Kliker.info

Polemika koju je izazvala inicijativa o zajedničkom danu sjećanja na žrtve ratova na na ex-Yu prostoru se ne stišava. Nakon što je rezolutno odbačena u Hrvatskoj i Kosovu, a od zvaničnika u BiH prećutana (Čović), poluprihvaćena (Izetbegović) i svesrdno podržana (Ivanić), dolazi nam drska izjava Ivanića da je Vučićeva inicijativa “…znak srpske političke superiornosti”. Pred ovakvom  Ivanićevom demonstracijom političkog rasizma, čovjek ostaje zapanjen.

Piše : Mirsad Tokača (Dani)

Osjećaj srpske političke  superiornosti već je jednom demonstrirao Milošević, jer je tada raspolagao močnom JNA. Na čemu danas Ivanić temelji argumente za “političku superiornost” i gdje ona može voditi i kako može završiti, teško je pretpostaviti.Ono što danas izvjesno znamo, poučeni i osvjedočeni događajima iz nedavne prošlosti, prethodno uvjerenje o superiornosti odvelo ih je u ratove iz kojih su izašli poraženi.

Uvjerenje da će Srbija i njen političko-intelektualni establišment određivati tempo, uslove, metode, mehanizme i sadržaj pomirenja i sjećanja, graniči s političkom šizofrenijom.  Sadržaj i način komemoriranja i pamćenja i dinamiku pomirenja, koju žele diktirati Vučić i Ivanić, rezultat je arogancije, bestidnosti, neskrivenog hegemonizma i paternalizma te uobrazilje da su oni faktor koji, u današnje vrijeme potpuno izmijenjenog političkog ambijenta i odnosa snaga, mogu bilo šta diktirati, ma koliko bili ubijeđeni u svoju „političku superiornost“.

Na stranu što ni jedan ni drugi ne razumiju šta pomirenje znači. Za njih je to, čini se, jednokratna odluka kojom se od sutra neko s nekim miri. Oni, kao odlučili da se pomire, a mi kao nećemo. Pomirenje je dugotrajan, bolan i složen transgeneracijski proces normalizacije odnosa između zemalja i naroda. On je posebno težak unutar naroda u čije ime je zločin počinjen. Pomirenje se ne odvija samo između zločinaca i žrtve, nego i unutar kolektiviteta u čije ime je zločin počinjen. Jer i unutar njih postoje oni koji su zločin podržavali i onikoji su mu se protivili.

Pomirenje, do mjere do koje je moguće, apsolutno ne znači da će zločini biti oprošten i zaboravljen ili da se neko može i želi pomiriti s rezultatima i stanjem koje je ratom i zločinima proizvedeno, a naročito kada govorimo o genocidu. Pomirenja s genocidnom namjerom i genocidnom politikom nema, niti može biti. Njemačka i Izrael su normalizirali međudržavne odnose, ali se Jevreji nikada nisu, niti će pomiriti s motivima i posljedicama holokausta.

Da bi neko bio lider procesa pomirenja i normaliziranja odnosa, on mora imati moralni autoritet i kredibilitet. Pri tome, naravno, svaku vrstu razgovora s pozicija superiornosti treba s indignacijom odbaciti. Vučić, ma koliko se upinjao, to nije, jer je, nezaboravimo, direktno učestvovao u ratu i neskriveno i aktivno podržavao zločine. Ivanić nam je, opet, svojom neopreznom,superiornom iskrenošću pokazao šta se iza svega krije, mada su to neki i bez njega znali.

Čini se da Vučiću i Ivaniću agresivna politička naracija o pomirenju služi kao sredstvo za revidiranje prošlosti, odbacivanje ili barem relativizacija kolektivne moralne i političke odgovornosti Srbije i Srba. Jer, kako o pomirenju mogu govoriti oni koji zdušno negiraju presude najviših međunarodnih i domaćih sudova, koji se neviđenom posvećenošću trude da odbace inicijativu za donošenje rezolucije UN o genocidu u Srebrenici. Ivanić, na drugoj strani, stvljajući se u ulogu glasnogovornika srbijanske politike, govori o tome kako je ideja dobrodošla jer “…u ratu niko nije bio nevin”.

Ali, ovdje se ne radi o nevinosti, jer kada govorimo o nevinim i zločinačkim postupcima umorenim žrtvama, riječ je o krivici. Dakle, u ratovima koji su iza nas, jasno je i izvan svake razumne sumnje dokazano, ko je odgovoran za ratne zločine i genocid, ko je kriv i zašto.

Osim toga, sjećanje na žrtve rata sasvim je nešto drugo od sjećanja na žrtve ratnih zločina i genocida. Jer, žrtve rata su svi – i civili i vojnici. Svako iskreno sjećanje  mora počivati na priznavanju političke i moralne odgovornosti za počinjene zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima i to bez ikakvog “ali”. To se do sada u Srbiji nije desilo, dapače, odvijaju se procesi negiranja genocida, relativizacije historijskih činjenica, uz stalno “ali“, jer zaboga, i Srbi su bili žrtve rata i zločina. Pa naravno da jesu i niko normalan to neće, niti može negirati.To se isto moglo reći i za Njemce nakon II svjetskog rata.  Međutim, Njemci su se suočavali sa svojom zločinačkom ratnom prošlosti bez “ali”.

Jasno je da su mnogi nevini Njemci , kao i Srbi, ginuli u ratu i platili cijenu sulude zločinačke politike nacista i Hitlera, odnosno velikosrpske nacionalističke poltike Miloševića. Samo što iza njihovog stradanja, kao uostalom i Srba, nije stajala planska politika i ideologija zločina, pokušaj potpunog istrjebljenja tragova postojanja, politika rasne i svake druge superiornosti. Niko dobronamjeran ne smije prešutati ili prikriti te činjenice, niti je prihvatljivo pisanje historije i očuvanje sjećanja iz perspektive pobjednika ili poraženog. Samo cjelovita i provjerljiva istina zasnovana na neoborivim činjenicama može nam pomoći da sačuvamo sjećanje i razumijemo historijske događaje i njihove uzročno posljedične veze. Svaki pokušaj balansiranja ili izjednačavanja krivice, svaki pokušaj manipuliranja činjenicama otežava procese normalizacije mira i, u konačnici, pomirenja.

Umjesto dana  sjećanja, možda bi svrsishodnija bila ideja o danu stida i kajanja, koji bi se obilježavao u Srbiji, jer bi ona srpskom društvu mogla pomoći da se pročisti, da u kulturu kolektivnog pamćenja uvede nešto što bi im pomoglo da prihvate moralnu odgovornost za zločine koji su počinjeni u njihovo ime i koji su bili svjesno i politički vođeni i masovno podržavani.