Kliker.info

Na neka pitanja odgovora nemaš. Sjećaš li se mama, kad sam ja bila mala beba, a ti imala obje sisice? Zatvoriš oči kao da more pršće u trepavice. Pustiš da još jednom s njezinih burovitih usana do tebe prođu te riječi. Kao da će drugi put nestati. Zalutati. Burom se raskomadati njihova savršeno jednostavna užasnost. U ritualu izmedju pišanja i pranja zubića glava joj je globus zamršenih svijetova i odlagalište nemogućih pitanja.

Na neka pitanja odgovore nemaš. Zračenja se primaju svakodnevno. Ovisno o propisanoj količini, ali nitko garant ne prodje ispod dvadeset. Dvadeset dana minimalno si siguran da ćeš vidjati iste ljude u hodniku, u potpuno isto vrijeme svaki dan. Prešutno postanete neraskidivo vezani. Radioaktivno pleme. Najmlađa si među njima. Vidiš kako šapuću svaki put dok im prilaziš i dok odlaziš kako nije fer. A nije fer ni za čiku Halila što ima sedamdeset i koju, i svaki dan se osobno dovozi iz Stoca pod linearni akcelerator što se zatim vrti oko njegova života. I ni za jedno drugo lice u hodniku, jebeno nije fer.

“Alo bolan, nemoj da bih vas sutra po nekim osmrtnicama našla!” – vikneš im svaki dan na izlasku sa smijehom, razbijajuci strah u kojeg su se skrili.

Znaš li lažljiva stoko s predizbornih plakata da stalno i stalno nedostaje citostatika u bolnici? Citostatici. Znam, malo drugačija riječ od – Mercedes, regres, vitalni nacionalni interes. I znaš li šta je Bosna i Hercegovina i to trulo “zajedništvo, narod, jednakost” u koju se kunete isfotošopirani i prazni? Zajedništvo je kad bakica iz Posušja svom prešutnom onkološkom prijatelju iz Zalika donese šipka za krvnu sliku. I to je normalno. I to je ljudstvo. Bez parola, bez izbornih manipulacija. I jedinstvo je kad svi imamo različita imena i nacionalnosti, a svi smo u tom hodniku isti. I znate li kriminalni gadovi da svi u rukama drže zdravstvene iskaznice, a svaku tabletu ili injekciju kupuju sami? I znate li s koliko ljubavi rade tu neki klinci sa mučno završenom medicinom, da biste ih naposlijetku gurnuli u njemačke klinike jer vas boli djon od obraza kako potplaćeni na početku svog zdravstvenog puta ginu podjednako za pacijente i iz Zalika, iz Posušja, i Stoca.

Na neka pitanja odgovora nemaš. Kćerka čike Halila dolazi s njim svaki dan. Bez obzira sto joj ne da voziti, i što se dovozi sam. Sjedi uz njega, svaki dan, i u automobilu, i u hodniku. Kćerka čike Halila ti može biti majka, ali ona je tu samo Una s pitanjima koja ne prolaze i ne prestaju, koja pršću kao more u trepavice, što se nijednom burom ne daju rastjerati, ma koliko da ti je godina, kad se o raku radi, kad se o tvome nekome, tebi najbližemu radi. Zadnji dan zračenja poljubit ćes čiku Halila tako jako da odzvoni čitava Onkologija. Zadnji dan zračenja zagrlit će te tako jako da će svi levati na predizbornim plakatima zašutjeti u svojim lažima.

Iza tvojih ledja ostati će istinska Bosna i Hercegovina. Skupljena u ćošku hladnog hodnika. Zamirisat će divlji šipak iz Posušja. Ispružit će se zahvalna, mršava ruka iz Zalika. I čut će se smijehom samo jedno – “Alo bolan, nemoj slučajno da vas sutra po nekim osmrtnicama vidim!”