Kliker.info

U stručnom smislu Enes Karić je egzeget: tumač svete knjige, profesor tefsira na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Tumačenje Kurana osjetljivija je, a istovremeno striktnija disciplina od tumačenja Svetog pisma, jer ne obuhvaća samo prostor svetoga i Božjeg, nego se u najizravnijem smislu tiče čovjekove svakodnevice.

Piše : Miljenko Jergović 

Za razliku od tumača Biblije, koji operira tekstom koji posreduje svetost, tumač Kurana bavi se – koliko je to čovjeku dopušteno – tekstom koji je svetost sama. Po prirodi posla, dakle, Karić je upućen da obuzdava, usmjeruje i disciplinira vlastitu maštu. Njegovo je da tumači svijet, a ne da ga, ne daj Bože, nanovo stvara.

On je – u europskim mjerilima govoreći – vrlo cijenjen i pozvan islamski teolog, fulbrajtovac, specijalizant s Al-Azhara, Yalea i Oxforda. Usporedo je studirao političke nauke, magistrirao je na filozofiji, doktorirao na svjetovnom fakultetu (Filološki fakultet u Beogradu), s temom hermeneutičkih problema u prevođenju Kurana. Krajem opsade Sarajeva bio je uključen u politiku, kao ministar kulture u vladi Harisa Silajdžića. Ne pamte ga po dobru. Umjeren dok piše, javno istupa i govori kao intelektualac i privatna osoba, Enes Karić je najednom u ministarskoj kancelariji bio krut i natražan. Talent za politiku češće se stekne u površnih, lakomislenih i slabije obrazovanih. U politici se našao kao savršeno nemuzikalan tip među bečkim simfoničarima.

Bio je predložen za reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao protukandidat i najžešći kritičar u to vrijeme neprikosnovenog Mustafe Cerića. Naravno da nije mogao biti izabran. U tom mu je trenutku bilo suđeno da u kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, kao i u susjednim, bliskim, a u jezičnom smislu blizanačkim kulturama, bude pamćen i slavljen kao briljantan prevoditelj Kurana.

Naime, koliko god prijevod Kurana nije Kuran (jer svet je i autentičan samo arapski tekst), i koliko god pravovjernom muslimanu bivalo bogohulno i snebljivo čuti da netko kuranski prijevod čita kao književni i pjesnički tekst, ovaj je čitatelj, bez ikakvih vjerskih prisezanja i očekivanja, ostao zadivljen Karićevim radom, kako prijevodom tako i tumačenjima. I još jedna skarednost za posvećene uši: nikad tumačenje književnog teksta nije bliže književnosti kao u dobrim i inspiriranim teološkim tumačenjima teksta svetih knjiga.

Nakon što nije izabran za vrhovnog poglavara bosanskih muslimana, Enes Karić počinje objavljivati romane. Redom: “Pjesme divljih ptica” (2009), “Jevrejsko groblje” (2011), “Slučajno čovjek” (2013). Čitao sam ih jednog za drugim, onako kako su izlazili, i to iz dvojakog interesa. Najprije, uzbudljivo je uvijek kada se dogodi nešto što će opovrgnuti neko tvoje zakovano mišljenje, neki višestruko dokazani poučak. Recimo, taj da vjerskim službenicima, svećenicima i biskupima nije dano da pišu iole valjanu poeziju i prozu.

Drukčije je, možda, u Latinskoj Americi, drukčije je u protestanata, ali u naših kršćana i muslimana nije bilo primjera koji bi dokazivali suprotno. Kada bi se koji od njih poduhvatio umjetničkog rada s riječima, rezultati bi obično bili jezivi: od loših propovijedi i poučnih pripovijesti, do obogotvorenja zemaljskih vladara (kao u slavnoj odi “Poglavniku”, vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, koji 1941. zanosno pjeva: “Poglavnik: ‘Za Dom!’/ Svi Hrvati: ‘Spremni!’ (…) Dobar genij, dubok si kao mistik,/ Zalud vuci urliču sa svih strana,/ Ti ko prorok gorom i dolom vičeš: ‘Bog i Hrvati!’). Ako bi se pojedini tekst i vinuo do stvarne umjetničke vrijednosti – čega nije da nije bivalo – bilo bi to u dnevniku, kronici, izvještaju, a nikako u fikcionalnom tekstu, koji bi unaprijed imao umjetničkih pretenzija.

Drugo što je čitatelja vuklo Kariću bilo je u načinu i sadržaju onoga o čemu je u svojim romanima pisao. Živ, iznimno zainteresiran za zbilju, aktualnu i povijesnu, s izrazitim naturalističkim nagnućem, ovaj je pisac već od prvih stranica “Pjesama divljih ptica” izbjegao svemu onom što je njegov životni poziv, misija i pozvanje. Pisao je bez ahmedije na glavi i bez primisli u glavi kako bi književnost smjela služiti ičemu drugom osim samoj književnosti. Takva su, jedan za drugim, bivala sva tri Karićeva romana, no na žalost kao da ih nitko nije ozbiljno pročitao ni doživio. Ovaj put to i nije stvar nečije zle volje: naprosto, kako sad to da je prevoditelj Kurana, profesor tefsira, jedan od onih koji su pozvaniji da govore o duhovnom putu kojim hode europski muslimani ili muslimani uopće, najednom sad piše romane? I to izrazito svjetovne, stvarnosne tematike.

Početkom 2016. Karić objavljuje svoj dosad najbolji i najneobičniji roman, naslova “Boje višnje”. Rođen 1958. u selu Višnjevu, pod visovima Vlašić planine, gore iznad Gluhe Bukovice, povelikog sela s kojim je završavala civilizacija, Enes Karić je iz kraja koji bi većina uglednika, posebice nemaju li umjetničkog dara, najradije zaboravili i zatrpali u podsvijesti. A čak i ako su daroviti, ne bi znali što će s tim. Jer roditi se i odrastati na jednome takvom nemjestu, makar bilo i rajsko, znači biti mimo svijeta, znači formirati se na način koji je apartan i drukčiji na takav način da je lakše sve zaboraviti, nego ikome objašnjavati. Između Višnjeva i Sarajeva, ili između Višnjeva i Travnika – te Višnjevu najbliže čaršije – veća je svemirska udaljenost nego između Travnika i New Yorka. Za čovjeka, to je put koji se prelazi samo jednom. I to jednom biva zauvijek. Ali za pisca, pogotovu romanopisca, malo je što tako izazovno kao to i takvo – Višnjevo.

“Boje višnje” kronika je tog vlašićkog sela, u vremenu od 1963. do 1973, pisana u trećem licu, iz prikrivene perspektive djeteta, dječaka, đaka, od njegove pete do petnaeste godine. Karić svoja sjećanja uobličava bez naknadne pameti i iskustva, bez gradskog i intelektualnog odmaka, pripovijedajući kako se nešto dogodilo, jezikom u kojem se dogodilo. Hrabar je to i rizičan postupak, pri kojemu se pisac može pouzdati isključivo u svoj književni i jezični dar, jer druge ispomoći neće i ne može biti. A koga bi se moglo ticati to Višnjevo s kraja svijeta, predstavljano na takav način? Ama baš nikoga. Ono na čemu priča može proći, i na čemu će priča pasti, jest književnost sama. Višnjevo je cijeli jedan svemir, i u tom svemiru ne samo da maleno nije jedno selo, nego malen više nije ni njegov jezik, ni cijela Bosna malena nije, jer sve je to priča ravna priči o svemu drugom što je i veliko i znatno.

Karić nije mijenjao imena likova: ocu je ime Emin, majki Sabihi. To su imena njegovih oca i majke. Otac je završio za hodžu, ali nije od toga živio, nego je izrađivao drvene kace za kiseli kupus i za travnički sir, odlazio je u Bačku na sezonske berbe kukuruza, nabavio zubarska kliješta, učio se ljudima vaditi zube… Od toga je živio i prehranjivao obitelj. Njegov otac, djetetov djed, Husein, godinama je bolovao od mišićne atrofije. Ležao je u postelji, i dolazio mu je tko je trebao i tko nije trebao. U selu su ga zvali Huso Austrougar, jer je bio vodnik u austrougarskoj vojsci, s kojom je pretabanao cijeli rat, od bitke na Ceru do poraza u Galiciji. Njegova žena, nena Hanifa, muhanata je, totalitarna kućna majka, koja zlostavlja snahu onako kako je to svekrvi dano da čini, ali nije to njena dominantna karakteristika… Ljudi su svakakvi, nisu dobri ili zli.

Njih četvero okvir su jednoga djetinjstva, ali “Boje višnje” nisu roman o djetinjstvu. Kronika je to odraslog svijeta, onakvog kakvim ga je pamtio dječak. Okolo naokolo promiču likovi iz neke nevjerojatne galerije: evlija Imšir, jurodiva figura, koja obilazi vlašićka sela, razgovori ljude, a oni mu dobro čine, pa Hasan, zvani Berlinski esesovac, jer je za onog rata služio na istočnom frontu i deset godina proveo u sovjetskom zarobljeništvu, pa Azem Dinami, kojeg tako zovu jer se stalno zaklinje – Dina mi, što po prilici znači Boga mi, pa Nuhan, sin Ademov, dvojica milicionera iz stanice u Gučoj Gori, jedan Srbin, drugi Musliman, koji obilaze selo i isljeđuju prave i krive, pa Hamduka, hrvatski vojnik, s uma sišavši bivši ustaša, koji je prošao Bleiburg… Kroz tu nevjerojatnu galeriju likova, sasvim bez usporedbe u suvremenoj bosanskoj ili hrvatskoj književnosti, Enes Karić razabire pripovijesti svoje kronike, koje su, opet, i tipične za epohu jugoslavenskog socijalizma na tom najzaturenijem mjestu, u tom selu na kraju svijeta i na kraju Bosne, i neobične, neočekivane na način kakvoga Gabriela Garcije Marqueza.

Da, to je baš ovještala, stoput zlorabljena usporedba, magijski realizam spominjao se i gdje treba i gdje ne treba, pa je u ovdašnjim bijednim i jadnim književnostima već bilo toliko mađioničara da se čovjeku zgadi svaka magija, ali u Karićevom je slučaju to, doista, neizbježno reći. Kao ni kod Marqueza u njegovom izmišljenom Macondu, ni kod Karića u njegovu Višnjevu čuda se ne zbivaju po nalogu mašte, nego proizlaze iz naravi mjesta.

Karić doista ima bogomdan pjesnički i jezični dar. Čitatelju se učini da se on i ne sjeća događaja, nego se sjeća jezika koji sam po sebi pamti događaje. Tako odnekud izvre govor zlosretnog Hamduke, hrvatskog vojnika, kojemu je rat pomutio pamet, a jedna ga je eksplozija “ranila u gramatiku”, tako da mu je ostalo samo treće lice jednine i množine, te mu se sav svijet sveo na: on i oni. Način na koji Hamduka priča što se dogodilo na Bleiburgu besprimjeren je u hrvatskoj književnosti i kulturi, koja se ubi da komemorira vlastita stradanja: “Usrid vrilog lita 1945. bio je u sedamn’est strojeva od sedamn’est neprijateljskih vojski, svakojakih, iz kojih oni koji budu parni idu striljačkom vodu na rafale. Pa onda na striljanje idu oni koji budu neparni, pa sve tako, par-nepar, nepar-par, cili dan, rafali odjekuju, šume jeku priuzimaju, tice biže dalje, u dubine šume, prema austrijskim, pa onda talijanskim planinama. Kad god su oni prišli stroju u kojem je Hamduka, na njega nije pao parni broj. Nikad. A ni neparni, nikad. K’o da ga brojevi nisu tili. A i da je pao, njega ne bi bilo strah. Na njemu, Hamduki, nikad se oni, to jes’ gaće, nisu zatresli, u Hamduke od straha nikad on, to jes’ srce, nije zaigrao.”

Ili ona druga epizoda, kad Hamduka govori kako je bilo u Zagrebu na početku, a kako je bilo u Zagrebu na kraju: “Uh, uuuuh, Bože, vel’ke li lipote tada, u Zagrebu, tog prvog lipog dana… a gori, s jednog njega, to jes’ balkona, on, poglavnik, on doktur Ante Pavelić, govori u uniformi iste boje k’o u njih doli na ulici, onih što im se zapovidilo s njegova balkona da stanu, al’ da šmajsere drže desnim šakama… To tako sve bilo na otragu njega, to jes’ krajem četeres’ druge, a onda svetri njih projdoše, to jes’ vrime minu, tri njih, to jes’ lita, ode k’o dlanom o dlan, k’o da su bila samo njih tri, to jes’ dana, dojde on, to jes’ četres’ peta, nastupio bio on, to jes’ lipo proliće, sve njih zarobilo na ravnom polju, oni počeli bižat’ al’ Bože, kud će on, to jes’ čo’jek bižat’, nejmaju oni kud bižat’. (…) Pa ih oni, oni drugi, onda na vel’kom polju probirali, sad će vodit’ svakog njega trećeg, pa njih odvedu, pa se čuju strojnice k’o kad stotinu vukova vije na hladnog njega, to jes’ januarski Misec, koji odozgo sve gleda, ali mu sve svejedno. (…) A oni, to jes’ strojnice se čuju, od njihova rižanja i rizanja šuma odzvanja, ne čuje se ikakav on, to jes’ ljudska kuknjava… Kakav on, to jes’ kuknjava, pusti ga kraju… Za njega nejma njega, to jes’ vrimena…”

A u Zagreb kad su došli, dočekali ih ljudi da pljuju po njima, kao što su, četiri godine ranije: “Prvoga dana, sprva njega, to jes’ rata, u Zagrebu ih obasipali cvićem, sve njih, i njega i one njegove, bilo je njih zajedno s Hamdukom, domobranskim i ustaškim vojnikom, na hiljade drugih vojnika, ustaša ‘sve na probir’ i domobrana se na izbor, i svi će oni u rat, a imaju i oni drugi, na hiljade njih stoji, to jes’ oni koji s obi lipe strane široke ulice cviće bacaju, pa onda i njih samo što ne bace, to jes’ kolače, ali ne, njih ne bacaju, već ih daju i pružaju vamo njima, a oni, svi oni, jedan dah, jedan korak, jedno oružje, šmajseri u njih da ramenima, oni narod, sa strane njima plišće, k’o kad hiljade i hiljade njih, to jes’ tica, klepče krilima pod nekim velikim brdom, kraj nekog njega, to jes’ ravničarske bare u njemu, to jes’ Posavini.”

Hamduka je samo jedan višnjevski lik, koji, možda, i nije najnesretniji ili najupečatljiviji. Tko god da se u ovoj priči pojavi ima sudbinu, na onaj način na koji sudbinu imaju antični junaci. I najednom, to selo na kraju svijeta promeće se u centar i središte sve svjetske nesreće i povijesti. To je zanimljivo, to je najistinitije: koliko god neko selo bilo zatureno, doći će u njega kad se zarati da u rat vode mladiće.

Oni koji se iz tog rata vrate ostat će u toj nigdini zakovani za svoju ratnu sudbinu. I tako će se iz niza ratova nabrati bivših ratnika, koji su ratujući vidjeli svijeta, i taj im je svijet bio krvav. Ništa tu pisac ne laže i ne pretjeruje, jer zašto bi se u to selo i dolazilo, ako ne da se mladići povedu u rat. Tko god je vidio svijeta vidio je i rata. Tako je u Višnjevu.

Priča Karićeve kronike odvija se u socijalistička vremena. Komunistima je bio cilj da dopru i do posljednjeg sela, da ga elektrificiraju, sagrade put, opismene narod i pohapse narodne neprijatelje. Komunisti su izvukli Višnjevo iz njegove vjekovne samoće. Jesu li mu učinili dobro? O tome u romanu neće biti riječi. Enes Karić ozbiljan je pisac, on se ne bavi tom vrstom trivijalnosti, jer nema ničega trivijalnijeg nego kad prozaist pokušava vrednovati političke režime, dijeliti odlikovanja i ispisivati presude po stranicama svojih romana.

Ovo je priča o jednoj zatvorenoj bosansko-muslimanskoj zajednici. Ali nije da se tu baš ne pojavljuju drugi: Emin izrađuje bačve za katolika Fabijana Galića, koji onda prodaje kiseli kupus po Dalmaciji. Ili, možda, njegove kupusne kace koristi za rakiju? Jer Emin kao pravovjerni musliman nikad ne bi tesao rakijske kace, to je zlo, to je haram, pa ga Fabijan onda, možda, prevari.

Tu je učitelj Milan, pa milicioner Siman, promakne i poneki fratar, ali oni nisu ni dobri ni loši, nego su drukčiji. A ta drukčijost višnjevskom je svijetu nekako prirodna, jer im se čini da je vajkadašnja. Pitanje vjere i nevjere, ispravnih i krivih, nas i Drugih, identiteta i protuidentiteta, u ovoj se knjizi postavlja na vrlo diskretan i do kosti istinit način. I po tome su “Boje višnje” nova i važna knjiga.

Što je tom svijetu islam? “Sjedi nene Hanifa na sećiji, bezubim ustima šapće i valja teške i nerazumljive arapske riječi vječnoga Kur’ana, ono malo njih koliko je napamet znala, koliko nije zaboravila. Dječak je i ne gledajući znao – to starica poznih godina opet uporno prebire ljeskov tespih prstima desne ruke. Samo ponekad nene Hanifa sa svoje sećije pogleda dubinom dnevne sobe, koja se nastavlja na kuhinju, e da provjeri da li je njezin muž, did Husein, nasmrt bolesni austrougarski vojnik, u dubokom snu koji mu je nadjačao bolest.

Dječak se nije čestito ni zagrijao pišuću zadaću, a vidio je i čuo – puhala je nene Hanifa iz sebe ‘La llahe illa ‘llah’, sve nekud i onako, kao u strašnoj muci, u neobjašnjivom bolu. Dječak je osjećao da mršava starica u toj tajanstvenoj izreci svojim bezubim ustima najviše muči i stišće slovo l, ono se tu, u ‘La llahe illa llah, pomaljalo mnogo puta, nene Hanifa to l, i sva druga slova, otpuhuje s nekom tjeskobom i sa dna svojih prsa, huče ih i puše na onaj ljeskovi tespih, pa onda na dlanove svojih suhih smežuranih ruku.

Po neninim nadlanicama i podlakticama iskočile su krupne vene, odavno, Dječak ih je često uspoređivao s debelim granicama između jugoslavenskih socijalističkih republika, gledao je on te granice na velikoj geografskoj karti, na školskom zidu u mejtefu, pretvorenom davno u područnu osnovnu školu u selu Višnjevu.”

Tako Enes Karić opisuje molitvu Bogu nene Hanife. Štošta je u životu trebalo proći i znati za takav jedan opis. U njega je upisan i Karićev tefsir, i sve njegove duhovne discipline, intelektualna snaga i pripovjedački dar. U tom je čudo književnosti, u nizu jedinstvenih okolnosti upisanih u osobu pisca. “Boje višnje” roman su po svemu neusporediv, a Enes Karić veliki je prozni pisac naših jezika, čijem bi se djelu mogli radovati čitatelji koji su bili te sreće da sve ove jezike prime u prvim godinama života.