hamburger-icon

Kliker.info

Mersad Berber: Velikodušni slikar

Mersad Berber: Velikodušni slikar

Juli 07
15:16 2017

Kako ne raspolažem ni alatom ni zanatom koji bi mi omogućio stručno bavljenje umjetničkim dometima slikara Mersada Berbera, držaću se svojih uspomena i prepričavanja tuđih misli o ovom umjetniku.

Imao sam sreću da uđem u dom Berberovih, bilo je to vrijeme njegovog zagrebačkog egzila, i od tada (1992. godina) pa sve do smrti umjetnikove bio sam prilično redovan gost u kući u Bosanskoj 10, na čijem je prvom spratu bio stan, a u potkrovlju Berberov atelje.

Stan Ade i Mersada Berbera uvijek mi se činio hramom ljepote. S toliko ukusa namješten, skoro u svakom kutku umjetnikovim radom obilježen. Tu smo ponekad znali prvu kafu popiti, gospođa Ada pojavila bi se diskretno, ljubazno pozdravila i ostavila nas našim temama. Radoznalost Berberova bila je neutaživa. I kad god je i koliko god je, mimo slikanja kojem je posvetio svaki svoj dan, mogao – čitao je knjige, novine, pratio sve što se događalo u širokom svijetu, a posebno dramu svoje domovine i naroda kojem je pripadao.

U tom stanu bio sam jednom, a prošla je godina nakon smrti Mersada Berbera. Ada me je dočekala s večerom, jeo sam male bureke i potom neko slatko. Sve, svaka slika i svaki predmet bili su na istom mjestu, u jednom uglu stajala je velika fotografija Berberova. U jednom trenutku i moje i Adine oči zadržale su se na toj fotografiji: “Prazno, moj Toni, prazno je bez Mersada”, uzdahnula je tužno.

Slikanje zraka

Nakon nekoliko intervjua, počeo sam da nagovaram Mersada Berbera da radimo film o njegovom životu. Trebalo mi je vremena i upornosti: htio je da zna najprije ko će raditi film, a zatim, njegov kalendar bio je nalik švajcarskom voznom redu. Znalo se tačno i unaprijed kada će putovati na neku od svojih izložbi, kada primiti ovog ili onog gosta, kada otići u svoju Lozicu kraj Dubrovnika… No, dogovorili smo se i jednog dana evo televizijske ekipe iz Sarajeva u Bosanskoj 10.

Mislim da sam u tih nekoliko dana koliko je trajalo snimanje najviše vidio i saznao o Mersadu Berberu. Koliko samo uzdaha i iskrenog divljenja su izazvali radovi umjetnika koje je iznosio pred nas. Motivi po kojima je poznat, pa i jedinstven, ako ne po temama, onda sigurno po dometu: žena, konj, cvijet… to su bile slike koje publika traži i voli, sam Berber je nazivao taj dio svog opusa “konzumnim slikarstvom”, ali gledali smo i njegove studije umirućeg čovjeka, fantazmagorične triptihe i poliptihe na kojima su “gostovali” likovi i prizori iz nekih davnih vremena, od antičke Grčke do Bosne u raznim periodima prolaznog vakta, carstava i uređenja koji su obilježili njenu istoriju.

image
MERSAD BERBER U ATELJEU U ZAGREBU

Dok je Kemo Muminović prelazio kamerom preko platana, crteža, grafika, mi ostali ćutke smo se divili, iz pozadine se čuo utišan glas Safeta Isovića, pa onda Bešlića i Džinovića… Sead Pekmez, zvani Peka, brinuo je o rasvjeti, Bogdan Zurovac o tonu, a režiser je bio Mahmud Latifić.

Prostorno skromni potkrovni atelje u Bosanskoj bio je pretrpan slikama, skicama, knjigama, katalozima, a u tom, za moje oko, blagom neredu, Berber je u svakom trenutku znao šta se nalazi u kojoj od mapa, gdje je ova ili ona slika ili crtež.

Pitao sam Berbera zašto su slike velikana umjetnosti toliko cijenjene i skupe? Zašto npr. milion slika sa suncokretima nema cijenu i uvažavanje one jedne koju je naslikao Van Gogh? U čemu je tajna?

“Ako gledaš jednu sliku nekog od klasika na kojoj je npr. portret žene sa recimo prekriženim rukama… e, vrijednost te slike ogleda se u tome koliko je umjetnik od tih ruku do rubova slike uspio ‘uhvatiti’ i ‘naslikati’ zraka…”.

Znao sam da je Berber tragajući za svojim izrazom jasno pokazivao koga on posebno cijeni: jer, postoje cijeli ciklusi posvećeni omageu jednog Velasqueza, Kandinskog, Bukovca… a pitao sam ga koga on od slikara najviše cijeni. Ko je najveći?

“Picasso” bez trunke razmišljanja mi je odgovorio.

“Zašto?”, pitao sam dalje.

“Zato što je on sve ono što su umjetnici stvarali stoljećima, sve dotadašnje kanone obrnuo na glavu… napravio je svoj sistem i svoj svijet koji je bio sasvim drugačiji od svih ostalih. Samo njegov, neprocjenjiv…”.

Drugi dio filmske priče o Berberu nastajao je u njegovom Sarajevu. U velikom ateljeu na Ciglanama s čijih su nas zidova “gledale” monumentalne Berberove slike, među ostalim i ona koja nosi naslov “Splav meduze”, a koja je nastala kao još jedan poklon velikana-velikanu. Berbera – Géricaultu.

Berber je poželio da se, među gostima, nađe i Abdulah Sidran.

Sidran sa lubenicom

Pitao me šta mislim da li će pristati doći na snimanje i recitovati svoju antologijsku pjesmu “Slijepac pjeva svome gradu”.

“Hoće” odgovorio sam samouvjereno. To moje ubjeđenje proizašlo je iz jedne ne tako davne večeri kada sam sjedio kod Sidrana pa se zapričali do sitnih sati. Između ostalih tema kojima smo se sladili na red je došao Berber. I ispričao mi Sidran kako negdje u svojim kutijama ima jednu pjesmu koju je posvetio Berberu. A nastala je, prepričavam pjesnika, kada se jedne večeri našao u neko doba u sarajevskom ateljeu tada mladog slikara Mersada Berbera. Pa gledao slike koje su ga toliko opčinile da je napisao pjesmu. I to pjesmu u kojoj se toliko divi slikaru da kaže, otprilike, “bože, ja večeras dijelim i prostor i udišem isti zrak sa čovjekom koji ima božansku ruku”. Tako nekako sam zapamtio pjesnikovu osnovnu misao.

image
“HOMMAGE BUKOVCU”

Naravno, složio se Abdulah Sidran da gostuje u filmu o Berberu i prema dogovoru našli smo se svi pred ulazom u zgradu na Ciglanama. Gdje li je našao, jer nije bila sezona, tek Abdulah kupio i ponio veliku lubenicu.

“U goste se ne ide praznih ruku”, govori Sidran penjući se prema ateljeu i prteći golemu lubenicu. Nije nam lubenica poslužila kao poslastica i osvježenje, ne, izrezana na kriške poslužila je kao sjajna dekoracija za nekoliko scena.

Treća lokacija na kojoj je nastajao film nalazila se u Faletićima kod Mirzinog tetka.

“Pogledaj ove Arkadije”, raširio je Berber ruke u tom zelenom carstvu gdje smo bili zagrljeni granama šljivika.

Ima Sarajevo dosta takvih kutaka, koji su geografski jako blizu grada, ali priroda je načinila takvu oazu da imaš osjećaj da si u nekom prekrasnom selu.

Kraj radnog dijela proslavili smo u čuvenom Restoranu kod Minje i čini mi se smislenim, iako to već dugo i nije važno niti će biti, pomenuti Berberov gospodski odnos do ljudi. U dobrim restoranima bili smo redovno gosti i tokom boravka u Zagrebu i uvijek se Berber pobrinuo da nikome ništa ne fali. A nakon zagrebačke epizode, svakom od pomenutih učesnika Berber je posvetio i poklonio po dva svoja rada. Ima, čuo sam, velikih slikara koji su tartifovski škrti, Berber je bio velikodušan. Takođe sam saznao na pogrebu, jer je predstavnik Islamske zajednice javno o tom progovorio da se Berber uvijek ne samo odazvao raznim humanitarnim akcijama, nego je nekoliko studenata stipendirao. A da to nikad nije pomenuo. U skladu sa tradicijom i u skladu sa vjerom kojoj je pripadao pridržavao se one da “lijeva ne smije znati šta i kome desna daje”.

Kažem nebitni podaci, jer sve što je ostalo iza ovog umjetnika je – njegova umjetnost, i za ove kao i za buduće generacije samo će slike Berberove biti mjerilo njegove neupitne vrijednosti.

I još nešto mi se čini sada manje važnim, a ipak bitnim za naglasiti. Berberovu vezanost za Bosnu. Znao je mnogo o istoriji Bosne, kako bližoj tako i dalekoj, ta nije li sate i dane proveo u Zemaljskom muzeju studirajući artefakte, tražeći njihova značenja i poruke. No, posebna priča je tragedija koja je zadesila njegovu domovinu. Pratio je zabrinuto događaje, razmjenjivao pisma sa ljudima koji su, kao i on brinuli o domovini nad kojom su se nadvili crni oblaci rata. I bivao često rezigniran.

Svoj antiratni stav, svoju sućut i bol izrazio je kroz svoje kapitalno djelo posvećeno tragediji u Srebrenici. Bio sam svjedokom rađanja monumentalnog djela… stotina crteža, skica, slika, kolaža… sve što je umio i najbolje znao Berber je naslikao u svojoj likovnoj poemi. Tri godine danonoćno se posvećivao tom radu. I kada se velika priča u kojoj se miješaju fantazija i tragična realnost, mitski, antički junaci i savremenici našla ukoričena, Berber je, prema riječima njegovog fotografa i neke vrste sekretara Banjalučanina Bekira, rekao: “Moj Bekire, ja sam svoj posao završio”. Nije prošlo dosta vremena nakon toga – Berber je umro.

Da li je umjetnik slutio svoj kraj? Teško je naći dokaze za takvu tvrdnju, ali meni se čine znakovitim neke njegove izjave, pa i radovi.

Autoportret

Nakon tolikih nagrada, časti i počasti koje je doživio na bjelosvjetskim dvorovima, akademijama, muzejima, galerijama… bila se povela priča oko njegovog izbora u Akademiju BiH.

Pitao sam ga za njegov stav i rekao mi je: “Ma Toni, mene već dugo ne zanimaju ni slava ni insignije, ja svoj posao privodim kraju. I samo želim mir”.

image
“U ČAST SARAJEVKSE HAGGADE”

Drugi, radni detalj: pričao mi je njegov stariji sin Ensar koji mu je bio desna ruka za života, a evo i poslije brižno brine o djelu svoga oca, da je u zadnjoj radnoj fazi prvi put počeo da radi na autoportretu. U tom kratkom djeliću njegovog stvaralaštva nastale su te njegove slike… I plus, razigrani portreti prve djedove unuke Mej. Kao da se testament već pisao.

Hvaliti i slaviti Berbera uopšte nije teško. Dovoljno je posegnuti za citatima najvećih evropskih i svjetskih likovnih kritičara kao što je npr. jedan Edward Lucie Smith, pogledati u antologije, zaviriti u muzeje i zbirke kolekcionara… Da li bi se nešto moglo dodati? Možda samo jedna malenkost. Mersad Berber potiče iz državice s kojom i na koju su ponosni mnogi njeni stanovnici, ali na svjetskoj mapi, kada je likovna umjetnost u pitanju, njeni predstavnici često ne dobijaju mjesto koje zaslužuju. Nema lobija, nema organizacija, galerija, kritike pa i prije svega ekonomske moći. Rekao mi je Berber jedanput kako je mukotrpan bio put njegovog osvajanja svjetskih kulturnih centara kao što su London, New York, Tokio…

“Moja nesreća je što iza mene nikada nije stajao nikakav lobi. Da sam bio predstavnik nekog od velikih naroda i velikih država, bilo bi možda puno lakše. Ali, ovako sam ponosan, jer za sve sam se izborio sam”.

Kako ovaj tekst pišem, a u mislima imam skoro otvaranje njegove izložbe u Vijećnici, koja je već proglašena kulturnim događajem godine, moram i o tome nešto reći.

Najprije, siguran sam da bi Berber bio neizmjerno sretan da je to doživio. A znam kako je u jeku svoje svjetske popularnosti, kada nije znao gdje prije da ode sa svojim izložbama, govorio: “Samo da prođe ova Barcelona, onda ću se posvetiti Sarajevu. Imam već koncept kako bi to trebalo da izgleda i mislim da je Zemaljski muzej idealno mjesto”.

No, bilo je to u vrijeme kada Vijećnica još nije zasjala u svom sjaju. Da je znao da će se to dogoditi u Vijećnici, siguran sam, bio bi još sretniji.

Ovako, sretni će biti najprije njegovi: supruga Ada, sinovi Ensar i Azer, mala Mej i njena majka Ira…, a sretni i zahvalni sigurno i svi oni koji budu došli da se dive stvaralaštvu jednog velikana. Imaće se čemu diviti.

Toni Skrbinac (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *