Kliker.info

Predrag Miki Manojlović (65), veliki beogradski glumac, ovih dana u Trebinju snima kadrove filma “Na mliječnom putu”, u kome glumi jednu od glavnih muških uloga. Veliki je broj filmskih, TV i teatarskih ostvarenja u kojima je Manojlović briljirao, a mnogi će reći da on, jednostavno, ne zna podbaciti kada je gluma u pitanju.

Iskoristili smo Mikijev boravak u Trebinju i sa slavnim glumcem, koji je ostvario i zavidnu inozemnu karijeru, razgovarali smo o životu, pozorištu, ulogama i nagradama, kojih je, zaista, veliki broj.

Potječete iz umjetničke porodice, Vaši roditelji su bili pozorišni glumci. Koliko je sve to utjecali na to da se i Vi bavite glumom?

– Odrastao sam u pozorištu, protivno svojoj volji. Čuvan sam u kolicima i, protivno svojoj volji, mirisao mastiks (ljepilo koje se upotrebljava u pozorištu za lijepljenje brkova, brade, kose…) i upijao sve i iza scene i na sceni. Mislim da je to bio odlučujući utjecaj. Do škole sam tako odrastao u pozorištu. Kada je počela škola, onda sam svojom voljom išao u pozorište, ne da bih bio čuvan nego da gledam predstave.

Tako da sam u vrijeme šezdesetih godina, kao klinac, gledao mnogo predstava po beogradskim pozorištima. U meni i sada žive slike ljudi koji su tada bili u pozorištu, mladi glumci i malo stariji, a ja klinac: Marijan Lovrić, Bojan Stupic, Ljubiša Jovanović, Pero Kvrgić, Ljuba Tadić, Fabijan Šovagović… Svi su to ljudi koji su na izvjestan način utjecali na mene. Tako lako zvuči kada se kaže gluma, a šta sve ona jeste i šta sve ona može da bude, nešto je drugo.

Vaša prva značajnija uloga na televiziji bila je u seriji “Otpisani”. Možemo li reći da su to Vaši glumački počeci?

– Na televiziji da. Ja sam tada bio četvrta godina glume. Te godine, kada sam počeo da snimam “Otpisane”, ali i godinu prije, na trećoj godini Akademije, ja sam već bio ostvario niz uloga u beogradskim teatrima.

Tako da mi je to nekako krenulo, ali ne slučajno. Znate, Aleksandar Đorđević, prvi reditelj “Otpisanih”, bio je čovjek koji je poznavao i poštovao pozorište. I da nije bilo tih mojih rezultata u pozorištu, ne bi me ni zvao. Sve je to nekako vezano. Tada su reditelji umjeli da vide pozorište i da vide glumca u pozorištu na onaj način koji je neophodan da bi taj glumac mogao da bude na filmu, koji je jedna druga vrsta prenošenja, transpozicije svega što čovjek u sebi ima. Danas je sve manje reditelja koji idu u pozorište i gledaju glumce nego gledaju po fotografijama, na osnovu nekih drugih puteva dolaze do mogućih sadržaja čovjeka s kojim će raditi film. Tako je danas svuda u svijetu.

Osim zaista zavidne domaće, ostvarili ste i uspješnu inozemnu karijeru.

– Moja inozemna karijera počela je filmom “Samo jednom se ljubi”, koji je 1981. godine bio na Festivalu u Kanu. Bio je u zvaničnom programu u konkurenciji “Izvjesni pogled”. Film je dobio odlične kritike tako da je dio evropske profesionalne scene vidio jedan izvrstan film i jednog potpuno novog glumca i o tome su svi pisali. I “Otac na službenom putu” je film koji je prije “Podzemlja” otvorio vrata mojoj inozemnoj karijeri. Poslije tog filma, slijedile su uloge u mnogim inozemnih filmovima. Tako da ja nikada nisam kucao na ta vrata evropske kinematografije. Ona su za mene uvijek bila otvorena i negdje sam tu postigao možda i više nego u bivšoj Jugoslaviji.

Mnogi su Vas reditelji tražili za svoje filmove, ipak niste prihvatali sve ponude. Poznato je da ste odbili ulogu u filmu čuvenog Stivena Spilberg “Mirotvorac”. Zašto? 

– Ne mogu ja da za pare igram loše momke s istoka. Ne mogu ja da na patnji svog naroda zarađujem novac. Hvala lijepo!

Osvojili ste mnogo nagrada i priznanja. Postoji li neka koja Vam je posebno draga da biste je izdvojili?

– To je ipak veoma teško. Ja sam dobio mnoge nagrade i ovdje i u inozemstvu, neke prije vremena, neke na vrijeme, ali sam ih i sve na neki način zaslužio, bar ja tako mislim. Po neke nisam ni otišao, iako su bile velike nagrade, jer nisam volio da letim avionom. U isto vrijeme, smatram da su nagrade veoma važne, jer daju podstrek glumcu. Nema najdraže nagrade. Mada mi je posljednja nagrada koju sam dobio, veoma draga. Nisam je ni očekivao. To je nagrada “Tomislav Pinter” za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, koju sam dobio prije možda mjesec na Festivalu u Zadru.

Naravno da sam otišao na dodjelu ove nagrade. Radi se o zaista velikom snimatelju, čovjeku koji je kroz svoju kameru vidio mnogo više od drugih. On nije bio snimatelj kadra ili filmske akcije, on je bio ozbiljan učesnik i kreator svih filmova koje je snimao (Upravo je s Pinterom snimljen kultni film reditelja Rajka Grlića “Samo jednom se ljubi”, op. a.). On je bio ozbiljan umjetnik, koji mi je dozvolio da mu se približim kao mlad čovjek i da od njega mnogo toga razumijem, shvatim, od njegovog načina poimanja svijeta i filma.

Iza Vas je zaista dug umjetnički put. Koliko je teško ostati na tom putu, i to u samom centru, odnosno koliko je gluma težak posao?

– Nije teško ako živite potpuno do kraja i s razlogom. Tako da je moj život jedna velika potrošnja, ali i bogaćenje sebe. Jer, koliko dajete, toliko i dobivate. Ja sam dosta primio, možda manje nego što sam dao, ali svakako dosta. Ne, nije meni teško to.

Poznat je Vaš angažman za pomoć osobama s invaliditetom. Uspješno vodite “Radionicu integracije”, u čemu imate nesebičnu pomoć supruge Tamare. 

– Radionicu vodim već sedam godina. Moji motivi su moja ličnost i moj odgoj, za šta su “krivi” moji mama i tata. Znate, u životu dođe trenutak kada shvatite da bi bilo dobro da učinite nešto i za nekoga drugog, a ne samo za sebe. To je bio taj trenutak prije sedam godina, kada je postojala i tehnička i materijalna mogućnost da se napravi takav centar, koji je multikulturalni centar i koji zaista okuplja osobe s invaliditetom.

Imao je programe za osobe s invaliditetom, raznih vrsta. Onda su te osobe s invaliditetom počele same da prave programe, zajedno da radimo, profesionalci i amateri, sa i bez invaliditeta. Onda je radionica napravila tri profesionalne predstave “Bunar”, koju je režirao Egon Savin, a koju je finansirala Evropska unija u okviru Programa podrške civilnom društvu, pa smo onda radili “Dok nas smrt ne razdvoji” i uradili smo “Romea i Juliju”.

Kultura na prostoru ex-Jugoslavije?

– Potrošio sam skoro dvije godine kao predsjednik Upravnog odbora  Filmskog centra Srbije i onda sam dao ostavku, jer sam shvatio da je nepotreban napor da se tadašnje političke elite uvjere koliki je značaj kinematografije za kulturu u jednoj zemlji. I pored ogromnih napora i razgovora, nisu za kulturu odvojili ono što bi morali i ja sam tada otišao.

Moj odnos prema svijetu i stvarnosti je sljedeći: “Nemoj mi više davati svoje mišljenja. S vremena na vrijeme se okupljati i praviti mitinge. Radi nešto! Uradi nešto u svom domenu!” Svaki pokušaj da se nešto uradi, pa i izvan kulture, odmah je odbačen. Veoma dugo traje proces negacije svega. Ja ne pripadam tome, ja svaku aktivnost podržavam. Vremena su teška, ali ipak, neuporedivi su procenti koji se odvajaju za kulturu u BiH i Srbiji ili, recimo, u Hrvatskoj. Treba da ljude pospješite da ulažu u kulturu ako država nema novca.

Pratite li dešavanja u bh. kinematografiji?   

– Ne sva. Bosna i Hercegovina je uvijek imala talentirane reditelje. Prije rata je bila jedna druga država i u drugim uvjetima su stvarali. Poslije rata, odnosno još za vrijeme rata, dolazi do Sarajevo Film Festivala, koji je okupio, probudio i budi široku zainteresiranost svijeta za film. On je neminovno utjecao na bh. mladež, koja je upisivala Akademiju i koja se bavi filmom. To je za svako poštovanje.

Zamolili smo Mikija da poruči nešto za kraj.

– Želim svim ljudima da imaju pameti i da ne dozvole da nekultura i primitivizam, koji u svakome od nas postoje, preovladaju. Želim sreću ovoj zemlji!

– U Beogradu smo igrali četiri predstave, a imali smo premijeru i u Prištini. Idemo dalje, igrat ćemo svuda. To je koprodukcija “Radionice integracije” i Multimedijskog centra na albanskom jeziku iz Prištine. To je bio dug proces okupljanja tima, sjajnih srpskih glumaca i strahovito talentiranih albanskih glumaca s Kosova. Bez bilo kakvog kopanja po tome ko je kriv, jer su stvari tu gdje jesu. Komad “Romeo i Julija” je idealan, jer govori o ljubavi, a za koju znamo da je ne bi ni bilo da nema mržnje. Govori i o komunikaciji i to je bio zaista zanimljiv rad. Namjeravamo da komad prikažemo svuda.

Ali, polako, jer komad čini 15-20 glumaca. To je šarolika grupa ljudi, s raznih meridijana. To ne može da bude repertoarska predstava. Mi se okupimo, igramo, ali ne možemo dugo, jer su sve to istaknuti ljudi i onda sve drugo stane.

Miki Manojlović privatno?

– Svoju intimu ne želim da izlažem sudu javnosti, transponiranjem svojih mišljenja i svojih osjećaja. Ali, svoje mišljenje uvijek iskreno iznosim u javnosti. Izašla je knjiga koja se zove “A ko si ti?”. To je knjiga činjenica, a ne knjiga utisaka. Shvatio sam, kada je umro  moj otac, da je on sakupio brdo materijala, koji je išao nekako hronološki, i ljudi kojima je to struka, napravili su od tog ogromnog materijala, knjigu.

To su moje izrečene javne riječi, intervjui, članci koje sam pisao… Kada se pročita knjiga “A ko si ti?”, može se naslutiti ko sam ja. Tu nisu stvari vezane samo za Šekspira ili za bilo koji klasik, za savremenu literaturu ili za pozorište ili film. Tu ima veoma mnogo politike, političkih odgovora, odgovora na ovaj svijet kakav jeste. Tako da vi vidite šta je jedan čovjek govorio i kada. Ja sam tada tako mislio. Sve što tu piše je rečeno do kraja, koliko se to moglo. Nema subjektivnog mišljenja kao kod monografije nego ono što je stvarno govoreno u datom vremenu – citati.

Biti popularan, koliko je to dobro, odnosno loše?

– To je davno prošlo vrijeme. To je nešto što je meni godilo kada sam bio mlad. To je vrlo brzo prošlo. Prošlo je s “Otpisanima” i “Grlom u jagode”. To je bila masovna popularnost. Ja sam to nekako i živio. Niti mi smeta niti me čini gordim. Ja ne mogu da se sakrijem, a i ne pokušavam. Svi me znaju.

P. Mucović (Avaz)