Muhamed Filipović : Neka niko ne pokušava nas učiti ko nam je donio dobro, a ko zlo
Piše : Muhamed Filipović (Dnevni avaz)
Već smo više puta naglasili da bi bilo veoma dobro da dođe do jasnijeg i preciznijeg definiranja turske politike prema cijelom Balkanu i posebno prema Bosni i Hercegovini. Svi se razumni ljudi slažu da Turska, kao velika država i ekonomski jaka zemlja te kao zemlja i država koja se ne odriče vlastite historije i ne nijeće ulogu koju je njena prethodna državna tvorevina, tj. Osmanska carevina, na Balkanu odigrala kroz posljednjih šest stoljeća, kroz koje je ostvarila velike civlizacijske, kulturne i političke pomake cijelog ovog prostora na jugoistoku Evrope, treba aktivnije nastupiti i jasnije odrediti svoju politiku te definirati njene prioritete.
Milost i nemilost
Za to smo posebno zainteresirani mi u Bosni i Hercegovini, ne samo zbog značajnih historijskih veza i utjecaja nego i zbog činjenice da je Turska svojom politikom i savjetima našoj vladi i posebno savjetima Aliji Izetbegoviću da prihvati tzv. dejtonsko rješenje problema rata, znatno utjecala na ponašanje naše države u traženju rješenja problema agresije na našu zemlju tokom devedestih godina.
Ona, dakle, ima određene obaveze prema Bosni i Hercegovini. Mi ne možemo zaboraviti da sve naše velike teškoće počinju onda kada nas je ta država, pristajući na diktat Berlinskog kongresa, ostavila na milost i nemilost, ne samo tadašnjoj antimuslimanski raspoloženoj Evropi i Austro-Ugarskoj carevini, koja je okupirala Bosnu i Hercegovinu, nego nam je ranije uskratila ono što je prethodno odobrila mnogim svojim balkanskim teritorijima, zemljama koje su bile u sastavu Osmanske carevine, a čiju je autonomiju osmanska država priznala, čiju su državnu neovisnost proglasili Berlinski kongres uz okupaciju koju su nama dodijelili.
Poznato je da je osmanska država nama, Bošnjacima, odbila priznati pravo na autonomiju 1832. godine i da nas je zbog tog zahtjeva teško kažnjavala, dok je to drugima priznala, a u slučaju Srbije i direktno na štetu Bosne. Te državne tvorevine nastale uz pristanak osmanske države, a u našem slučaju osobito Srbija i Crna Gora, nanijele su nam svojim pretenzijama prema Bosni i osobito neprijateljstvom prema Bošnjacima mnoge teškoće i zla koja nisu, kako se zna, prestala sve do najnovijeg vremena, kada su se vojske obiju ovih zemalja pojavile opet kao agresori na našem tlu i nanijele nam strahovite štete i gubitke u ljudskim životima i imovini.
Dobri savjeti
Sve su to za nas nužne premise za jedno kritičko promatranje uloge savremene Turske, koje podrazumijeva i potrebu da se svi ti aspekti uzmu u obzir kada se govori o problemima Bosne i Hercegovine i današnjem položaju nas, Bošnjaka. Ako neko želi da nam bude stvarni prijatelj, a ne samo prijatelj na riječima i s dobrim savjetima, onda ovu tužnu našu historiju, također, treba da zna i uzima u obzir. Naše osnovno iskustvo sastoji se i u tome da su nas upravo dobri savjeti doveli u gotovo beznadežan položaj. Dakle, mi na Tursku i njenu politiku mislimo i računamo kao na faktor stvarne pomoći našoj zemlji i nama, njenim stanovnicima, da, konačno, izađemo na put trajnog i sigurnog mira i napretka u svakom pogledu, za što smo sposobni i na što imamo pravo. Posebno treba znati da mi, Bošnjaci, kao narod nismo učinili ništa što bi u bilo kojem smislu i bilo kojoj mjeri opravdalo ono što su nam naši susjedi priredili.
Kada Turci uopće i turski državnici izjavljuju kako su nam prijatelji i braća i kako možemo na njih računati, mi im vjerujemo, ali bismo željeli da se s riječi koje prijaju našim ušima i našem sentimentu prijeđe na djela i na jednu politiku koja neće biti selektivna prema svim bošnjačkim političkim opcijama osim jedne, koja se, kako izgleda, posebnim odnosima želi izdvojiti i posebno podržavati. Taj odnos može ostati privatan kakav je i bio, ali u javnim stvarima, a politika je takva stvar, moraju se odnosi ravnomjerno rasporediti na sve autentične izraze i aktere naše bošnjačke politike. Neka niko ne pokušava nas učiti ko nam je donio dobro, a ko zlo u našoj ranijoj i najnovijoj historiji, ko je imao i kakve je zasluge imao u onome što smo proživljavali. Mi smo i kao narod i kao politički svijet čije je iskustvo sasvim slično onome koje su Turci proživjeli u toku pada carstva i nastajanja republike dovoljno zreli da sami odaberemo ono što je za nas najbolje.
Srce i razum
Dakle, mi vidimo Tursku kao prijateljsku zemlju, a koliko je to, ona će sama djelima dokazivati. Mi ne smatramo da se naši odnosi trebaju temeljiti na posebnim i pogotovo ideološkim i filozofskim filijacijama, nego na činjenici da postoje dvije evropske države u kojima muslimani imaju, pored Albanije, odlučujuću ulogu i da te dvije države trebaju mnogo toga koordinirati u svom nastojanju da osiguraju opstanak i napredak, naravno u dimenzijama koje odgovaraju svakoj od njih. Niko nema namjeru da se mjeri s Turskom, ali ima uvjerenje da su dobri odnosi dviju država uvijek veoma važan faktor napretka obiju zemalja o kojima se radi. Mi smo imali iskustvo s relacijama koje počivaju na odnosima srca, a naša pozicija je takva da nam nužno trebaju relacije razuma i kritičkog mišljenja.
Od prijatelja očekujemo da pomognu našu državu
Od naših prijatelja tražimo da pomognu našu državu, da joj pomognu da prijeđe prag fatalnog zaostajanja za svim zemljama u Evropi i u regiji, neka nam pomogne da svojim radom i kapitalom koji će našoj državi biti stavljen na raspolaganje ostvarimo korak koji će nas izvući s posljednjeg mjesta u pogledu ekonomske razvijenosti, nezaposlenosti i siromaštva, na kojem se sada nalazimo.
Komentari