Kliker.info

U pravnoj praksi ustavne reforme prati Izborni zakon kao jedan od najvažnijih zakonskih propisa iz razloga što isti odražava ustavnu strukturu jedne države. Iz navedenih razloga prije izmjene Ustava ne može se u ključnim stvarima mijenjati izborni zakon jer bi to u protivnom bio zakon bez ustavnog utemeljenja, a što nije nigdje praksa, ni u jednoj članici EU pa i šire, te bi time bio izvršen pravni napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine iz razloga što bi takvim postupanjem zakon bio iznad Ustava.

Piše : Muhamed Fazlagić 

Naprotiv,  Ustav je najviši pravni akt i ima supremaciju nad svim drugim pravnim aktima i zakoni ne mogu biti u suprotnosti s Ustavom i time se narušava princip ustavnosti i zakonitosti pa je i iz tih razloga predviđeno da je Ustavni sud jedne države kontrolor ustavnosti navednih zakona, tako da bi bilo kakve izmjene Izbornog zakona bez izmjene Ustava bile nezakonite tj. time bi se narušio princip ustavnosti i zakonitosti koji zahtjeva da se poštuje hijerahija pravnih akata.

Treba posebno istaći, da je Evropski sud za ljudska prava donio presude Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i dr., što nalaže prethodnu reformu ustavnog sistema, a takođe i put ka EU pretpostavlja reforme ustavnog sistema i poštivanje odluka sudova u tom pravcu koje su ukazale na neophodnu promjenu ustavnog sistema BiH.

Izmjena Izbornog zakona koja ne uzima prednje navedene argumente ima za svoju osnovu i namjeru da reguliše pravno drugačije situacije u određenim teritorijalnim cjelinama koje su presudama Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i u tom pravcu ranije učinjenim projektima ocjenjene protivno svim pravnim normama pa tako i normama međunarodnog prava, tako da se na posredan način želi prije ustavnih reformi putem takve dogovorne političke izborne reforme pokušati izvršiti legalizacija stanja teritorija koje su obuhvaćene presudama MKSJ-a.

Presude MKSJ predstavljaju izvore međunarodnog prava i koje ulaze u međunarodno javno pravo i predstavljaju pravni osnov za UN da svojim budućim pravnim aktima takva stanja definišu kao ne dozvoljena i suprotna svim pravnim pravilima ne samo domicilnog već i međunarodnog prava  i u suprotnosti sa ciljevima UN odnosno ciljevima svjetske civilizacije koja pretenduje da se zasniva na punoj vladavini prava i efikasno funkcioniranju pravne države i poštivanje ljudskih prava.

Upravo presude MKSJ predstavljaju osnov za otklanjanje pravnih stanja nastalih najgrubljim kršenjem međunarodnog i domicilnog prava tako da shodno pravnim principima se očekuju koraci i aktivnosti ka takvom budućem građenju ustavnog sistema i izbornog zakona  BiH, a ne legalizaciju postojećeg pravnog i teritorijalnog stanja osvojenog u oružanom sukobu BiH kako je navedeno i u presudama MKSJ-a.

Prema tome BiH su potrebne ustavne reforme koje će obnoviti građansko društvo iz 1991. godine što je obaveza međunarodne zajednice i prema međunarodnim konvencijama posebno Konvencije o sprječavanju genocida, koji se smatra zločinom uperenim ne samo protiv jedne zemlje ili njene teritorijalne jedinice već  i protiv cjele svjetske civilizacije, kao i međunarodnog Pakta o građanskim i političkim pravima, Konvencije o sprječavanju diskriminacije ili aparthejda, definiciji pojma agresije u međunarodnom pravu,  koje sve ukazuju da  pravni rezultati i pravne strukture postignute kršenjem navedenih konvencija su ništavne za međunarodno pravo pa je iz tih razloga i potpisan Dejtonski sporazum kao privremeni ugovor koji predstavlja pravni osnov za otklanjanje svih pravnih stanja počinjenih povredama međunarodnog prava i vraćanjem funkcionalnosti  normalnosti i građanskog društva u BiH u skladu sa načelima na kojima je i bila zasnovana na punoj, ravnopravnosti, jednakosti, i bez bilo kakve diskriminacije svih građana, naroda, etničkih grupa i bilo kojih drugih pravnih stanja.

Sve prednje stvara obavezu ispravljanje nastalog pravnog stanja u periodu 1992. – 1995. ka vraćanju u pravno stanje s najvećim civilzacijskim principima i organizacijom moderne državne vlasti.

“Ukoliko ovaj pokušaj CIK-a da legalizuje aparthejd prođe bez odgovora, onda će i za nas važiti ono što je rekao libanski intelektualac Elias Khoury,: „Ovaj narod seljaka, koji je činio većinu arapskog stanovništva Palestine otkrio je da je imao zemlju tek nakon što ju je izgubio. Živio je u istorijskom kontinutetu stotinama godina dok su se osvajači smijenjivali i preuzeli kontrolu nad njihovom zemljom i zajednicom“.