Kliker.info

U Prijedoru je ubijeno 3.100 ljudi, među kojima je i 102 djece. Duratović je mogao biti 103. dijete na toj listi, ali je kao sedamnaestogodišnjak preživio prijedorski genocid.

“Nažalost, moj petnaestogodišnji brat to nije uspio. Bio je sa mnom u živom štitu, ali nije preživio 20. juli 1992. godine. Ubijen je od strane prijedorske policije”, ispričao je Duratović gostujući u Dnevniku TV1.

Činjenica da vlasti u Prijedoru, Banjaluci, ali i Beogradu negiraju prijedorske strahote, ističe, jasan je pokazatelj da se nije odustalo od politike koja je devedesetih godina vođena u Prijedoru iz Gradske uprave i Skupštine, ali i iz Srbije.

“Ta poltika se i danas provodi i to se može argumentovati sa mnogo dokaza. Vodi se ista politika, samo u neko drugom obliku. Nema više fizičkih istrebljenja, ali se na svaki način pokušava izbrisati ono što desilo. Osim toga, pokušava se zabraniti bilo kakva komemoracija i sjećanje, apokušava se i rješiti ljudi koji su se vratili nakon logora i izbjeglištva”, upozorava on.

Osvrćući se na činjenicu da Radovan Karadžić nije prvostepeno presuđen za genocid u Prijedoru, Duratović je kazao kako je Haški tribunal mnogo puta razočarao žrtve, ali da je presuda Karadžiću najveće razočarenje.

“Rat u BiH počeo je genocidom u Prijedoru, a završio genocidom u Srebrenici. Međutim, dok se dešavao prijedorski genocid, međunarodna zajednica za to nije znala ili nije željela da zna. Ne postoje video snimci i nije to dokumentovano na način kako je to urađeno u Srebrenici”, naglašava on.

Uprkos presudama za ratne zločine prijedorskih Srba, dodaje, Tribunal nije smogao snage da prijedorski genocid okarakteriše kao takav.

“Ne znam šta se trebalo desiti ovdje, pa da se donese presuda kakvu žrtve ovdje očekuju. Žrtve očekuju da se zločin nazove pravim imenom, a to je genocid”, poručuje Duraković.

“Da li su u pitanju neke političke igre i dogovori Srbije sa Tribunalom ili nešto treće, mi stvarno više ne znamo. Bojimo se ipak da pravda neće biti zadovoljena i da će Haški tribunal od prvobitne zadaće koju je imao, odnosno da dokaze da se ratni zločin ne isplati, uraditi suprotno, dakle da se ratni zločin isplati i poslati jako lošu poruku budućim generacijama ne samo na ovom prostoru, nego i šire”, upozorava on.

Govoreći o današnjem stanju u Prijedoru, kaže da Bošnjaci u ovom gradu ne žive nego pokušavaju da prežive, ostavljeni i zaboravljeni od svih.

“Ne čudi nas odnos lokalnih i entitetskih vlasti prema nama jer znamo šta je bio cilj agresije na BiH, međutim brine nas odnos Sarajeva koje zaboravlja na povratnike koji su ovdje ničiji ljudi. Neko ima običaj reći da smo mi ovdje građani drugog reda. Nismo mi građani drugog reda jer uopće nismo svrstani u građane. Ingoriše se naše postojanje ovdje”, naglašava Duratović.

To se, kaže, može vidjeti i po inicijativama koje vode u Prijedoru.

“Logor Omarska je vlasništvo prvatne kompanije Arcelor Mital gdje mi nemamo ni pristup. Objekat bivšeg logora u Tropolju je u vlasništvu Grada i tu je podignut spomenik borcima RS, a nedavno je otvorena i spomen soba dok naši zahtjevi i zahtjevi bivsih logoraša stoje u ladicama gradske Skupštine i oni uopće ne žele da razgovaraju o njima. Jučer sam imao priliku da vidim kako je jedini pristupni put masovnoj grobnici Tomašica blokiran, neke mašine su prekopale taj put tako da se ne može prići ni stratištima. Gradska skupština ne želi da raspravlja o inicijativi za podizanje spomenika ubijenoj djeci Prijedora”, ispričao je Duratović u Dnevniku TV1.

Napominje da su drugi primjeri diskriminacije vidljivi u raspodjeli budžetskih prihoda, u zapošljvanju, te prilikom upisa u srednje škole i na fakultete.

“Međutim ni međunarodna zajednica ne reaguje. Niko ništa nije poduzeo, a svi sve znaju. Kada za deset godina medijske ekipe budu dolazile ovdje, praviće reportažu kako su ovdje nekada živjeli Bošnjaci koji su nestali sa ovih prostora zahvaljujući i Sarajevu i međunarodnoj zajednici”, upozorio je predsjednik Udruženja logoraša Prijedor 92.

(Kliker.nfo-Vijesti)