hamburger-icon

Kliker.info

Muhamed Filipović : Da li je Milorad Dodik bauk ili partner za Bošnjake?

Muhamed Filipović : Da li je Milorad Dodik bauk ili partner za Bošnjake?

09 Marta
04:45 2009

Prije godinu dana napisao sam i objavio knjigu pod naslovom "Javnost i moral". Knjiga je, što sam i očekivao, ostala nezapažena od dijela javnosti kojem je bila upućena – ljudima iz medija i politike. U knjizi sam analizirao historijske i sociološke uvjete u kojima je došlo do dominacije dviju najbitnijih i najmoćnijih sila današnjeg svijeta, tj. politike i medija. Svaka od tih sila se razvila u samostalan subjekt, sasvim odvojen od onog što joj je bio osnov, a to je život društva i potreba da ljudi budu informirani o stanju stvari, kako bi i oni i oni koji u njihovo ime vladaju, mogli kompetentnije donositi odluke. Politika se izvrgla u silu za sebe bez ikakve veze sa društvenom bazom koju navodno zastupa i po čije glasove dolazi s hrpama obećanja i laži, a mediji su se otrgli i od onih kojima služe i od prvobitne namjene da informiraju i počeli da formiraju mišljenja, stavove i raspoloženja i direktno vode akcije masa s kojima manipuliraju. Obje ove sile direktno odlučuju o svim pitanjima koja se tiču života ljudi, pa i ljudske zajednice u svijetu. S obzirom da i mediji i politika imaju na raspolaganju i moć i tehnologije koje im omogućavaju da funkcioniraju kao jedine globalne funkcije života, one odista i mogu da vladaju svijetom i buduća vladavina svijetom biće vladavina medijskopolitičke oligarhije. Ove dvije sile se susreću i žive u sretnom ili nesretnom braku u ovisnosti od toga koliko su uskladili svoje interese – vladavina koja očekuje perpetuaciju, a mediji odgovarajući utjecaj na vladavinu i dio kolača u općoj pljački čovječanstva koja je na djelu u svijetu. Obični ljudi, za koje se lažno tvrdi da se sve čini zbog njih i u njihovo ime i od kojih odista sve to i ovisi, jer oni plaćaju i usluge i greške politčara, izloženi su pljački imovine, ali oni plaćaju sve naknadne račune političkih grešaka i medijskih obmana koje se ritmički javljaju u vidu kriza, ratova i gubitaka koji bivaju nadoknađeni iz džepova sirotinje. Ali, nažalost, nema više one "sirotinje raje koja više šutjeti ne može ni turskoga trpjeti zuluma", jer smo svi vakcinirani od pomisli na neku aktivnu pobunu i sve se, sav naš jad i bijeda, svodi na poneki protest ili sjedenje pred zgradurinama koje su mediji i politika sebi izgradili kao utvrde iza kojih su sigurni, a sistem je uređen tako da oni i započinju i završavaju svaku priču.

Meni je bilo jasno da politička, pa i medijska javnost, neće reagirati na jednu raspravu koja ih stavlja u fokus sociopolitčke i etičke analize, ali činjenica da ni druga javnost nije reagirala govori samo o tome da mi uopće nemamo javnost, te da se oni koji se pretvaraju da je sačinjavaju uglavnom brinu o položajima i mirnom preživljavanju, a nimalo o javnim stvarima. Svi se odriču mišljenja o budućnosti i ostaju kod mrske sadašnjosti.

Znao sam i to da naše društvo poznaje samo jednu vrstu kritike, a to je kritika ljudskih bića, da je naša kritika uvijek usmjerena ad hominem, tj. kritika koja je ličnio vrijeđanje i obračun u kojem se ne vodi računa o zakonima prava, o principima struke i esnafskim pravilima, a najmanje o božjim i etičkim zakonima koji bi trebali da važe za sve nas bez obzira šta i kako politčki mislili. To su sve znakovi općeg propadanja ljudskog društva, ne samo našeg, jer mi smo blijedi refleks propadanja ljudskog društva uopće. A, kada sam bolje promislio, došao sam do zaključka da nikoga i ne zanima rasprava o javnosti i moralu, jer u nas nema ni javnosti ni morala. To su davno već zaboravljene stvari. U svijetu neoliberalizma, patvorine slobode i demokratije, nikoga više ne interesuje moral. Svi su koncentrirani samo na postizanje sopstvenih ciljeva i pod svaku cijenu i te ciljeve ostvaruju mimo svih moralnih, kulturnih i običajnih pravila i normi, a pravo su odavno prilagodili mjerilu moći i snage i ono za jedne važi a za druge ne važi. Pa šta onda u takvom toku zbivanja koje svi podržavaju može značiti ozbiljna naučna rasprava o tom pitanju. Osim toga, oni već sve znaju, njima može biti samo mrska knjiga čiji autor pokušava odgovoriti na pitanje da li može opstati društvo koje odbacuje sve moralne kriterije i koje svoj subjektivno definiran interes i proizvoljnu volju proglašava za vrhovni princip djelovanja, pa je razumljivo da su je svi oni, a oni gospodare javnošću, jer druge neke javnosti, pogotovo naučne i kritičke mi uopće ni nemamo, pokrili velom šutnje. A princip interesa i pragme sav taj raspad prava i morala sjajno pokriva i štiti floskulom prvenstva ciljeva pred istraživanjem njihovog smisla i opravdanja.

Kad se pogleda naša politika, a pogotovo mediji koji su u frivolnosti daleko nadmašili politiku, tada se to jasno vidi. Donedavna su mnogi iz raznih nevladinih udruženja, koja su nevladina onoliko koliko je moja penzija dovoljna za život, protestirali protiv rječnika mržnje, ličnog vrijeđanja i iznošenja sudski neverificiranih kvalifikacija u javnost, jer to vrijeđa ugled i dostojanstvo čovjeka i cijele zajednice, budući da se tako falsificira javno mnjenje i stvara prema ljudima odnos koji već unaprijed implicira ono što je i pravnim načelom o presumpciji nevinosti i moralnim načelom da se čovjek ne može optuživati i vrijeđati bez sigurnih dokaza, zabranjeno, pa tako čovjek i kad nije kriv i kada nema razloga za drastične ocjene i moralne osude, pa i kada se to dokaže, ostaje u velikom dijelu javnosti krivac i nemoralna ličnost. Takav eklatantan slučaj imamo u zadnje vrijeme u nekim medijima s tretiranjem ličnosti Milorada Dodika. On je lopov, zločinac, kriminalac, mafijaš, a ipak je srpski političar s najvećim rejtingom. Šta to implicira? Ili su Srbi ludi, ili pokavareni, ili ništa ne znaju, a ja nisam uvjeren da je to tako. Na drugoj strani, ili su mediji koji vode takve kampanje senzacionalistički i svojim djelovanjem otežavaju našu situaciju ili žele da učine veoma veliku uslugu Dodiku. Naime, daju mu argument da je progonjen, da je Sarajevo neprijateljsko prema njemu i srpskim interesima, da ne može normalno da djeluje i sarađuje, a to samo jača izolacionizam među Srbima i tendenciju separacije Republike Srpske, budi neprijateljstvo među nama. Naime, sa zločincima, mafijašima i kriminalcima se ne pregovara. Pa šta onda da se radi? Gdje je ta sila koja će razriješiti čvor. Nema više Damokla i mača, jer čvorove danas razrješavaju strpljenje i upornost, ne popuštanje, nego uporno nastojanja da se i druga strana uvjeri da je uzimamo ozbiljno i s najboljom namjerom .   Muhamed Filipović  (Nezavisne novine)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku