hamburger-icon

Kliker.info

Midhat Ajanović Ajan , bosanski pisac sa švedskomn adresom : Iz Sarajeva je otišlo sto hiljada ljudi , takav gubitak bi New York teško podnio

Midhat Ajanović Ajan , bosanski pisac sa švedskomn adresom : Iz Sarajeva je otišlo sto hiljada ljudi , takav gubitak bi New York teško podnio

Mart 04
07:20 2018

Midhat Ajanović Ajan do svoje 35. godine živio je u Sarajevu, zarađujući svoj „kruh“ kao novinar, filmski kritičar, strip–autor i animator. Danas živi u Švedskoj, u Göteborgu, gdje predaje film. U novoj domovini vrlo je uvažen u profesionalnim krugovima, u Hrvatskoj također popularan kao umjetnik, dok su njegova djela prevođena i na kineski. Nažalost, Ajanović je malo poznat u zemlji u kojoj je rođen i odrastao.

Ovaj doktor filmologije autor je brojnih knjiga, kako iz oblasti filma i animacije, tako i iz područja proze. Romani “Jalijaš” , “Gađan”, “Useljenik”, “Portret nacrtan ugljem i kišom”,”Katapult”, protkani su nadrealizmom, kritikom, razmišljanjima o savremenom društvu, o odnosu čovjeka i tehnologije, atmosferom „film noira“, ali i britkim bosanskim humorom. Takva je i Ajanova najnovija knjiga, roman naziva „Dva muža Karoline Lotman“, čija se radnja dešava u predgrađu Göteborga. S Ajanovićem smo razgovarali o životu bosanskog pisca pod švedskim nebom.

Na listi želja jednog građanina BiH, Švedska je visoko na popisu mjesta gdje bi se rado preselio. Zašto Bosanci tako vole Švedsku?

– Švedska ima veliki kredit u ovom civiliziranijem dijelu svijeta. To je zemlja koja zbilja ima veliku demokratsku tradiciju, ljudska prava se poštuju, nastoje se osigurati ljudska prava žena na svim nivoima. Kada dođete u demokratsku zemlju, brzo shvatite da je velika razliku između života u nedemokratskoj i demokratskoj zemlji. Tretiraju vas kao ljudsko biće, to je vjerovatno razlog zbog kojeg ljudi cijene Švedsku. Također, još se Švedska ekonomija prilično dobro drži, tako da je uz Njemačku i neke druge zemlje, tu lakše doći do posla. Ima mnogo toga pozitivnog što bih imao reći o Švedskoj.

Kako Bosanci žive u Švedskoj?

– Ljudi iz Bosne, kao i ljudi iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, generalno su tamo u neku ruku dobro došli. Prije svega, mi smo Evropljani, zatim smo u bivšoj Jugoslaviji imali jako dobro obrazovanje, za jednu značajnu nijansu, naši ljudi imaju bolje predispozicije. Statistika govori da su zaposleni u većem procentu, dobro se snalaze i brže integriraju, no stranac je stranac, vi živite uvijek na margini, koliko god ste se uspjeli u svom poslu integrirati.

 Da li je sve tako idealno za njih, kako se u domovini zamišlja?

– Glavni lik moje nove knjige je jedan Bosanac – dijasporac koji živi u Švedskoj. Istragu oko koje se dešava radnja romana gledamo kroz njegove oči. Ljudi u medijima na našim prostorima prave reklamu za iseljavanje. Vi stalno i svakog časa vidite nekog pod navodnicima „uspješnog iseljenika“, koji je fantastične stvari napravio u Švedskoj ili Njemačkoj, samo što vam se ne napiše „Ljudi, idite odavde.“ Ja sam htio da napišem kako to, zapravo, izgleda. Lik mog romana nije neko ko sjedi u tim imigrantskim klubovima i gleda TV program s naših prostora.

On je čovjek koji ima posao, porodicu, prijatelje. Međutim, njegov život se ne može nazvati ni uspješnim ni sretnim. Čovjek pomaknut iz vlastite kulture i vlastitog jezika ne može biti uspješan i sretan, nemojte to zaboraviti. Na svakog onoga ljekara, umjetnika koji je uspio postoji, dolazi 10.000 hiljada onih koji žive u getu, koji su izvan bilo kakvog mainstreama, koji nikada ne upoznaju tu kulturu koju participiraju. Sretao sam mnoge naše ljude koji žive i 20–30 godina u Švedskoj, a koji ne znaju ni švedski jezik.

Treba praviti reklamu da ljudi ostaju, da naprave ovu našu stvarnost boljom i da se mi, koji smo negdje tamo, vratimo nazad. Kada vam kažu da u Švedskoj taksi besplatno vozi djecu u vrtić, to je taman posla. Švedska je kao bilo koja kapitalistička zemlja u kojoj morate rintačiti kako biste zaradili za život. Možda da vam ostane nešto malo preko toga. To nešto „malo“ šaljete familiji u Bosnu.

 Bosanci glase kao najintegriranija skupina u švedskom društvu.

– Ne znam da li su Bosanci nešto integriraniji od, recimo, Slovenaca ili Makedonaca… Ja sam u Švedsku došao sa znanjem engleskog i njemačkog jezika. Većina ljudi koji dolaze iz Azije ili Afrike nemaju tu predispoziciju. Direktno sam mogao komunicirati s ljudima, dok su drugi prisiljeni na teško i mukotrpno učenje švedskog jezika. Da bi uopće mogli komunicirati i kao preduvjet svake integracije, stoji jezik. Takvih problema, kao ni mnogi naši zemljaci, nisam imao, mogao sam se sporazumjeti na engleskom ili njemačkom.

 Imali ste 35 godina kada ste preselili u Švedsku. Zašto?

– U Švedsku sam otišao zbog porodice, supruge i djece. Više nisam mogao izdržati bez njih, rodio mi se sin kojeg nisam ni vidio. U Švedsku nisam otišao da ostanem, nisam čak ni zbog rata otišao, otišao sam da njih vidim i onda sam vidio da trebam i novac da bih tamo živio. Čak i da se vratim u Sarajevo, treba mi novac, jer sam ostao bez njega. Tražio sam neki posao i tako je krenuo moj život u toj zemlji.

Netipičan ste i imigrant, pisac ste, doktor nauka, profesor na univerzitetu, filmaš. Kako Šveđani gledaju na sve te reference?

– Unutar tih profesionalnih krugova imam respekt koji zaslužujem za svoj rad. Nisam ja jedini stranac koji radi kao doktor nauka, kao profesor. Bio sam na putu da doktoriram prije rata, u Zagrebu sam trebao doktorirati, međutim, rat je to presjekao, tako da sam disertaciju nastavio raditi gore. Koliko mi je trebalo da naučim švedski toliko mi je trebalo da mogu napisati doktorat. Danas predajem na sedam predmeta koji su moji i još pomažem na šest predmeta, da bih zaradio običnu profesorsku plaću. Profesor nema svoju sekretaricu, on mnogo radi i to radi kao težak. Često mi ljudi priđu i kažu: „Ti si tamo uspio, ti si profesor na univerzitetu“. To bih uspio i ovdje da sam ostao, radije bih ovdje bio profesor nego da sam otišao negdje preko svijeta.

 Često pravimo usporedbe „Sarajevo danas“ i “Sarajevo nekada”. Kada dođete u svoj rodni grad, osjetite li razliku između Sarajeva u kojem ste odrastali i Sarajeva u koje danas povremeno dolazite?

– Dok je moja majka bila živa, češće sam bio u Sarajevu, sada dolazim možda dva puta godišnje. Moram vam reći da više volim ono nekadašnje Sarajevo. Smatram da je to Sarajevo moje, ali sam sretan da od tog „mog Sarajeva“ još postoje fragmenti, pa sam sretan i u tim fragmentima. Ovo i ovakvo Sarajevo, sa svojim političkim i kulturnim mainstreamom, grad je u kojem se osjećam kao stranac, međutim, sačuvani su fragmenti tog mog „starog“ Sarajeva. Volim biti ovdje, ako dočekam penziju, mislim se vratiti u Sarajevu, renovirao sam kuću.

Oni koji se sjećaju tog „starog“ Sarajeva, često dobivaju kritike da idealiziraju prijeratno Sarajevo?

– Čovjek uvijek idealizira nešto što je bilo u mladosti. I bez te idealizacije mogu se uzeti statistički pokazatelji koji pokazuju da je to vrijedno idealizacije. Prije svega, radi se o jednom ogromnom vakuumu. Imali smo rastuću civilizaciju tih osamdesetih, jako se turbulentno živjelo u Sarajevu, dosegli smo u mnogim stvarima i svjetske standarde, pa nekad i prestizali. To se u jednom momentu urušilo. Ja koji imam taj vremenski i geografski odmak, neke stvari bolje vidim, posebno vakuum koji je nastao nakon rušenja jedne kulture kojoj svi pripadamo. Negdje sam to već zapisao u nekom intervjuu, ja sve što sam pisao i što sam radio, pa čak i u drugim oblastima kojim se bavim osim književnosti, sve doživljavam kao sakupljanje nekih kamenčića za knjigu koja bi se zvala „Prohujalo s vihorom“, a odnosila bi se baš na našu civilizaciju koja se gradila ovdje. Moj doživljaj tog gubitka, tog urušavanja te civilizacijske propasti i tragedije je drugačiji, vjerovatno zbog činjenice da sam izmaknut i mogu vidjeti cjelinu i nisam srećom i nesrećom direktno involviran u procese koji ovdje traju. Mi smo razvili kulturu kratkog pamćenja u BiH. Svako malo pročitam da je neko napravio nešto prvi put u Bosni i Hercegovini.

 Vrlo ste vezani za Zagreb, u tamošnjim kulturnim krugovima poznati i uvaženi, više nego u svom rodnom gradu. Kako objašnjavate tu činjenicu?

– Ne objašnjavam je i nije mi objašnjiva, ali zahvalan sam Zagrebu jer ima tako pozitivan odnos prema meni i mom radu.

 Sarajevo je nekada imalo snažniju muzičku scenu nego Zagreb i Beograd. Gdje je danas Sarajevo u odnosu na Regiju?

– Ima jedna razlika. Iz Zagreba nisu ljudi otišli. Iz Sarajeva je otišlo sto hiljada Sarajlija. Takav gubitak bi New York teško podnio. Sudbina tih gradova je bila različita. Zagreb nije bombardiran, ljudi nisu otišli, Sarajevo je bombardirano, ljudi su iz njega otišli i masa ljudi koji su bili nositelji kulture i razvoja ovdje, otišli su. Jako je teško nadomjestiti ljude. Vi možete zgradu obnoviti, ali čovjek kada vam ode, kada vam ode stručnjak ili umjetnik ili „raja“, teško je naći zamjenu. Nije čudno da mi imamo tih problema i da imamo generacijski zastoj i zaostajanje. Ipak, nećemo se predavati.

Jedne prilike ste citirali Brechta: „Kada na ulici vidite nasmijanog čovjeka, znajte da taj nije slušao vijesti“. Kako običnom čovjeku da se mozak ne razleti od takve količine nadrealno loših vijesti?

– Bertolt Brecht je s tom misli govorio o usponu fašizma u Njemačkoj. Lijek za sve ludilo oko nas jeste stati na zemlju, obrazovati se, nastojati razgrnuti tu medijsku laž, vjerovati ljudima, voljeti ljude i boriti se protiv pošasti gluposti. Poput virusa koji uništi kompjuter, tako nas uništavaju nacionalizam, vjerska netrpeljivost, mržnja prema drugim narodima. Ljudi kažu da Bosna može biti ovakva ili onakva… Postoji samo jedan model za Bosnu, ne postoji drugi model. To je model koji se pogrešno zove multikulturalnost, to je recept koji je polazište koje nam može pomoći da riješimo mnoge probleme.

Da li je u ovom i ovakvom svijetu teško biti pisac? Može li se u Švedskoj živjeti od pisanja?

– Ne može se živjeti od pisane riječi. Ja ne mogu. Imam posao od kojeg živim. Ipak, može se živjeti ako imate komercijalnu produkciju, ako pišete na „velikom jeziku“ i prodajete milione kopija, onda od pisanja možete živjeti. Meni nije teško, meni je lahko biti pisac na način koji ja to radim. Meni je pisanje hobby, uživam u pisanju, to je jedini razlog zbog kojeg to radim. Jedini razlog zbog kojeg pišem knjige, jeste želja da ih drugi ljudi čitaju. Što se mene tiče, ja sama ih već pročitao u svojoj glavi.

 Majmun plus mašina jednako je današnji čovjek

– U mojoj novoj knjizi napisao sam da je majmun plus mašina jest jednako čovjek. Imam vrlo nisko mišljenje o čovjeku, o ljudskom biću nakon svega što se dešavalo u posljednjih dvadeset ili trideset godina. Ušli smo u jednu civilizaciju, gdje nam je sve postalo svejedno. Najbolji izraz za to jeste stara bosanska riječ „oguglao“. Mi smo oguglali na sve.

Kada je ovdje počeo rat, bio je anomalija u tom svijetu. Ne zaboravimo, taj rat nije bio tako davno. U to vrijeme su ratovi bili anomalije, pogotovo ratovi u kojima su civili bili primarni cilj rata. Pogledajmo samo na šta cijeli svijet danas izgleda. O tome je jako dobro pisao Tarkovski u svojoj knjizi „Skulptura u vremenu“. Jednostavno, čovjek nije moralno dorastao tehnološkom razvoju. Napravljena je tvornička greška u ljudskoj civilizaciji, potcijenili smo tehnologiju, ona je sada počela sama od sebe da se razvija. Tako dobijamo čovjeka bez morala koji je „majmun plus mašina“, kako sam napisao.

Kenan Bešlija (Azra)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *