narodima na drugoj, Japanu na trećoj i Rusiji, Mongoliji i srednjoj Aziji na četvrtoj strani.

Nijedan od tih pravaca djelovanja ne donosi neke velike strateške pomake, ali može donijeti velike probleme za Kinu zbog mogućnosti sukoba sa cijelim islamskim svijetom i mnogoljudnom Indijom. Zbog toga se Kina može izuzeti iz ovih strategijskih računica i pažnja koncentrirati na Rusiju.Rusija je najviše ranjiva iz Azije. Svi napadi na Rusiju iz Europe su obavezno završili katastrofama zavojevača, ali iz Azije nisu (Tatari su godinama vladali Rusijom). Međutim, azijski prostori su u ovom momentu teško dostupni za bilo kakvo uspješno djelovanje koje bi imalo antiruski karakter. Sibir je velika ruska baza koja sadrži neograničene mogućnosti, a to je postao još u XVI vijeku, od vremena kada je Jermak Timofejević ušao u Sibir i uveo carsku vlast na tim neograničenim prostorima. Rusija je postupala u Sibiru sasvim suprotno od načina kako je postupala Amerika u odnosu na svoj Divlji zapad. Originalni narodi nisu istrijebljeni nego su i oni i njihove kulture i jezici, kao i kulture i jezici ostalih azijskih naroda – Tibetanaca, mnogih azijskih i srednjeazijskih naroda i grupa plemena, uvedeni u prostore nauke, kulture, pa onda i civlizacije.

Rusija nije dopustila da civilizovanje uništi originalnu kulturu, jezike i život tih ljudi, kako se to događa u svim zemljama kolonijalizma ili u Americi, pa da ih onda izučava kao mrtve muzejske eksponate. Institut za Vosotokovedenije Carskog univerziteta u Petrovgradu, taj najveći i najsjajniji institut koji je svjetska nauka imala za proučavanje istočnih naroda, njihovih jezika i kultura, bio je središte koje je uvelo sve te narode u prostore kulture i omogućilo im da ostanu ono što su bili. Kad danas slušam kako mnogi polovično učeni sveznadari govore s nipodaštavanjem o ruskoj nauci i kulturi hvatam se za glavu. Bio sam u Rusiji i izučavao sam tamošnje prilike. Bio sam u srednjoj Aziji, naravno ne kao špijun MI6 (kao Deakin) ili neke druge obavještajne agencije, nego kao samostalni naučnik koji je proučavao duhovne i kulturne veze mog naroda i naroda tog velikog područja, u stvari kolijevke jedne vrste u islamu veoma bitne duhovnosti, i tamo sam imao prilike da vidim i čujem o stanju stvari i da razgovaram s mnogim ljudima.Kad sam u drevnom Samarkandu, koji pamti i Aleksandra Velikog, posjetio čuveni arheološki resort Šahizindan, tj. brdo na kojem se nalazi niz veličanstvenih mauzoleja (turbeta) velikih vladara tog svijeta, posebno Gur-Emira ili Timurlenka (Tamerlan), susreo sam se slučajno sa glavnim muftijom cijele srednje Azije. Bio je to relativno mlad čovjek, veoma lijepog i dostojanstvenog izgleda i još ljepše odjeće.

S njim sam imao dug razgovor o prilikama u kojima žive muslimani srednje Azije pod ruskom i potom sovjetskom upravom. Taj mi je čovjek savršeno plastično ocrtao ulogu Rusa i Sovjeta u njihovoj novijoj historiji. Rusi su u taj prostor došli 1861. godine. Tada mi je kazao: "Mi smo se borili sa Sovjetima za Veliki Turkmenistan, ali smo tu bitku izgubili jer je taj cilj sama historija odbacila. Ruse i Sovjete smo prihvatili jer smo morali, a zatim smo shvatili da pod njima možemo dobiti svoje nacionalne države (Uzbekistan, Kazahstan, Tadžikistan, Turkmenistan, Kirgistan) i sačuvati svoje narodne kulture, a one su toliko impregnirane islamom da je i islam, kako vidite, preživio u ovim krajevima kao dio priznatih narodnih kultura. Sami nikada ne bismo postigli ovakav industrijski, prosvjetni, naučni i kulturni razvoj da nismo prihvatili Ruse ili da su nam umjesto njih došli Englezi, kao u Indiji, Iraku ili Persiji.Sada imamo države, industriju, nauku i moderne naučne i školske institucije, pozorišta, opere, balete i muzičke akademije i samo čekamo vrijeme, a znamo da će ono doći, kada ćemo dobiti i državnu neovisnost. Da to nismo prihvatili bili bismo i ostali u onom položaju u kojem se nalaze ostali muslimani u Aziji i Africi, tj. u položaju kolonijalnih naroda i krajnjeg siromaštva." Taj čovjek mi je ne samo otkrio tajnu azijatskog mišljenja i strpljenja, za koje sam i sam imao razumijevanje jer i kod nas u Bosni je sabur najvažnija osobina ljudskog odnosa prema događanjima života, nego mi je ukazao na moguće puteve kojima će ići budući razvoj.

Sve se dogodilo kako mi je on kazao daleke 1975. godine u Samarkandu u džamiji posvećenoj jednom članu časne familije božjeg poslanika a. s. koji je u taj kraj donio islam.Upravo je, u strateškom smislu, ova zona ona jedina preko koje je moguće, pored Europe, direktno ući u zonu strateških, ekonomskih i vitalnih interesa Rusije, a to se sada događa. Dolazi se iz Europe – Poljska, Češka i druge zemlje, preko Kavkaza – Gruzija, preko srednje Azije – preko Avganistana i Irana. Upravo to je razlog zbog kojeg je Iran toliko intenzivno u fokusu interesa i napada zapadnih zemalja. Nije atomsko oružje Ahmadinedžada bitno, nego meki trbuh Rusije preko iranskog Azerbejdžana i Kaspijskog jezera.

Dakle, niti je istina, niti je interes, niti su razlozi ikada samo na jednoj strani u odnosima dva elementa neke situacije i svako ko želi da bude objektivan posmatrač i ocjenjuje stvari po argumentima, a ne simpatijama i pukim interesima, mora uzimati u obzir sve argumente i sve strane stvari. Kod nas, u atmosferi iznuđenog prozapadnjaštva, nije nikakvo čudo da se o Rusiji misli loše i pogrešno. Zaboravlja se, međutim, da Rusiju od toga glava neće zaboljeti, ali neke od nas može.

Podijeli

Jedan komentar

  1. gvido
    gvido 01 Aprila, 20:18

    Браво професоре.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *