Kliker.info

– I što je bilo s njima? – pitam ga. – Jesu zarobljeni, poginuli? Na plaćenike mislim?

– Kako što! – ozbiljno će Abdelaziz. – Oni koji nisu poginuli u borbi, osuđeni su na licu mjesta. Metak u čelo i zbogom zauvijek. To su ubojice, krvnici, to nisu vojnici, nego ljudi koji bezdušno ubijaju za novac. Prema informacijama kojima raspolažem, među ubijenima je bilo 9 hrvatskih državljana, 12 srpskih, 11 Ukrajinaca i 10 Kolumbijaca. Ostali, čini mi se, nisu identificirani. Plaćenici koji su uhićeni u Tripoliju i drugim gradovima prebačeni su u zatvor u Benghazi i njih čeka suđenje. No, ima ih još puno i na slobodi. Pobjegli su i skrivaju se u Sirtu, Bani Walidu i Sabhi…Misrata zbog svih tih likvidiranih ljudi izgleda kao grad duhova. Ulica Tripoli, u kojoj su se vodile najžešće borbe između gadafijevaca i pobunjenika koji su branili grad, razrušena je doslovce do posljednje zgrade. Ništa, ama baš ništa u tom gradu, ne podsjeća na život. Dok hodamo dalje gradom, Abdelaziz s gorčinom govori:

– Nema toga što nisu bacili na nas. Gađali su nas minobacačima, veberima, dalekometnim projektilima… Tukli su nas i s kopna i s mora… Došli su gotovo do centra grada. NATO-ova intervencija stigla je u zadnji čas. Da nisu došli, grad bi sigurno bio u njihovim rukama, a ovdje bi se dogodio pravi genocid. Gadafijevi su plaćenici pobili sve ljude u predgrađu i svim mjestima u koja su ušli. Ubijali su sve što je disalo. I ovdje u Misrati ubijali su nevine ljude: žene, djecu, starce… Tek kad im je NATO uništio teško naoružanje, mogli smo krenuti u kontraofenzivu i istjerati ih iz grada.Dok Abdelaziz govori, njegove riječi kao da se stapaju s prizorima oko nas. Razrušena Misrata zasigurno će postati grad-spomenik tog rata.

Jeziv zvuk metka

Inače, sam put od Tripolija do Misrate, iako dug svega 200 km, pamtit ću cijeli život. Osim što je trajao 18 sati, pretvorio se u živu predstavu rata između pobunjenika i gadafijevaca. A sve je počelo samo jednim metkom…Vozio sam se u društvu s Abdelazizom i još dvojicom mladih boraca, koji su mi se ponudili za vodiče kroz Misratu. Sva trojica mojih domaćina borila su se za oslobođenje tog grada i za Libijce.A onda tijekom vožnje odjednom – kaos! Začuo se prigušen, a opet jeziv zvuk, grlene psovke mojih suputnika i užasna škripa kočnica. Već idućeg trenutka mladi pobunjenik koji je sjedio na stražnjem sjedalu do mene divljački me gurnuo kroz vrata automobila i proderao se: – Ostani ležati! Ne miči se nigdje!

Nisam se micao

– Što se dogodilo, j—-i?! – pitam Abdelaziza, koji ležeći malo dalje od mene, skriven iza auta, priprema oružje i javlja u Misratu da smo napadnuti.

– Snajper – odgovara. – Pogodio nas je u šajbu. Ne miči se odavde dok neko ne dođe po tebe.

Nije trebalo dugo da snage iz Misrate stignu do nas i započnu s blokadom i čišćenjem cijelog područja. Mene su za to vrijeme, poput dojenčeta, ostavili na brizi nekolicini pripadnika brigade Al-obajdija. I dok sam ja u sigurnim rukama i sa zanimanjem proučavao "sretnu" putanju metka koji je probio našu šajbu i izašao na bočni prozor, u šumi nedaleko od nas začula se žestoka paljba. Borba je trajala nekoliko sati. Vodiči su se vratili živi i zdravi, a nakon što su pročešljali teren, nastavili smo prema Misrati. (Kliker.info-VL)