hamburger-icon

Kliker.info

Muhamed Filipović : Iza Alije su ostali problemi, to je njegova i naša zajednička nesreća

Muhamed Filipović : Iza Alije su ostali problemi, to je njegova i naša zajednička nesreća

04 Avgusta
03:47 2009

– Ko sam i šta sam i da li sam veliki ili najveæi, to æe reæi historija naše nauke i kulture, a ja se toga ustruèavam. Stoga, neka neko u buduænosti, bez predrasuda, pristrasnosti ili animoziteta o tome kaže svoje – kaže na poèetku razgovora za "Dnevni avaz" akademik Muhamed Filipoviæ sublimirajuæi rezultate svog višedecenijskog rada. U opširnom intervjuu za naš list povodom ulaska u devetu deceniju života, akademik Filipoviæ, koji je i danas izuzetno vitalan, govori o svom životu, brojnim napadima na njega, BiH, bošnjaštvu, ali i aktuelnoj politièkoj sceni, te buduænosti naše države i Bošnjaka, bošnjaèkoj i politici meðunarodne zajednice, kao i aktuelnom pokušaju izolacije Bošnjaka. Akademik otvoreno govori i o buduænosti SDA, islamofobiji i napadima na Islamsku zajednicu u BiH, te o Akademiji nauka i umjetnosti BiH, Univerzitetu u Sarajevu i  buduænosti socijaldemokratije. Takoðer, otvoreno iznosi svoj stav o reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriæu, Bakiru Izetbegoviæu, Sulejmanu Tihiæu, Zlatku Lagumdžiji, Harisu Silajdžiæu… 

 Prije svega, kako ocjenjujete svoj rad u proteklim decenijima? Šta biste Vi izdvojili kao svoj najveæi uspjeh, kao nešto što æe obilježiti vrijeme, bošnjaèku i bosansku historiju? 

– Smatram da sam imao težak, ali bogat život. Mnogo sam radio i mnogo uradio, a koliko sve to vrijedi, vidjet æe se. Smatram da je moja najveæa vrijednost što sam stvorio jednu složnu i harmoniènu porodicu – moja èetiri sina (Ifet, Amer, Nenad i Kenan i njihove supruge Sabira, Vildana, Esma i Selma), te što imam šestero krasnih unuka (Sulejman, Ðula, Harun, Kanita, Nedim i Alija). Osim toga, imam mnogo mojih ðaka, od kojih su neki veoma visoko rangirani u nauci.  Ja sam pokušao dati mom narodu oslonac u tri pravca. Prvi je da shvati da Bošnjaci nisu repa bez korijena i da imaju iza sebe veliku historiju i veliku duhovnu i kulturnu baštinu. To sam uèinio u èetiri knjige mog djela "Historija duhovnog života na tlu BiH od poèetaka do danas", zatim mojim djelima o identitetu mog naroda te o njegovoj zemlji i historiji "Enciklopedija BiH". Isto tako, svojim djelima iz oblasti filozofije dao sam dokaze o nesumnjivom filozofskom talentu mog svijeta i naroda, a napisao sam i dosta djela koja prikazuju kljuène likove i situacije naše historije. Sve to skupa utemeljuje naš narod i pokazuje da je BiH jedna zemlja s odista velikom historijom. Osim toga, borio sam se protiv onih koji su nas i našu zemlju nihilizirali. To je za jedan ljudski život prilièno mnogo.  

 

 Upravo to, bili ste predmet mnogih napada, osporavanja, pokušaja diskreditacije, èak i vrijeðanja. Sve to traje i danas. Zašto ste Vi veæ decenijama problem? 

– Bio sam predmet ne mnogih nego užasno brojnih i veoma okrutnih napada, punih laži, podmetanja, diskvalifikacija i pokušaja da me se eliminira iz javnog života, nauke, kulture i uopæe sa scene, pa može se reæi i iz života. Ali, ne ubija se Krajišnik tako lahko. Na meni se izmijenila i kuka i motika i svi ti bijednici nestali su netragom u prašini historije, kao što æe se dogoditi i s ovim današnjima. Kampanja protiv mene traje veæ pedeset godina. Sve je to poèelo onog momenta kada sam formulirao tezu o bošnjaèkom nacionalnom identitetu našeg naroda i o bosanskom duhu naše kulture i cijelog kulturno-civilizacijskog sklopa. Jednostavno, ljudi, a posebno oni koji su neèije sluge i svaki dan oèekuju novu naredbu, ne trpe nekoga ko govori jedno te isto veæ pedeset godina. Pogotovo me ne trpe jer se ispunjava i pokazuje kao taèno sve ono što sam govorio.

 No, u narodu ste bili i ostali izuzetno poštovani. Do Vašeg mišljenja se, dakako izvan pseudointelektualnih krugova u Sarajevu, itekako drži. 

– Narod živi svoj teški život pun patnje i žrtava i on taèno osjeæa ko govori ono što je istina i ko mu misli i želi dobro. Zbog toga ja nikada nisam imao problema s narodom, ali jesam s onima koji su živjeli na grbaèi tog naroda. Naravno, ogromna je satisfakcija da mi ljudi, gdje god se naðem, kažu: Muhamede, brate, imao si pravo, ili imaš pravo. 

 

Koje je, onda, to prokletstvo Bosne pa se veæ decenijama ruše njeni najvredniji ljudi? Osim Vas, rušeni su Meša Selimoviæ, Mak Dizdar, Hamdija Pozderac… 

– Neki od Bošnjaka poèeli su da ruše perfidno smišljeni program naše denacionalizacije, desupstancijalizacije i razaranja našeg religioziteta. Nama su prvo govorili da ne trebamo biti muslimani, jer smo moderni ljudi. Kao da, primjerice, svi moderni ljudi svijeta nisu dobri katolici, pravoslavci i drugo. Kada je èovjek poljuljan u svojoj vjeri, onda je poljuljan i u nacionalnom identitetu i destruiran, te je na putu asimilacije. Mnogi naši bili su asimilirani. Kada smo mi uspjeli da rasturimo te pokušaje, kada su naši ljudi poèeli davati do znanja da su svjesni svog identiteta, to je izazvalo teške reakcije. Zbog toga nisu pošteðeni Meša Selimoviæ, Mak Dizdar, Derviš Sušiæ, Midhat Begiæ, pa ni ja i drugi. Sve to dogaðalo se jednostavno zato što mi Bošnjaci smetamo. U 19. stoljeæu formiran je nacionalni program da se Bosna podijeli izmeðu Srba i Hrvata. Ona nije mogla biti oteta zbog Bošnjaka. Sve to, pa i napadi na naše najvrednije ljude, raðeno je preko naših sunarodnjaka. Jer, uvijek strani interes radi preko domaæih ljudi. Osim toga, mi smo mnogo ljudi izgubili u posljednjih 150 godina. Ta èinjenica da smo gubili intelektualnu i moralnu supstancu naroda dovela je do toga da je na snazi dobila "èaršijska alaša". To je ta koja svako jutro donosi nove ljude, principe, religiju, stavove… Dakako, tu sve ima svoju cijenu i lakho ih je kupiti. 

 

 Šta se desilo s Bosnom u proteklih osam decenija u kojima ste živjeli?  

– BiH ne samo tokom mog života nego sve od Berlinskog kongresa živi jednu nasilnu historiju u kojoj svi drugi, osim samog naroda, odluèuju o našoj sudbini. Berlinski kongres bez ikakve potrebe je dao upravu nad našom zemljom Austriji, a ona je, baš kao Srbija, Crna Gora ili Bugarska, bila sposobna za osamostaljivanje. Ali, Evropa nije željela jednu evropsku državu u kojoj bi vodeæa snaga bili muslimani. Zatim nas je Versaj predao Srbima i ukljuèio u Jugoslaviju i ostavio bez ikakvih prava i na meti ogromne pljaèke (1.685.000 dunuma najbolje zemlje Srbi su nam uzeli i dali srpskim seljacima). Zatim su nas Britanci podijelili izmeðu Srba i Hrvata (1939. godine), da bi izazvali krvavi sukob koji je nastao od 1941. do 1945. s muslimanima kao glavnim žrtvama. Komunizam nam je donio BiH kao obnovljenu državu, ali nam je uzeo nacionalni identitet i zemlju (680.000 dunuma), a ovaj posljednji rat i Dejton uzeli su nam sve što je preostalo iza svih prethodnih klanja i nasilja. Ukljuèujuæi iseljenje 300.000 Bošnjaka ranije u Tursku, posljednji rat donio je još 600.000 planski raseljenih Bošnjaka. Cilj toga bio je da se stvori prostor za Republiku Srpsku. Bošnjaci više nemaju prostora i mi moramo da se vratimo ondje gdje smo bili. Moramo uzeti prava

koja nam pripadaju. 

 Smatra se da ste najzaslužniji za ponovno afirmiranje bošnjaštva – njegove ideje, filozofije, ali i samog imena. Šta su Bošnjaci dobili kada su 1993. vratili svoje staro nacionalno ime? 

– Perfidija odnosa srpskog i hrvatskog nacionalizma prema Bošnjacima sastojala se od njihovog ogromnog napora, još za Austrije, da se zabrani bošnjaštvo. Zemlja je trebala ostati bez svog istoimenog naroda, a to znaèi da ostaje srpska i hrvatska. Taj narod time se kvalificirao kao historijski i u svakom drugom aspektu nezreo, bio je politièki deprimiran i oduzeta mu je bila politièka legitimacija osim, eventualno, u savezu sa Srbima ili Hrvatima. Stoga je kljuèno pitanje BiH i našeg naroda bilo vraæanje njegovog originalnog identiteta, njegovog tradicionalnog, narodnog i historijskog imena Bošnjaci. Nažalost, mnogi muslimani tome su se veoma protivili, èak i oni koji su danas grlati Bošnjaci. Stav da smo mi Bošnjaci izložio sam prvi put na savjetovanju u CK SKBiH 1961. godine. Tada su me podržali Enver i Husref Redžiæ i niko više. Kasnije je došao "bosanski duh", koji je odigrao kljuènu ulogu u odvijanju procesa ka emancipaciji nas Bošnjaka, koji više niko nije mogao zaustaviti. Ali, sprijeèili su da ta emancipacija bude potpuna, veæ su nas definirali neistinitom i opasnom definicijom (muslimani), davši nam vjersko ime kao nacionalno ime. Time su nas ponovno odvojili od zemlje i njene historije, a vezali nas opet za kompleks muslimanstva, koje je veæ bilo kvalificirano kao opasno po Evropu i svijet. To je bio danajski dar, ali mnogi to nisu shvatili sve dok rat nije pokazao kako je muslimanstvo poslužilo kao psihološki i ideološki okidaè u genocidu našeg naroda. 

Na kraju me rahmetli Alija Izetbegoviæ pozvao i kazao da su odluèili da prihvate ime Bošnjak. Ja sam došao na Bošnjaèki sabor, gdje sam držao referat i proèitao Rezoluciju o našem nacionalnom imenu. Koliko je laži bilo èak i u tom velikom momentu naše historije, neka kaže samo podatak da nisu nikada priznali da sam ja pisac Deklaracije, pa èak ni da sam prisustvovao Saboru. 

 Mnogi su Vam prigovorili pregovore koje ste Vi i rahmetli Adil Zulfikarpašiæ vodili sa  zloèincima Radovanom Karadžiæem i Nikolom Koljeviæem? Šta je istina o tim razgovorima i kako s ovim historijskim odmakom gledate na sve to? 

– Pregovori sa Srbima bili su jedini naèin da se eventualno izbjegne rat i toga je bio svjestan i Izetbegoviæ kada je usvojio prijedlog da se pregovara i dao meni i Adilu "plaise pouvoir" da pregovaramo s njegovim punomoæima. Dilema je bila ili ostati u Jugoslaviji, ili uæi u rat. Za svakog pametnog, to i nije bila dilema, jer rat je dilema samo za potpunu propast, a ta nam je prijetila upravo ako uðemo u rat. Prema tome, pregovori su bili logièan i razuman izlaz. Izetbegoviæ je odobrio pregovore i bio u toku njih, èak je i prihvatio prvu verziju moguæeg sporazumZbog èega je naglo odustao i mene i Adila ostavio na ledu, samo on zna. Bila je to katastrofalna greška, jer je dala Srbima dodatni povod za rat. U rat smo ušli neorganizirani, nespremni, bez oružja i ièije pomoæi, uz lažnu podršku i pomoæ Zapada, koji je vodio politiku koja je omoguæavala i Srbima i Hrvatima da nas istrijebe. Samo ljudi koji nisu sposobni da misle, mogu smatrati da je rat bio bolji do strpljenja da saèekamo još kojih desetak godina pod okriljem Jugoslavije i da onda na elegantan naèin ili odemo iz nje, ili u njoj ostanemo ako nam bude odgovarala. 

 Èovjek vjere, a ne politike 

 Na kraju ste se Vi razišli s rahmetli Alijom Izetbegoviæem. Jeste li se zbog toga pokajali? 

– Nisam ja bio ni u savezu s Alijom, niti sam se od njega rastao. Ja sam imao svoje poglede i Alija je znao za to. Bio sam protiv toga da muslimani ulaze u savez s krajnjim srpskim i hrvatskim nacionalistima i da im time omoguæe da doðu do državne vlasti, jer sam znao da æe odmah poduzeti sve da državu podijele. To se i odigralo. Vlast se dijelila po kljuèu 5-4-3, tako da je nadmoæ Bošnjaka bila prividna, jer su Srbi i Hrvati imali sedam, a Bošnjaci samo pet odluèujuæih glasova ili mjesta. To je, ustvari, bila predaja vlasti njima. Nakon toga, odbio sam da više u bilo kojem smislu saraðujem s Izetbegoviæem i njegovom strankom. Kada je izbio rat i kada smo bili napadnuti, takav stav bio je nemoguæ i bio bi pogrešan, i ja sam se stavio na raspolaganje Izetbegoviæu podržavajuæi ga svim snagama, mada sam ga i tada oštro kritizirao kod donošenja brojnih odluka koje nisu bile korektne. Ali, danas sam protiv toga da se na njemu (Aliji) istresaju pigmeji i za sve on okrivljuje. Smatram da sve to treba ostaviti historiji, a da mi imamo današnjih problema koji su važniji od toga da presuðujemo o Aliji Izetbegoviæu.  

 Kako danas gledate na ulogu rahmetli Alije Izetbegoviæa. Kakva je, prema Vašem mišljenju, njegova historijska uloga i zasluga? 

– Alija je odigrao jednu odreðenu ulogu koja je izraz teškoæa vremena i njegove liène insuficijencije, tj. nedovoljnog poznavanja mnogih problema i oblasti života, a posebno Bosne i našeg naroda. On je bio èovjek vjere, a ne politike. Historijska uloga neke liènosti vidi se u njenim postignuæima. Iza rahmetli Alije ostali su problemi. To je njegova i naša zajednièka nesreæa.  

 

 Je li sudbina Bošnjaka i dalje neizvjesna? Prijeti li nam i dalje biološki nestanak i nestanak kao politièkog faktora s ovih prostora? 

– Mi danas nemamo ni slobode, ni suverenih prava, ni neovisnosti kao prava država. Kao narod smo, i to jedino mi Bošnjaci, kontejnirani i oduzeto nam je èak pravo da slobodno putujemo. Pa, kako je onda moguæe govoriti o slobodi? To je tek pred nama, a za sada, nas još samo ne ubijaju. 

 Kako gledate na aktuelni trenutak u BiH? Èetnici orgijaju širom zemlje, najavljuje se formiranje regrutnih centara za èetnike u RS. Šta sve ovo znaèi? Hoæe li se u balkanskoj krèmi ponovo ugasiti  svjetla? 

– Trenutak je težak, ali nije tragièan i ne nosi stvarnu opasnost, osim onu koju nam spremaju stranci i neki naši politièari. Èetnici su tu dekor. Jedan veliki njemaèki pjesnik Helderlin, kojeg je volio citirati veliki filozof Hajdeger (Heidegger), rekao je da "ondje gdje je velika opasnost, tu se krije i jezgro ili iskra spasa". Mislio je da je svaka drastièna situacija dvojna i da ona svojom drastiènošæu otvara oèi ljudima i tada oni tako vide izlaz i naðu spas. Naš spas je da uzmemo našu sudbinu iz ruku nekompetentnih i nesposobnih naših politièara i da se držimo svojih prava koja niko do sada nije smio opovræi. Tu je iskra ili jezgro našeg spasa.

A šta je buduænost RS? Hoæe li se u ovim okolnostima bujanja nacional-šovinizma i slabljenja institucija države taj entitet kretati ka nezavisnosti? Kako æe se to odraziti na našu sudbinu?  

 

– To je tvorevina nasilja i nepravde i ona je olièenje svega o èemu sam govorio. U njoj ljudi druge nacije i vjere nemaju prava. Ona je neautentièna i zbog toga što ne bi mogla da postoji bez pokroviteljstva Srbije. Stoga æe ona nužno da nestane, bilo da bude reformirana, ukinuta ili se sama istopi. Važno je da ona ne može biti definitivno legalizirana, jer je nastala na teritorijima na kojima je ona sama poèinila genocid. Svaka varijanta neke forme njene egzistencije moguæa bi bila samo sporazumnim vraæanjem na one opæine u kojima su Srbi 1991. godine imali veæinu, a takvih je bilo 32 opæine. Tako Podrinje ne bi moglo uopæe da bude u njenom sastavu, kao ni Prijedor i mnogi drugi krajevi, ali neki, kao Drvar, Bosansko Grahovo ili Glamoè, koji su danas u FBiH, mogli bi. 

 No, evo, ponovo i iz Hrvatske stižu prijeteæi glasovi. Kandidat HDZ-a za predsjednika Hrvatske Andrija Hebrang otvoreno poruèuje Hrvatima u BiH da "Sarajevo ne gledaju kao svoj glavni grad"!?  

 

– Poznato je da Andrija Hebrang boluje od mnogih socijalno-psiholoških bolesti, ako je, kako kaže, fizièki zdrav. Zdrav i lud, kaže se u narodu. On je nepopravljivi desnièar i ustašoid. Nesposoban je za normalno i kritièko mišljenje. Njemu je fini i mirni èovjek Slavko Goldštajn dokazao da voli da laže. Ukratko, on je opasan za Hrvate i Hrvatsku, a ne za nas, jer to što on danas govori, oni radi veæ godinama i desetljeæima. Hrvati se samoodrièu svoje domovine u kojoj opet traže neka fundamentalna prava. Oni su u vrzinom kolu svoje nedosljednosti i laži koje je konstruirala nacionalna hrvatska historiografija i ideologija. 

 Jesu li nabujalo èetništvo i snaženje ustašoidnih politièara u Hrvatskoj znak da projekti podjele BiH, što je ideal oba nacionalizma, i dalje živi? 

– Živi su, itekako, samo nema ništa bez nas Bošnjaka. Samo mi možemo ovu zemlju uništiti. Da je to tako, pokazuju svi dogaðaju prošlosti. Oni su sve pokušali da Bosnu podijele i uvijek su promašili. Nisu uspjeli jer je to nemoguæe. Trebali bi nas sve pobiti, a to sada više nije moguæe.

 

 Kakva je uloga meðunarodne zajednice na dešavanja u BiH, ali i buduænost zemlje? Šta uopæe treba naš èovjek oèekivati od njih? 

– Uloga meðunarodne zajednice je bila i ostala antibosanska i antibošnjaèka. Da su mogli, davno bi nas predali, prodali ili prepustili, kao što su to uèinili u vrijeme rata, onima koji su nas željeli uništiti. Takva antimuslimanska i konzekventno tome antibošnjaèka politika evropske zajednice bliži se kraju, kao što se bliže kraju i desni režimi u evropskim zemljama. Nikoga ne treba da zavaravaju imena stranaka. Socijaldemokrati mogu biti više desni od narodnjaka. Vrijeme politike èiji su simboli Solana i Bilt (Bildt) istjeèe. Mi æemo èekati. Pa, šta drugo, inaèe, da radimo? Bog voli strpljive. 

 Da, ali dok "strpljivi èekaju", sve više se govori o podjeli BiH. Èak i iz krugove meðunarodne zajednice. Što æe se dogoditi ako se BiH podijeli, a Bošnjaci ostanu živjeti u malim enklavama? 

– Ako neko, ipak, nasilu podijeli Bosnu i Bošnjaci ostanu stiješnjeni na malom prostoru izmeðu dvije neprijateljski nastrojene politike, onda ovdje više nikada neæe biti mira. Bit æe ponovljen fenomen Gaze, a to nikome u Evropi ne treba. Gaza u Palestini – da, ali Gaza u Evropi – nikako ne. 

 

 Vi ste meðu našim intelektualcima prvi digli glas protiv odluke Evropske komisije da zadrži vize samo za BiH, a da ih ukine Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji? Hoæe li Bošnjaci uistinu biti potpuno izolirani u Evropi? 

– Odluka Evropske komisije o vizama je diskriminirajuæa, i to ne, kako neki kažu, protiv naše zemlje ili protiv naših politièara, nego protiv nas Bošnjaka i muslimana, jer smo tom odlukom jedino mi diskriminirani. Ona ima za cilj da se izvrši pritisak, i to na i pravno i humano najgori naèin. Oni znaju da odluka pogaða samo Bošnjake. Oni vrše sada dodatnu segregaciju meðu graðanima naše zemlje i prave dvije vrste graðana. Jedni su slobodni i mogu da putuju, a drugi nisu slobodni i nalaze se u zatvoru. To je sramotno i užasno i demaskira cijelu politiku Evropske unije prema muslimanima. Ona je lažna, nedemokratska i diskriminirajuæa, i to je sada jasno.  

 

 Stoje li ocjene da za izolaciju Bošnjaka nije kriva Evropa, nego naši indolentni i nesposobni politièari

– Nema smisla u ovom povodu govoriti o našoj politici i politièarima. Pa, kada su oni djelovali odgovorno u odnosu na interese cijele države? Oni su kreatura meðunarodne zajednice i njena su slika i prilika. Oni ni nemaju vlast u svojoj zemlji jer nad njima upravlja strani faktor. Samo gulanferi mogu tvrditi da su oni odgovorni. A kao da stranci ne znaju ko su i kakvi su oni. Takvi im upravo trebaju. Zašto njima nisu oduzeli pravo putovanja ako su oni krivi da stotine hiljada ljudi èame u getu? 

 Bojite li se da bi ovakve odluke Evrope mogle Bošnjake odvesti u radikalizam? 

– Ne bojim se bošnjaèkog radikalizma, jer smo mi rijetko fin, kultiviran i miroljubiv narod. Ali, svakome može prekipjeti. Neka neki u Evropi proèitaju rad poznatog islamologa i struènjaka za Srednji istok Bernarda Luisa (Lewis) pod naslovom "Korijeni islamskog bijesa", pa æe im biti jasnije do èega može dovesti neprestano maltretiranje, potcjenjivanje i progon muslimana. A i mi smo has muslimani.  

 

 Kako gledate na posljednje dogaðaje u Mostaru i napad na vjernike, kada je život izgubio Magdi Dizdareviæ? Je li došlo vrijeme da zbog islamofobije vjernici gube glave? 

– Mostar je odavno poligon za napad na preostale muslimane i islam kao takav. Sada se u tu svrhu koriste razlike meðu nama, kao da razlika, i to daleko drastiènijih, nema u drugim religijama i kao da se one ne smatraju normalnim pojavama, kao što ih mi smatramo. "Vehabije" nisu po svom vjerskom habitusu ništa drugo nego muslimani jednaki drugim mezhebima. Oni nisu, po definiciji, ni radikalni, niti teroristi. To osjeæanje namjerno se razvija da bi se stvarao strah i proizvodili efekti koji æe se onda koristiti protiv muslimana. Sreæa je što je sve to veæ proèitano i što su nosioci takvih metoda, naslijeðenih iz komunizma i donesenih s nekih drugih mjesta, raskrinkani. 

 

 Pa ipak, treba li strahovati i od unutarbošnjaèkih sukoba na ovom osnovu? 

– Ne treba strahovati od unutarbošnjaèkih sukoba ako ih planirano ne bi izazivali neki ljudi i neke stranke da bi imali koristi od njih. Sami Bošnjaci nemaju ni razloga ni volje da se meðusobno glože. Svi ti napadi su planirani i orkestrirani, jer je Islamska zajednica još jedina jedinstvena naša bošnjaèka i islamska institucija. Sve nam je oduzeto i razbijeno osim toga. Sada treba i to razbiti. Za to se koriste oni koji tradicionalno imaju nešto protiv islama i muslimana, ali i oni koji bezobzirno teže ka koristi i ostvarenju njihovih ciljeva bez obzira na posljedica svojih akcija. U centru napada sada su Rijaset i reisu-l-ulema Mustafa ef. Ceriæ kao kièma te zajednice i kao organizam naše snage.Meðutim, to što se odlijeva na površini tokova prljave vode naše medijske realnosti ne dodiruje narod. On je uz Islamsku zajednicu. Posljednje godine proputovao sam cijelu BiH,  od Rudog i Èajnièa do Kladuše i Glamoèa, i vidio sam koliko narod cijeni svoju vjeru i djelovanje alima i Islamske zajednice uopæe, a posebno svojih imama i hatiba, koji su stalno s njima. Nema straha da æe propaganda na TV-u ili u nekim "Danima" i sliènim listovima imalo djelovati na narod. Ona i nema taj zadatak nego da potièe vatru koju bi drugi trebali iskoristiti. Svakom lopovluku uvijek doðe kraj. 

 Je li u BiH, zapravo, postalo popularno i èak moderno pljuvati po islamu i svemu što ima neke veze s tim? 

– Da, svaka šuša sada se pravi važna napadima na islam. To je ogavno i jadno, ali se može razumjeti kao recidiv teške historije antiislamizma tokom Austrije, obje Jugoslavije i u najnovije vrijeme. Ljudi su navikli da im sve namjere lakše idu ako se pokažu kritièni prema islamu i ulemi.  

 

 Pred našom zemljom i bošnjaèkim narodom brojni su izazovi. No, javnost ima utisak da su bošnjaèki politièari potpuno indolentni i okupirani iskljuèivo svojim interesima. Kako gledate na bošnjaèku politiku i njene predstavnike danas? 

– Sve su to nesposobni ljudi i što je najgore, oni su svi odreda teško autokorumpirani, a korumpirala ih je i meðunarodna zajednica proglašavajuæi ih od prilike do prilike razumnim, demokratskim ili ozbiljnim politièarima. Moglo bi se reæi da nešto vrijede samo oni koji su kritizirani. Barem se za njih zna šta misle. Sve ostalo je bez veze i bez znaèaja. To su šefovi interesnih organizacija stvorenih da držanjem vlasti ostvaruju odreðene grupne i liène koristi.

Kako s   tim u vezi gledate na stanje u SDA? 

– SDA je stranka na umoru, samo to još nije konstatirao mrtvozornik. Ona nema politike, nema ideologije, nema kadra, ona je skup sluèajnih ljudi i èim se prilike iole srede, sve æe to otiæi u vjetar. Nemoguæe je voditi stranku na naèin da gazda gazduje i danas jednog èovjek promovira, a sutra ga dezavuira na najgori moguæi naèin. To su stranke "stalnog otpada". Ta stranka nije politièka stranka uopæe. Ona nema nikakvog jedinstva, osim da dijele benefite od vlasti koju im dodjeljuje njihov šef. A takva stranka ne može govoriti o jedinstvu, pogotovo politièkom jedinstvu. Na prvom stvarnom ispitu tog jedinstva opna æe se raspršiti. 

Kako komentirate ocjene nekih analitièara da je lider SDA Sulejman Tihiæ blizu  politièke smrti? 

– Tihiæ je, što se tièe politike, u pravom smislu rijeèi veæ odavno mrtav. Prvo, izgubio je izbore. Drugo, nasilu je obnovio mandat predsjednika stranke. Treæe, nije uspio sa svojim glavnim politièkim projektom naruèenim od stranaca, a to je Prud. Nakon svega toga, šta bi normalan i pošten èovjek mogao tražiti u politici osim èasnog izlaza iz nje?  

 

 Šta je onda spas za BiH i Bošnjake? Je li to socijaldemokratija i kakva je, prema Vama, njena buduænost ovdje? 

– Socijaldemokratija je svoju sudbinu vezala za liènost jednog beskrupuloznog, a u politièkom i svakom drugom smislu beznaèajnog èovjeka, Zlatka Lagumdžiju. On je majstor intrige i raznih marifetluka, ali zaboravlja da je svaki raèundžija jednom pogriješio i da je i najbolji naš pehlivan, slavni Arif Tamburija, koji je bio rodom iz Travnika i bio poznat u cijelom carstvu, osam puta padao sa žice.   

 

 Kakvo je danas stanje na Akademiji nauka i umjetnosti (ANU) BiH, koju je zaposjeo kadar Zlatka Lagumdžije? Vi ste upozoravali na nedopustivost stanja u toj instituciji. 

– Akademija se nalazi u veoma teškom stanju, ne samo u pogledu finansiranja njenih aktivnosti nego, prije svega, u pogledu koncepta i moralne odgovornosti Akademije za svoj i status i stanje u zemlji. Osnova moralnog i pravnog položaja ANUBiH bila je u stavu da je to autentièna Akademija BiH kao države svih njenih naroda. Konkretni izraz tog stava bilo je naèelo da se svaki put za njenog predsjednika bira predstavnik drugog konstitutivnog naroda. Prvi put je sada, mahinacijama koje su nedostojne jedne takve institucije, ovaj princip napušten. To stoji i u vezi s konceptom tzv. menadžerskog voðenja Akademije. Akademija se odvaja od države u ideji i postavlja u situaciju neke firme koja na tržištu traži sebi novac i time se finansira!? Ta praksa deformira temeljne osnove i odnose u ANUBiH, kojom sada dominira duh èinovnièkog, a ne akademskog odnosa i ponašanja. Sasvim je neizvjesna buduænost ANUBiH. Možda ona broji posljednje dane onakva kakvu su je zamislili oni koji su je osnivali. 

 

– Univerzitet u Sarajevu bio je vrhunska nauèna i obrazovna institucija koja je proizvodila gro nauènih rezultata i veoma kvalitetne kadrove. Kako danas vlada nastojanje da se sve bosansko nekako dezavuira, tako se vrše obimna i ozbiljna nastojanja da se i Univerzitet dezavuira, da se pokaže kako je nesposoban, da ne može da vrši svoju funkciju i da bude nosilac nauke i obrazovanja. Stvaraju se afere i vode akcije dezavuiranja univerzitetskih institucija i radnika. Nažalost, u tome uèestvuje i dio vlasti. Sve to sastavni je dio opæe akcije desupstancijalizacije ukupnog politièkog duhovnog, kulturnog i nauèno-obrazovnog života u BiH. Intencija je da nam i tu trebaju tutori.  Emanet Bošnjacima: Držite se svoje zemlje i tradicije 

– Morate se držati svoje zemlje i tradicije. Ukopajte se u nju i pustite duboko korijenje. Pogledajte hrast. On je veliko i razgranato drvo, ali ga nikakav vjetar ni oluja ne mogu oboriti, jer je duboko pustio korijenje u zemlju na kojoj je iznikao. Tako i mi Bošnjaci treba da spoznamo i da se ukopamo u našu veliku duhovnu, kulturnu i vojno-politièku tradiciju i da se ne puštamo da nas vjetar nosi ko perce po bijelom svijetu. Moj emanet je: Budite pravi Bošnjaci kao naši preci koji su stotine dugih godina branili Bosnu tako da niko nije mogao u nju uæi, a da nije morao podvræi rep i vratiti se posramljen kuæi.  

 

 O reisu Ceriæu, Bakiru Izetbegoviæu, Tihiæu, Silajdžiæu, Dodiku i Lagumdžiji  

O reisu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriæu: Jako ga cijenim zbog njegovog aktivizma i vizije jednog novog imidža nas muslimana u Evropi. 

O Bakiru Izetbegoviæu: Jako ga žalim. Drag mi je i nekako me nostalgièno podsjeæa na oca, pa se pitam zar i on treba da doživi sliènu sudbinu, to jest da bude izlagan maltretiranju u javnosti, pa èak i na sudovima. To što ga žele optužiti je sramota. 

 O Miloradu Dodiku: Znam ga iz korijena, i to ne samo onih iz Laktaša. Nije on tako loš kako hoæe da se prikaže. Ljudi iz Lijevèa su realni, spremni na posao i dogovore i nisu zatucani. Nemojte misliti da on vjeruje u sve ono što govori i pokazuje. To je imidž koji se od njega oèekuje. 

 O Zlatku Lagumdžiji: Zar mu ime ne kaže sve o dubinskoj psihologiji? Mogu reæi samo: Daleko mu kuæa od mene.  

 

 O Harisu Silajdžiæu: Stari-mladi i lijepi èovjek Alijine garniture. Veæ je ohrndan i trebao bi da promisli da politièki angažman završi na efektan naèin

 O Sulejmanu Tihiæu: Toliko je beznaèajan kao liènost, da mu se mogu i previdjeti neke pozitivne strane u smislu efektnog kombinatora i birokrate. 

– Sarajevske "Dane" identificirao sam kao antibosanski magazin od vremena kada sam im razbio namjeru da u BiH iz Zagreba i Beograda importiraju teoriju konsocijacije kao spasonosni model za ureðenje ustavnog stanja u Bosni. Nakon toga, oni po meni pljuju, a ja se na to ne osvræem. Jadni oni bili u službama protiv svoje vlastite zemlje. 

 Što se tièe Senada Peæanina, on mi padne na um ponekad, kada se sjetim da sam davne 1990. godine u kuæi njegove èasne majke pojeo sjajnu rahvaniju. Sjetim se te žene i zahvalim joj na èasti, ali njenog sina potpuno sam potisnuo iz svojih sjeæanja.  Samo slijepac ne vidi paralelizam u         onome što se zbivalo Palestincima  i što se zbiva nama Bošnjacima.Mi  se gomilamo, baš kao Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali, i naspram sebe imamo neprijatelje Srbe i Hrvate, kao i oni što imaju Jevreje  

 

 

 Vaše nedavno upozorenje da Bošnjacima, ako se nastavi ovakva politika, prijeti sudbina Palestinaca, u zemlji je doèekano na nož. Štaviše, šef SDP-a Zlatko Lagumdžija zbog toga Vas je žestoko napao. Zatvaraju li Bošnjaci, zapravo, oèi pred istinom i šta ta "palestinska opasnost" nosi sa sobom?  

– Samo slijepac ne vidi paralelizam u onome što se zbivalo Palestincima i što se zbiva nama Bošnjacima. Samo slijepac ne vidi vezu izmeðu naše i palestinske tragedije. One su duboko povezane. I oni su gubili zemlju koja im je oduzimana silom i na osnovu politike meðunarodne zajednice, kao i mi. I oni su stiješnjeni na malom prostoru i izloženi stalnim napadima. I oni, kao mi danas, èekaju da svijet prizna njima ista ona prava koja je bez mnogo stvarnih razloga priznao Jevrejima.  Mi smo živjeli, da govorimo samo o posljednjih pedeset godina, na 93 posto teritorije BiH, a danas živimo tek na približno 22 posto teritorije. Mi se gomilamo, baš kao Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali, i naspram sebe imamo neprijatelje Srbe i Hrvate, kao i oni što imaju Jevreje. Pa, ko to onda može nijekati da situacija dva naroda nije slièna? Naša zajednièka karakteristika je da se radi o muslimanskim narodima kojima se pravo i pravda priznaju "Ad Kalendas Graecas" (Nikada. Kad na vrbi rodi grožðe). Stoga ono što govore beznaèajni pojedinci poput Zlatka Lagumdžije, koji su svoju dušu veæ davno prodali ðavolu, kako se to kaže, mene ne zanima. A što se tièe Bošnjaka i njihovih oèiju, svi se mogu sjeæati kada sam ja u Zenici na konferenciji rekao da æe rat izbiti vrlo brzo i da æe biti krvav i voditi se od grada do grada, od ulice do ulice, od pokrajine do pokrajine. Tada je rahmetli Alija izašao na TV i kazao doslovno: "Jedan poznati nauènik rekao je da æe rat izbiti brzo. Ja vas uvjeravam da to nije taèno i da rata neæe biti. Za rat su potrebna dvojica. Idite slobodno kuæama ili šetajte kao i ja što šetam gradom. Rata biti neæe." To je što se tièe naših žmireæih Bošnjaka.  

 

 Dokle su došle pripreme u organiziranju Bošnjaèkog sabora èiji ste Vi inicijator? 

– Pripreme za Bošnjaèki sabor dobro napreduju i veæ su izraðeni svi osnovni materijali: Proglas o sazivu Sabora i kriteriji izbora sabornika. Finasijski i materijalni uvjeti održavanja Sabora su osigurani. Mjesto održavanja, takoðer. Pripremljena je i šema najvažnijih polja o kojima æe se govoriti. U toku su pripreme ekspertnih izvještaja o problemima teritorija, resursa, ekonomije, nauke, kulture, mladih, obrazovanja, socijalne situacije, meðunarodnih odnosa, itd. U pripremi je i nacrt rezolucije Sabora i nacrt bijele knjige o BiH, koju æe Sabor donijeti i publicirati u svijet. Postoje komunikacije s ljudima iz cijelog svijeta i regije i sve ide zadovoljavajuæe. 

 Kako gledate na napade na Bošnjaèki sabor od pojedinih naših intelektualaca poput Šaæira Filandre, Hadžema Hajdareviæa i drugih? 

– Svi napadi pokazali su se nesupstancijalni, bez argumenata i lišeni osnova, izuzev da se brane monopoli politièara i politièkih stranaka na mišljenje i izražavanje stavova o politici i stanju u našoj zemlji. Sve je to, što jednom reèe naš veliki pjevaè Safet Isoviæ, prdimahovina. Pogotovo me ne zanimaju mišljenja samoproglašenih intelektualnih velièina kao što su Filandra i Hajdareviæ. Bolje bi im bilo da su šutjeli, kako to rade veæ godinama kada su u pitanju sva bitna pitanja našeg naroda. Faruk Vele (Dnevni avaz)

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku