hamburger-icon

Kliker.info

Milan St. Protić, srbijanski istoričar, bivši političar i diplomata : Imamo duple standarde, hoćemo jednu stvar na Kosovu, a drugu u BiH !

Milan St. Protić, srbijanski istoričar, bivši političar i diplomata : Imamo duple standarde, hoćemo jednu stvar na Kosovu, a drugu u BiH !

August 24
06:58 2018

Milan St. Protić je  srbijanski istoričar, bivši političar i diplomata. Predavao je na fakultetima u SAD, Kanadi, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Grčkoj. Bio je ambasador SRJ u Vašingtonu i ambasador Srbije u Švajcarskoj. Jedan je od članova vodstva Saveza za promjene i Demokratske opozicije Srbije (DOS). Nekoliko mjeseci nakon oktobarskih događanja proveo je i na mjestu gradonačelnika Beograda.Protić u intervjuu za DW  između ostalog govori  o stanju demokratije  te o  tome da li Kosovo može biti adut za „srpsko pitanje“ u BiH.

DW: Mala ljetnja politička pauza prilika je i za refleksiju stanja u Srbiji od 5. oktobra 2000. do danas. Ocjene se kreću od autokratije do diktature, a ima i onih koji sve vide samo kao male nedemokratske nestašluke?

Milan St. Protić: Sigurno nivo demokratije u Srbiji nije kao što je bio početkom milenijuma ili nakon Petog oktobra. Srbija se i dalje muči sa demokratskim slobodama, slobodom izražavanja i drugačijim mišljenjem. Možda smo se prerano ponadali da smo osvojili slobodu, ali očito nismo jer su iskušenja vlasti za svakog vlastodršca neodoljiva. Ali, više od toga me brine nedostatak ideja. Vladajuća stranka SNS vodi u osnovi istu politiku kakvu je vodio DOS, tražeći neko kompromisno rješenje između dvije krajnosti, a zapravo ne nalazeći odgovor ni na jedno ključno pitanje, ni unutrašnje ni spoljašnje. Zato mislim da Srbija i tapka u mjestu.

Vlast bi se sada vjerovatno smrtno uvrijedila, jer DOS smatraju nečim najgorim što se dogodilo Srbiji u njenoj istoriji.

To jeste jedna od kontroverzi srpske političke scene. S jedne strane se kritikuje Peti oktobar – pri tom se zaboravlja kako je i zbog čega do njega došlo – a onda se vodi gotovo istovjetna politika kakvu je vodio DOS. Čini mi se da je poruka današnje vlasti u Srbiji: mi ćemo isto to, samo bolje nego što su oni, ali ne drukčije nego što su oni. Kao da je ta politika srednjeg kursa – ni tamo ni ovamo – sudbina Srbije. U krajnoj liniji, od Miloševića, preko Đinđića, Koštunice, Tadića, Nikolića i Vučića, svaka politička stranka kao da je definisana unaprijed. Nema iskoraka – možda nema ni prostora za to – ali primjećujem nedostatak hrabrosti političkih elita u Srbiji da izađu iz začaranog kruga titoističkog naslijeđa.

Nedavno ste rekli da Srbija ne može sama da se uredi i da joj je potrebna pomoć prije svega Evropske unije. Mnogi međutim upozoravaju da je Evropska unija podrškom sadašnjim vlastima zapravo saučesnik u rušenju institucija u Srbiji.

Narodni pokret Otpor je revolucionarnim metodama i pomoću zapadne finansijske pomoći vodio borbu za svrgavanje Slobodana Miloševića sa vlasti 2000. godine.Narodni pokret Otpor je revolucionarnim metodama i pomoću zapadne finansijske pomoći vodio borbu za svrgavanje Slobodana Miloševića sa vlasti 2000. godine.

Evropska unija, s obzirom na iskustvo devedesetih, ima dvostruki cilj, i te uloge jesu ponekad protivrječne. EU bi na Balkanu najprije htjela stabilnost, a ona podrazumijeva režime koji demokratiju nisu stavili na prvo mjesto. Realno, mi govorimo o četrdesetak miliona ljudi na Balkanu, možda ni toliko. Za EU, sa 400 ili 500 miliona ljudi, sa ogromnom teritorijom, političkim, kulturnim i ekonomskim potencijalom, to je zanemarljivo. Strah EU da u svoje članstvo primi pomalo problematične zemlje, koje njoj u svakom pogledu pripadaju, nije opravdan.

Da je malo više samopouzdanja u EU, te zemlje bi već bile primljene u punopravno članstvo. To bi mnogo brže i bolje pomoglo da se uredi ovaj region, nego što se postavljaju uslovi koje te zemlje realno ne mogu da ispune, i što se sa druge strane blagonaklono gleda na režime koji nisu svojstveni Evropskoj uniji. Zato bi brzo članstvo u EU zemalja regiona donijelo nadu i ohrabrenje, a EU priliku da pokaže šta umije i zna. Te urušene institucije se neće oporaviti same od sebe ukoliko ne bude nekoga sa velikim iskustvom i autoritetom u izgradnji tih institucija da nam u tome pomogne.

Opozicija u Srbiji formira različite saveze, i sve to podsjeća na formiranje nekadašnjeg DOS. Istovremeno, kritičari takvog okupljanja navode da to nije pravo rješenje, jer situacija nije ista kao devedesetih i da Aleksandar Vučić nije Slobodan Milošević.

Devedesetih smo se okupljali jer je politika Slobodana Miloševića ugrožavala sam opstanak Srbije, i to je bio dovoljan motiv. Demokratija u Srbiji danas jeste na staklenim nogama, ali srećom nema takvih iskušenja opstanka kakvih je bilo devedesetih. S druge strane, oni koji su danas opozicija bili su na vlasti i, iskreno rečeno, nisu se proslavili. Niko od nas se nije proslavio. To okupljanje mi takođe djeluje suviše mehaničko i suviše interesno. I njihova poruka je: mi bismo sve to isto kao Vučić, ali bolje od njega. Mislim da tu razlike nema i to vide i građani.

Kada se pored toga političke elite predstave narodu kao posebne, u skupim odijelima, limuzinama i sa telohraniteljima, onda to kod naroda ne izaziva neophodno povjerenje da bi se za njih glasalo. A u tu zamku su upali naši političari i na vlasti i u opoziciji, u tu zavodljivu ali politički pogubnu ulogu estradne elite. Na kraju, svi oni se preporučuju time kako će da troše naše pare. Tako je Đilas svojevremeno odlučio da naše pare potroši na most, a Vučić ih troši na Beograd na vodi. A niko nikad nije rekao kako ćemo neki novac da zaradimo.

Repertoar pritisaka kojima su izloženi i građani i opozicija je ipak veliki. Ili je to samo jedno od loših opravdanja?

Postoji fantastičan slogan „Ako vam je dobro onda ništa”. Ako vam nije dobro, hajde da nešto mijenjamo i da se dogovorimo kako ćemo to da radimo. Ako saginjete glavu i bojite se i prihvatate to što vlast radi, onda ne možete da očekujete ništa bolje jer ste se predali. Iz konformizma, i straha koji se vrlo često preliva u konformizam, ništa ne može da se očekuje. To, naravno, nije lako i ne mogu svi, ali ne volim te priče koje opravdavaju kukavičluk. Prema svijetu smo hrabri i busamo se u grudi, izazivamo najveće sile svijeta, a sa druge strane u odnosu na sopstvene vlastodršce smo manji od makovog zrna.

Dosta pažnje su izazvali i neki vaši stavovi o Kosovu, prije svega povezivanje rješavanja problema Kosova sa samoopredjeljenjem Srba u Republici Srpskoj.

Na principu narodnog samoopredjeljenja – jedna nacija jedna država – obavio se i raspad SFRJ. Glavni argument Albanaca na Kosovu da insistiraju na državnosti bio je upravo taj princip. Nikada nije dobro kada se primjenjuju različiti aršini, jer to ne samo da je nepravedno nego je i izvor problema: ako mogu jedni, zašto ne mogu drugi? Tako da mislim da je taj princip na Balkanu nezaobilazan i dok god se on ne bude ostvario, dalje se neće moći.

Ako je već tako, i ako je status Kosova došao dotle da se samo postavlja pitanje da li će Srbija pristati na samostalnost i državnost Kosova, izgleda mi prirodno da se to balansira sa pravom Srba u Bosni i Hercegovini na samoopredjeljenje. Isto onako kao što to pravo uživaju Albanci.

Jer, ovo što sada imamo je uzajamna sabotaža. Albanaci sa juga Srbije sabotiraju Srbiju, a Srbija će da sabotira Kosovo. Ne mislim da to bilo kuda vodi i da je to rješenje. A time što Srbija insistira na svom teritorijalnom integritetu, ona sebe blokira da postavi to pitanje. To ne znači da bi Srbija sutra trebalo da otvori pitanje otcjepljenja Republike Srpske, ali bi bilo dovoljno da to predstavi kao svoj argument i da očekuje da će međunarodna zajednica razumjeti o čemu je riječ.

Ali, to je osnovna zamjerka koja se često čuje u Srbiji, kako međunarodna zajednica ne želi da razmatra srpske argumente.

Za Dačića su SAD veća nepoznanica od površine Marsa“Za Dačića su SAD veća nepoznanica od površine Marsa”

Moje međunarodno iskustvo i poznavanje Zapada nije malo. Veoma bih volio da im javno postavim to pitanje i vrlo bi me interesovalo šta bi mi odgovorili. Licemjerna je sama činjenica što ne insistiraju na tome da Srbija prizna Kosovo, nego nam nude takozvani pravno-obavezujući sporazum. Zašto bi oni nama nešto činili iz čista mira? Meni to govori da su svjesni toga da bi priznanje Kosova Srbiji odriješilo ruke, a da ovakav sporazum – koji ne podrazumijeva punopravno priznanje, već to rješava na tipično zapadnjačko-formalistički način – obezbjeđuje oba njihova interesa.

Ovo što sada Srbi u Republici Srpskoj vezuju svoje pravo na samoopredjeljenje sa pravdanjem Srebrenice samo ide u korak sa onima koji to pravo Srbima osporavaju. Upravo obratno, time što će da se žigoše ono što se dogodilo u Srebrenici, utvrđuje se i pojačava argument Srba da imaju pravo na samoopredjeljenje kao i svi drugi. Mi u ovom slučaju imamo duple standarde, jer hoćemo jednu stvar na Kosovu, a drugu u Bosni i Hercegovini.

Srpska diplomatija smatra da postoje novi vjetrovi u Vašingtonu i da je Amerika spremnija da razmotri srpske prijedloge o rješavanju kosovskog problema. Vidite li vi novi stav Vašingtona?

To meni djeluje prilično infantilno. Velike sile ne mijenjaju svoju politiku ili je mijenjaju vrlo teško. Nema nikakvih znakova da će SAD mijenjati balkansku politiku, u tom smislu i odnos prema Kosovu, a posebno ne da će da se okrenu na srpsku stranu. Isto tako smo imali onako djetinjasta očekivanja od Trampa. Kada imate Dačića, koji ne zna riječ engleskog, i za koga su SAD veća nepoznanica nego površina Marsa, bolje od toga ne može da se očekuje. Mi, dakle, nećemo da mijenjamo svoju politiku, ali očekujemo da će to da učini Amerika. Ne znam kako da nazovem takvo shvatanje svjetskih odnosa. Jasno je i da će Rusija, kao što već čini, presedan Kosova da koristi za svoje interese.

Taj neosnovani optimizam je baziran na čistom neznanju. Ovdje se ljudi bave stvarima o kojima pojma nemaju, i misle da na osnovu zdrave pameti i bez čitanja knjiga i analiziranja može da se vodi politika. Time što smo uništili školu i obezvrijedili znanje, doveli smo do toga da svako može sve da radi. Tako imamo ambasadore koji sriču i srpski, a kamoli neki strani jezik.

Ali, srpski šef diplomatije Ivica Dačić smatra da Srbiju nekih pola miliona dolara za lobiranje dijeli od velikog preokreta američke politike.

Neko je čuo da u Americi postoji lobiranje. Naravno, tamo ima dosta prevaranata koji će da vam se preporuče i da vam uzmu pare. Za lobiranje u Americi su vam potrebne ogromne pare i nemoguće je mijenjati američku politiku time što ćete da uložite pare. Američka politika nije na prodaju. Lobiranje služi nečem sasvim drugom. Ono što može da se radi je da se zdrav politički argument predstavi tamošnjoj javnosti, i to uticajnim ljudima, a za to nisu potrebne pare već vještina. Vi možete da platite da se slikate sa predsjednikom Amerike, ali ne za razgovor sa njim o politici. Najprije, on o tome ne odlučuje. Dakle ne treba razgovarati sa Trampom, čak i da imate priliku. Nema on pojma o tome.

Ako se uopšte razmišlja o tome, onda bi trebalo angažovati neku ozbiljnu kompaniju koja se bavi političkim konsaltingom i koja može da vam kaže s kim bi trebalo da razgovarate i šta od neke politike može da prođe ili ne. Ali, prije toga bi ovdje neko morao da zna kako da se obrati i šta hoće jer naši političari idu tamo da bi se fotografisali. Pinki je vidio Tita.

Ali, ozbiljna politika se vodi na drugim mjestima: na univerzitetima, u medijima, u američkom kongresu, u diplomatskom koru – tu su vam pare potrebne za auto i za benzin. Ako vas neko pozove da održite neko predavanje u nekoj ozbiljnoj američkoj školi, to može da ima daleko veći efekat nego da razgovarate sa Trampom. Daću vam jedan primjer: naš prodor i prihvatanje opozicije kao ozbiljnog činioca uslijedilo je nakon našeg nastupa na Harvardu u proljeće 2000. godine, gdje je bilo 1.000 studenata i nijedan političar. Poziv smo dobili od jedne grčke fondacije i mi smo to iskoristili.

Ivica Petrović (DW)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *