Kliker.info

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Analizirajući političko stanje u Bosni i Hercegovini, koje karakterizira potpuna stagnacija svakog pozitivnog razvoja, a ne želeći da po ustaljenoj shemi unaprijed optužim "onu drugu stranu" za takvo stanje stvari, izrekao sam uvjerenje da je Bosni i Hercegovini, a posebno nama Bošnjacima, potrebna jedna nova svježa politička snaga, jedan pokret koji će uspostaviti nove moralne i političke kriterije, preokrenuti način političkog mišljenja, vratiti ga u okvire nastojanja da se riješavaju stvarni problemi zemlje i njenih građana, a čije bi rješavanje unaprijedilo sam život u zemlji i time stvorilo povoljniju opću i posebnu klimu i vratilo povjerenje kod ljudi u mogućnost rješavanja i težih i složenijih pitanja koja odista postoje među nama, ali za čije uspješno rješavanje treba i psihološka i druga priprema i naše javnosti i političara koji bi konačno i sami morali da izađu iz futrola svoje političke retorike.  

Oni bi morali da shvate i prihvate činjenicu da nam je historija dosudila da zajedno živimo i da zbog neizmjenjivosti tog historijskog usuda treba i mora da uredimo taj život ljudski.

Ja sam smatrao da je nastajanje takve jedne nove političke snage ponajprije nužno nama Bošnjacima, jer je apsurdno da bošnjačka politika, koja ima jasno definirane zadatke i probleme koji su zajednički za cijeli bošnjački narod, nije u stanju da proizvede jednu konzistentnu demokratsku političku koncepciju i strategiju političkog djelovanja, pa se ovako podijeljena čini kao mnoštvo rogova u vreći koje niko živi više ne može nositi na svojim leđima. Rogovi bodu i to je jedna bitna istina. Bošnjaci, naime, imaju tri velike i desetak manjih političkih stranaka, za koje glasa bošnjački narod, ali niti te velike, niti one male stranke, nisu sposobne da bilo šta usaglase, nego se neprestano i iznova svađaju oko prvenstva. To ukazuje na dvije stvari. Prva je da to i nisu, u stvari, stranke bošnjačkog naroda nego određene interesne grupe koje se bošnjačkim narodom služe da bi osigurale sebi udio u vlasti, a time i u ogromnim privilegijama svih vrsta koje iz učešća u vlasti proizlaze, a bez ikakve odgovornosti prema stvarnim problemima ljudi. Ljudima se nude pseudoproblemi i pseudorješenja, tj. nudi im se strah od nekog drugog, a ne od činjenice da sve veći broj njih nema od čega da živi, a rješenja se vide u neostvarivim zahtjevima za koje nema ni historijske, ni političke, ni ekonomske ni bilo kakve druge osnove. Da su to bošnjačke stranke, one bi, na temelju nesporne istine da su bošnjački problemi jedinstveni i zajednički i da se daju dovesti pod jedinstvene nazivnike, našle sporazum i razvile adekvatnu i efikasnu političku strategiju, a ne bi živjele kao rogovi u vreći. Istina je, naime, da njihovi sukobi u većoj mjeri paraliziraju funkcioniranje države na različitim nivoima njene organizacije, osobito federacije i kantona, nego što to čine "oni drugi" sa svojim stavovima i interesima. Druga bitna stvar je da oni i nemaju niti su ikada imali, jednu konzistentnu, realnu i na kvalitetnom uvidu u svjetsku, regionalnu i lokalnu situaciju, utemeljenu političku strategiju. Čarobni štapić njihove političke strategije, koji je do sada svagda uspješno funkcionirao i svakoj od tih stranaka donosio određeni, istina promjenljiv udio u vlasti, a time i u časti i slasti koju ona donosi, bilo je upozoravanje na opasnost od namjera drugih koji žele da nas unište. Takva politika je donosila određene rezultate, ali samo za one koji su takvim načinom dobivali vlast, ali nije donijela ništa dobro našem narodu i nikome drugome u Bosni i Hercegovini. A budući da je to postao uglavnom opći model i metod vođenja politike u ovoj zemlji, jer se radi o djelovanju principa spojenih posuda, onda je to za cijelu našu zemlju i sve njene građane bilo porazno.

Ja sam višekratno inicirao potrebu dogovora i formuliranja realne i djelotvorne politike, ali bez ikakvog uspjeha. To su pokušavali učiniti i neki prijatelji Bosne i Hercegovine iz međunarodnih krugova, također bez uspjeha. Inicirao sam sazivanje Sabora Bošnjaka, kao modaliteta prevazilaženja nesloge među političarima koja paralizira rješavanje problema Bošnjaka kao naroda i Bosne i Hercegovine kao zemlje i države, ali i tu se javio veliki otpor od strane lidera onih stranaka koje za sebe žele osigurati monopol na rješavanje svih pitanja života naroda, pa čak odbijaju i takvu instituciju koja je zamišljena kao konsultativno tijelo najznačajnijih intelektualnih i moralnih snaga bošnjačkog naroda. Tada, naravno, nije više preostajalo ništa drugo nego reći da je u situaciji kada aktualni politički establišment odbija konsultiranje sa najznačajnijim intelektualnim i nespornim moralnim autoritetima svoga naroda, taj establišment i nije stvarno vezan za narod i nije zainteresiran za rješavanje njegovih problema. On ima svoje interese i probleme, a narod mu služi kao pokriće za njihovo zadovoljenje.

Najzad se javila inicijativa za političko otvaranje unutar bošnjačkog naroda i to izvan konteksta dosadašnjih političkih mišljenja i metoda političkog djelovanja sadašnjih stranaka. Ako je to tako, a još ostaje da se vidi mogu li inicijatori nove politike u nas izdržati i uspiju li stvoriti novi model mišljenja i ponašanja u političkom životu Bosne i Hercegovine, može biti da će se otvoriti nada za sve. Jer, ako ne bude modernih ideja i ponašanja među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima i ako svi nastave kako su do sada mislili i radili, onda nam je svima mrka kapa.

Nada postoji, a šta će se iz nje roditi još je rano da se zasigurno kaže.