hamburger-icon

Kliker.info

Martina Mlinarević Sopta: Želim da moja Hercegovina bude bolja

Martina Mlinarević Sopta: Želim da moja Hercegovina bude bolja

August 29
06:58 2019

Martina Mlinarević Sopta, hercegovačka književnica, novinarka i aktivistkinja, zadnjih nekoliko godina svog djelovanja posvetila je demistificiranju bolesti raka dojke. Ekskluzivno za Novosti govori o aktualnoj i dosad najbrutalnijoj hajci koja se odigrava u bespućima društvenih mreža, a koja je potaknuta njenim zadnjim obraćanjem u vezi otkazivanja promocije njene knjige na Evergreen Festu u Čitluku.

Hvala vam što ste pristali govoriti u trenutku kada primate ozbiljne prijetnje i uvrede zbog svog javnog djelovanja. Takve vam situacije, nažalost, nisu strane. Kako se nosite s prijetnjama?

Kroz godine javnog djelovanja i pisanja naviknula sam se na sve i svašta; dijapazon prijetnji, uvreda, nasrtaja uvijek je bio prisutan, posebice jer se moji stavovi i razmišljanja razlikuju od onoga što je uvriježeno kao većinsko razmišljanje sredine u kojoj živim. Unatoč svemu tome, odabrala sam da svih ovih godina živim samo tu. Toliko često sam od svojih kolega novinara ili književnika iz regije, koji su pratili društveno-političku scenu u Hercegovini zadnjih dvadesetak godina, dobivala komentare da ono kakvim ja očima gledam Hercegovinu, to ne postoji. A svugdje sam je nosila kao svoju jedinu ličnu iskaznicu. Na proteklom popisu stanovništva izjasnila sam se kao Hercegovka. To je nekakav jedini identitet uz koji sam se mogla svrstati i sve moje bilo je od tog neba, kamena i rijeka.

Međutim, živjeti u Hercegovini i ispod tepiha izvlačiti i sav onaj korov u koji je zarasla, sve te malverzacije, političke klanove i pustošenja, coitus crkve i stranke na vlasti, to je gotovo ekstremni sport. Bez obzira na sve to, odabrala sam govoriti o svim anomalijama sredine u kojoj živim i radim, u kojoj se tako glasno šuti o problemima, jer kada progovoriš upravo ovako kao ja zadnjih dana, probleme natovariš jedino sebi na glavu, gdje ti baš ta luda glava, koja je mogla živjeti komotno, klimati na ramenima u ritmu preostalih klimača, ispijati kave i miriti se sa svime, može nastradati.

Da se vratim na početak odgovora, ono na što se nisam naviknula su prijetnje mom fizičkom integritetu i ta zaglušujuća mržnja koja reflektira najgore u ljudima da mogu poželjeti da me rak pojede, da mi dijete dobije rak, da me vežu i raščereče, da mi odrežu i drugu dojku. Rečenice koje su ljudi u stanju meni napisati u zadnje vrijeme su potpuna patologija s kojom se nosim dobro, jer sam kamen hercegovački i moja bitka je važnija što su te stvari gore, ali je ne razumijem, i smatram da je nitko normalan i razuman ne shvaća.

‘Mali Švabo’

Da li prijavljujete nadležnima ove prijetnje?

Prve prijetnje koje sam ikada prijavila policiji bile su prije par mjeseci, kada se pojavila potpuno neprovjerena, nepotvrđena vijest da sam imenovana ambasadoricom BiH u Republici Češkoj. S obzirom na reputaciju predsjednika Komšića u Hercegovini, uspjeh je bio da sam uopće preživjela te dane. Sjedila sam u uredu divnog inspektora Federalne uprave policije u Sarajevu, koji mi je objašnjavao da se ne može puno učiniti po pitanju likova koji ti požele djetetu karcinom i tebi da te što prije isti taj karcinom otrese sa zemlje, jer ‘mali Švabo se nauči odmalena vezati u autu i poštovati zakon, a kod nas je ovako…’ U tom trenu shvatila sam da je u apsurdistanu naše stvarnosti najveća iluzija očekivati da će netko nešto zakonski poduzeti ili sankcionirati. Jer jebiga, mali Švabo…

Promocija vaše knjige ‘Huzur’ na Evergreen Festu u Čitluku otkazana je zbog pritiska pojedinaca i sponzora, što ste potanko objasnili i prenijeli na svojoj Facebook-stranici, ali ubrzo je stigao odgovor organizatora, vaših prijatelja, kojim su vas pokušali demantirati. Kako komentirate njihov istup?

Apsolutno više nemam komentara na sve to, sve je već rečeno, osim činjenice da mi je žao zbog mojih prijatelja koji se nisu snašli u cijeloj situaciji koju sam odlučila obznaniti javno, te su me pustili niz vodu prebacujući krivnju na mene. A kada dobijete informacije da ljudima koji su sjajno vodili taj festival godinama i koji su pritom vaši srednjoškolski prijatelji kojima ste, bez obzira na desetine poziva u regiji i inozemstvu za promociju knjige, odlučili potvrditi gostovanje jer želite podržati njihov festival, kao što sam to radila godinama, i kada šalju poruke negodovanja glede mene u programu, onda me je takav istup zabolio jako.

Njih je zabolio moj, jer smatraju da sam javno pričajući o tome nanijela štetu kako njima tako i festivalu. U cijeloj toj halabuci gdje sam bila pozvana, najavljena i obznanjena u programu festivala, gdje su mi se javili sa strahovanjem zbog problema koje imaju najavom mog nastupa, gdje sam bila zbog njih opetovano zabrinuta i rekla da se mogu objasniti o moje zdravstveno stanje ljudima koji bi možda došli, i na koncu objavom kakve pritiske imamo, zaobišlo se upravo najvažnije.

Što se zaobišlo?

Ono iz mog prvog odgovora. Da živimo ovdje gdje se nema hrabrosti ići s istinom. Ići protiv uvriježenog mišljenja gomile. Da živimo u vremenima u kojima se zatire sloboda razmišljanja i življenja, onemogućuje svako pravo na rad. Godinu i pol dana trpim šikaniranja najgore vrste u Hercegovini, i to svi jako dobro znaju, kao kamenovanje srednjeg vijeka samo bez trga i kamenja, i nijednom se nisam osvrnula na to. Živjela sam i radila, jača od levata.

Onog momenta kada su ti isti svojim prijetnjama pokušali da mi onemoguće rad, a to se već dogodilo s vraćanjem mojih knjiga iz prodaje, odlučila sam progovoriti o tome. Jer želim da moja Hercegovina bude nešto sasvim drugo. Da bude ono mjesto o kojem ja pričam s toliko ljubavi kada pokušavam skinuti stigmu i predrasude, ondje gdje se rađaju talentirani mladi ljudi koji neće pristati disati u bioritmu učmale, zadrte, kleraške mahale. Moje obraćanje odnosilo se samo na zatirače sloboda, vjerske moralizatore čiji su životi čisto licemjerstvo. Na sve one koji bi po svom nacionalnom naboju krojili stvarnost tog kraja žigošući svakoga tko misli drugačije.

Na sve one koji zdušno šute o pedofiliji u čitlučkom kraju kada je javnost potresao pedofilski slučaj Doma za maloljetnice gdje je akter svećenik, a problem im je moje ‘jebemti’ u tekstu, i na one kojima su puna usta Gospe, a žive u cajkaškim klubovima, idu na misu pa mlate žene, pričaju o mom privatnom životu, a u svom su sretno oženjeni pred Bogom i crkvom, a sa strane se švalerišu, na sve one koji su puni Duha Svetoga, a radnike izrabljuju, mizerno plaćaju i prvi su na prijemima kod političara i svećenika. To je bagra, i to je gamad, i to su neviđeni majmuni. Kako se cijelo jedno podneblje pronađe u tim riječima, želeći mi zatim unisono da umrem, da me siluju, to je tek psihologija višeg ranga.

Da li je riječ o svojevrsnoj autocenzuri?

Kako su spomenuti i Edo Maajka i Sejo Sexon i njihovi vicevi o Međugorju, apsolutno da. Ne možemo graditi društvo koje prihvaća različitosti i drugačijosti, a zabranjivati ili se gnušati zafrkancija umjetničkog performansa. Društvo u kojem postoje ‘svetinje koje se ne diraju’ su sjevernokorejski modaliteti stvarnosti, a ne moderno društvo današnjice. Umjetnik performer upravo mora biti iznad svega toga, propitujući sve ono što ljudi smatraju za svoje svetosti, ali teško je to objasniti žlibini.

Žlibina je taj moj izraz koji koristim za takvo mentalno stanje. Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači. Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše ‘sopstveni’ pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikada žlibinac.

Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg. Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kada se okreneš sebi, tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti. Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kada ode u svijet, ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kada je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma.

Što je Evergreen Fest izgubio otkazivanjem promocije vaše uspješnice ‘Huzur’? S njom ste proputovali više gradova i zemalja, kakve su bile reakcije publike?

Evergreen nije izgubio ništa jer imaju odličan program do kraja mjeseca kolovoza, imali su odlične koncerte i prije mene na kojima sam bila plešući do iznemoglosti, i imat će ih i iduće godine, ja im od srca želim. Knjiga ‘Huzur’ je na veliku žalost hercegovačkih isljednika izišla u petom, a uskoro i u šestom izdanju, doživjela je već nekolike prijevode, a upravo se postavlja na daske Narodnog pozorišta Mostar, imala je preko trideset promocija na teritoriju Balkana, nevjerovatno divnu promociju u Bernu na Univerzitetu i u Oslu u Kući književnosti. Promocija ‘Huzura’ u Splitu oborila je sve rekorde predstavljanja knjiga u Hrvatskoj. I sve je to posve nebitno. Meni, ali lijepo za naglasiti za žlibinu.

Ono što je suština knjige ‘Huzur’ jesu one žene koje su zahvaljujući mojoj javnoj, posve otvorenoj, do rebara ogoljenoj priči o raku otišle na preglede, i našle svoje karcinome na vrijeme. Rekla sam u više navrata, u moju biografiju upišite samo to, da skinula sam se pred neandertalcima da mi komentiraju neukus ožiljnog tkiva i kao takvu me zovu nakazom, ali sam vikala tom fotografijom ono najvažnije, da se mlade žene odu pregledati, jer sam imala 35, bez povijesti bolesti u obitelji, savršeno zdrava i dobila rak.

‘Huzur’ je također priča o razbijanju mnogih drugih tabua koje sam predeverala ove zadnje dvije godine. Kako kažu, potiče na blud i nemoral. Ja bih rekla, potiče na golu istinu, najprije sebi samome pa svima oko nas. No džaba. Podneblju u kojem je najteža dijagnoza ona ‘šta će reći narod’ suvišno je išta objašnjavati. Ova je knjiga, ovaj je istup, i ovaj je moj život stoga za moju Unu, za svu djecu sutrašnjice. Da mogu misliti kako žele, vjerovati u šta žele ili, gluho bilo, nevjerovati uopće, ljubiti koga im se ljubi, a i dalje biti stavljeni na životu zbog svojih stavova.

Kao da sam rak dojke nije dovoljno teška bolest, vi ste u trenutku liječenja morali otkriti sve čari hercegovačkog zdravstva. Na što ste sve naišli i da li je i taj segment sustava diskriminatoran, odnosno koliko?

Ne radi se tu samo o hercegovačkom zdravstvu, nego zdravstvu uopće u Bosni i Hercegovini. Mi nemamo model međužupanijskog liječenja, o bilo kojem gradu da se radilo, morate se liječiti tu đe ste ‘vezani’ boravištem. To je prvi dio problema. Drugi dio problema je taj nacionalni, gdje ja kao stanovnik Zapadnohercegovačke županije koja nema svoju bolnicu i pripada pod KBC Mostar, odnosno bolnicu Bijeli Brijeg, što bi se reklo ‘na našoj strani’, nemam pravo raditi operaciju na ‘anam njihovoj strani, iako je tamo moja liječnica ginekolog koja me vodi godinama privatno. Tako da sam i o tome pisala, naravno, ništa se nije promijenilo, osim što smo se zafrkavali da sam dala jaja za domovinu, na suprotnoj strani. Tužna je to svakodnevica opterećena gomilom nebuloznih problema, godinama sam pisala o svemu tome, ali nažalost situacija je sve gora, a donkihotski jahači apokalipse sve više odlaze ka graničnim prijelazima u jednom pravcu i bez žaljenja.

Čovićevi Hrvati

Željko Komšić nedavno je imenovao Čedomira Jovanovića za savjetnika, a vas je predložio za ambasadoricu BiH u Češkoj. Kako komentirate te njegove poteze?

Ne mogu komentirati odluke predsjednika Komšića, to biste morali pitati njega. Ono što mogu i želim iskomentirati jeste histerija napada na mene nakon njegove odluke. Ovdje je potrebno reći da nikada dosad nitko u, kako oni vole reći, ‘većinski hrvatskim sredinama’ nije dovodio u pitanje nijednog ambasadora kojeg je u ranijim godinama postavio Dragan Čović. Ni način njegovog biranja, ni reference, niti je tražio rezultate njegovog rada. A to je trocifren broj ambasadora do danas koji su prodefilirali ambasadama.

Naravno, nije bilo potrebe, jer to su Čovićevi Hrvati. Isto tako, nitko od njih nije dao svoju ostavku na raspolaganje kada je dužnost preuzeo predsjednik Komšić, nego su sluganjski čekali da vide hoće li ih Komšić zamijeniti ili ostaviti na pozicijama. Samo sam ja kao takva sporna. Također nema nikakvog pitanja klera i fratara o imenovanju ambasadora u Vatikan od strane predsjednika Komšića, no meni su usrdno sjeli na ramena sa sve upiranjem prstiju s oltara.

Silne su to količine neviđenog licemjerja, ali takav je jednostavno moj put, teži, daleko teži od ostalih, ali je moj i gurat ću ga dok u meni života ima. Uostalom, posebno mi nije jasno zašto su se uskomešali jer moja pozicija ambasadora je iz kvote ‘ostalih’, gluho bilo i daleko da se pišem u Hrvate, te im samim time oduzimam nešto. Dakle ambasador sam onih ‘luzera’ koji se smatraju građanima Bosne i Hercegovine, a koji kao takvi nemaju nikakvih prava u svojoj zemlji pred trojcem presvetih konstitutivnih naroda.

Prirodno je i ljudski kritizirati ono što se najviše voli, u vašem slučaju to je Hercegovina. Jeste li ikada planirali otići?

Nikada. Dok nisam dobila dijete. Sada svaki dan koji moje dijete potroši u ovakvoj stvarnosti smatram promašenim za njezinu budućnost.

Prateći vašu Facebook-stranicu, primjećujemo vaš osmijeh: ne postoji fotografija na kojoj se ne smijete, iako ih prati gorak sadržaj, životno iskustvo i iskustvo bolesti kao takve.

Po prirodi sam jako pozitivna osoba i ništa ne prihvaćam s teškoćom, nego kao trenutnu situaciju koju mogu i moram riješiti. Pomalo ima i bikovskog u tome, ali i kamenjarskog duha. Tako sam i taj rak gledala kao tunel Crnaju, kada idete od Sarajeva do Mostara, personifikaciju nefunkcioniranja moje zemlje, tunel koji je razrušen, u kojem kapi, nema svjetla, te sam tako i ja sebi rekla – sad će ovo biti jako crno i mračno, boljet će i proći će, jer ono u dnu je sunce i ono u dnu je prekrasno Jablaničko jezero. I domoći ću ga se, šta koštalo da koštalo. Eto, počeli smo s ljepotama Hercegovine, završila sam na isti način, nenamjerno. To je meni Hercegovina.

Anja Kožul (Portal Novosti)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Mirso
    Mirso August 29, 16:03

    Pozdrav Anji i Martini iz Konjica

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *