hamburger-icon

Kliker.info

Muhamed Filipović : Bošnjačka enigma

Muhamed Filipović : Bošnjačka enigma

31 Avgusta
04:14 2009

Piše : Muhamed Filipović (NN)

Bitna činjenica koja određuje sve naše odnose i ukupno stanje u našoj zemlji, ali snažno utječe i na načine mišljenja o problemima našeg društva, proizlazi iz činjenice da smo imali jedan aposlutno nenormalan, nepotreban, nelogičan i neprirodan rat, tj. da smo ratovali zbog položaja naše zemlje u okviru bivše države ne shvatajući da je već tada ona bila osuđena na propast, u kontekstu opće propasti komunističkog sistema u Europi, a ne zbog unutrašnjih problema i naše nesposobnosti da živimo zajedno. Mi smo tu sposobnost dokazali živeći vjekovima jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih i živeći sedamdeset godina prije raspada u zajedničkoj državi. Ono što je tu bilo fatalno sastoji se u činjenici da naše intelektualne i političke elite nisu znale ni shvatale da je volja onih koji su upravljali zbivanjima u svijetu našu zemlju, bez obzira na sedamdeset godina njene prethodne i relativno uspješne egzistencije, osudila na raspad i da je svaki budući odnos među nama bio definiran interesima i državnopravnim odnosima koji će nastati ostvarenjem pobjede svjetskog kapitalizma nad komunizmom i realizacije projekta sjevernoatlantskih integracijskih procesa, a ne naših lokalnih posebnih ili zajedničkih interesa.

Nova integracija, nazvana europsko-sjevernoatlantska smatrala se uvjetom osiguranja razvijenog svijeta sjeverozapada od svih vrsta socijalnih, ekonomskih ili bilo kakvih drugih implikacija procesa u ostatku svijeta, koji se, kako se već tada moglo sagledati, kretao ka nekim veoma drastičnim fazama svog razvoja. Sve je to predstavljalo jedan sasvim novi moment koji je određivao karakter i mogućnost integracije ovog prostora, za razliku od onog koji je nastao iz tradicije antiosmanlijskog i antiaustrougarskog političkog i nacionalnog djelovanja u 19. vijeku. U tom smislu su svi politički programi, koji su za cilj imali održanje tvorevina nastalih na prethodnom historijskom kontekstu, kao i oni koji su imali za cilj jačanje nacionalnog konteksta i nezavisnosti bili u biti anahroni i nisu mogli osigurati svoju realizaciju drugim sredstvima osim silom, a sila je instrument koji je nama malima dozvoljen samo u malim količinama, jer svaki iskorak u njenoj upotrebi podliježe procjeni i presudi velikih kojima je monopol upotrebe sile bitan za cjelokupnu strategiju njihovog djelovanja u svijetu.

Stoga se i dogodilo da rat između nas nije normalno dovršen nego je dovršen pod auspicijom velikih sila, tj. Amerike, koja je odlučila da Hrvatima osigura nacionalnoteritorijalnu integraciju i omogući likvidiranje nacionalnohistorijskog srpskog kompleksa kao eventualnog budućeg problema te države kojoj je već tada bilo određeno mjesto u budućoj integraciji, dok je u Bosni i Hercegovini ta ista Amerika, preko Holbruka, osigurala mir koji je presjekao sve lokalne planove i težnje, ali nije ih delegitimirao i stavio ad acta, nego ostavio da tinjaju i predstavljaju uzrok stalnog nemira, nesigurnosti i nesređenosti. Stoga u nas nije bilo moguće srediti stvari i to je razlog, apsurdan ali stvaran, da smo na zadnjem mjestu u projektu integracija i da nas drže kao neku rezervu za popunjavanje rupa u sistemu koji se sada stvara na balkanskom prostoru. Jedna od tih popunjenih rupa je Kosovo kao nezavisna država.

U takvoj općoj situaciji bi minimum našeg strateškog i političkog jedinstva bio neophodan, bez obzira na naše unutarnje razlike, ako smatramo ovu zemlju, historijsku Bosnu i Hercegovinu, našom zemljom, domovinom i državom do koje nam je stalo. A mi odista nemamo nikakvih osim prevaziđenih ideoloških razloga i evidentne gluposti i iluzija da je takvom ne smatramo. Ako je tako, onda je nužno da nađemo zajednički jezik i formuliramo strategiju osiguranja našeg adekvatnog položaja u budućoj integraciji iz koje ne možemo izaći zbog geopolitičkog položaja, bez obzira šta o prirodi te integracije i odnosima u njoj mislili.

Da bismo mogli napraviti iskorak u tom pravcu, nužno je da svako od nas ima jasnu, obrazloženu i prihvatljivu osnovnu poziciju i da ta pozicija odgovara činjenici da bosanska država postoji, da će ostati, da će biti demokratska, cjelovita i moderna država, a da će njeno unutrašnje uređenje ovisiti od našeg međusobnog povjerenja i uvažavanja prava i interesa svakog od naših naroda i svih građana naše države. Nije bitno koliko smo sada udaljeni jedni od drugih, ali je bitno da se znaju pozicije i da su one utemeljene u onom što je u skladu s općim načelima demokratije i inauguriranim načelima uređenja naše države, jer je činjenica da živimo na istoj i geopolitički i historijski jedinstvenoj teritoriji tu ključna činjenica. U tom smislu je sa Srbima i Hrvatima stvar dosta jasna.

Znaju se njihove pozicije. One su formulirane u stavovima koji su ekstremni u odnosu na državno jedinstvo zemlje, ali su to stavovi koji su poznati, čija geneza i smisao i očite inkonzistencije su jasni. U cijeloj toj stvari jedino nije jasan stav Bošnjaka. Naravno, neće biti moguće do kraja provesti nikakvu ustavnopravnu reformu bez stava i onih koji nisu definirani i čije politčko mišljenje ne ovisi od nacionalnih ciljeva i interesa, nego ih definiraju opći demokratski interesi, ali sada se politika vodi sa razine nacionalnog predstavištva i u tome smislu je pozicija Bošnjaka krajnje upitna. Ne samo da ne postoji njihovo minimalno političko jedinstvo, nego je u pitanju i legitimacija onog koji figurira kao njihov predstavnik u okviru sadašnjih pregovora. Pisac ovih redova je višekratno naglašavao da se bošnjački stav ne može legitimirati i smatrati meritorinim ako ga zastupa samo Sulejman Tihić i ako je njegov nosilac samo stranka SDA. Bez uvažavanja stavova i drugih stranaka za koje glasaju Bošnjaci, kao što su SDP, SBiH, BPS, LSBiH itd., nije moguće govoriti o bošnjačkim interesima i formulirati stavove u ime Bošnjaka kao naroda u okviru sadašnjih političkih mjerila. Druga je stvar što su i ta mjerila dotrajala i jalova.

Jednostavno, po logici demokratskog odlučivanja o političkim pitanjima, nijedna od ovih stranaka zasebno i njeni lideri nemaju legitimaciju zastupanja bošnjačkog naroda. To što američka diplomatija i predstavnici EU ne vide i ne uvažavaju tu krucijalnu činjenicu je katastrofalno za demokraciju u ovoj zemlji i ukazuje na to da njima i nije stalo do demokracije nego da dobiju rješenje koje oni žele, mada oni na to nemaju pravo. Ne traži se ovdje rješenje koje odgovara njima nego nama i našoj budućnosti, pa o tome samo mi imamo pravo i možemo da odlučimo, a za to se moraju uvažavati pravila demokratskog odlučivanja.Bošnjačkim političarima ne ostaje ništa drugo nego da razgovaraju i da se dogovore, ili da svi skupa idu sa scene i otvore vrata novim ljudima koji će sa više uvažavanja mišljenja, želja i interesa svog naroda i u saglasnosti s njim, odlučivati o pitanjima koja se tiču samo tog naroda i države koju on dijeli sa drugim narodima ove zemlje.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku