hamburger-icon

Kliker.info

Marko Vešović: Bez giometra

Marko Vešović: Bez giometra

07 Augusta
19:23 2017

1. Komšinica Marije Mikulić, moje pokojne punice, Šerifa sa Kovača – prezime sam joj zaboravio – bila je vrlo grlata i zato meni draga, jer i moja Darinka je iz Rakonja kod Bijelog Polja mogla bez telefona dozvati svu svoju đecu rasutu po svijetu, kako je govorio moj brat od tetke Vukota Ljubičin.

Piše : Marko Vešović (Prometej)

Šerifa je istinu vikala na sav glas, u Crnoj Gori bi rekli izmozga, jer su za nju svi bili gluhi, i u ratu je, ali i iza Dejtona, sve dok nije umrla, o bošnjačkim guzonjama govorila: ”Otimaju! Zaboravili da nam je svakom dva metra bez giometra”.

Kad se sjetim Šerife, pomišljam da i za BiH važi ono što je Andrej Nikolaidis kazao o Montenegru: “U Crnoj Gori jedino žene imaju muda”, a ove dvije bivše jugoslovenske republike i jesu bile, rečeno postmoderno, mnogo muškocentričnije od ostalih, pa je i ženska kontra bila žešća.

Možda je ovo predrasuda, jer sve ti je to isti kurac, kaže Vetko, mada se radi o sudu temeljenom na mom iskustvu: u prvoj sam živio osamnaest i po godina, i ovakvog kakav sam stvarali su me udarci, ne samo tuđi nego i Darinkini: posljednji put me ošinula nakon prve svršene godine fakulteta, a pedeset i tri godine su mi prošle u drugoj, gdje sam se trudio da ostanem ono što me Darinkina batina gonila da postanem, i biću takav do smrti, ako budem pri ovoj pameti, a pošto mi već desilo sve što me moglo zadesiti, nema razloga da pamet mijenjam, nisam ja kao Aljo Izetbegović koji se nije stidio priznati: ”Ja prije podne mislim jedno, a poslije podne drugo”, i o Jugovićima mislim što i prije rata: da su Montenegrinjci najgori, da iza njih dođu dva prazna mjesta, a neka se braća Srbi i Hrvati dogovore ko je četvrti.

Sloba, Dabić i Arkan, da pomenem samo najuglednije zlikovce, u ratu su dokazali da sam bio u pravu, čak sam prijateljima svih nacija govorio: “Ko će od vas reći da jednog svog zločinca može staviti uz bok ovoj detelini sa tri lista, slagaće ko kučka”. Nekad bih dodao: “Da ih je 4 000 000 a ne 400 000, zabavili bi o jadu pola Evrope”.

Moje naraslo iskustvo traži da se dopunim: svi narodi su manje ili više odvratni, dok pojedinici ili valjaju ili ne valjaju, ili i valjaju i ne valjaju, ili nit valjaju nit ne valjaju, ili prije podne valjaju a poslije podne ne valjaju. Takav je bio, na primjer, Nikola Koljević, i od svekolike ološi sa Pala jedini on će mi ostati tajna: ne ide mi pod kapu da se predratni Nikola, sa kojim sa satima šetao uz Miljacku i niz Miljacku pričajući o Jejtsu, o Bloku, o Ujeviću, o Dučiću, mogao iščauriti u Malog Gada čiji sam lice, na crtežima Mira Glavurtića, jednom vidio i zavazda ga upamtio.

Osamdeset i neke – od Miloševića još ne bješe ni pomena i svak je vjerovao da će ga Pokojnica nadživjeti – moj brat od tetke Vukman Čović, profesor sa Mašinskog fakulteta, koji je volio slikarstvo, znao čuvene slikare iz Beograda i kupovao njina djela, poveo me u Glavurtićev atelje gdje smo satima trunili, a upamtio sam dvoje.

Pred uljanom slikom čudovišta netom izašlog iz vode, Glavurtić nas je pitao: “Je li da je ovo moje čudovište nekako dobrodušno?”

“Jašta je”, kazao sam s ježurcima uz kičmu, a to iznutra ozareno, da ne kažem prosvijetljeno čudovište pamtim i zato što sam sa studentima na času radio ne samo žalosnu pjesancu o Hasanaginici o kojoj su se pohvalno izrazili svi, od Getea i Mickjeviča do elektroinženjera Rusmira Mahumtćehaića i agronomke Vahide Šeremet, već i Gijvikovu nenaslovljenu pjesmu koja u mom prevodu glasi:

Ima čudovišta koja su vrlo dobroćudna,
Koja naspram vas sjednu s očima sklopljenim od nježnosti
I na vaše zapešće
Meću svoju rutavu šapu.

Jedne večeri –

Kad sve bude grimizno u vasioni
Kad stijene opet krenu svojim luđačkim putanjama,
Ona će se probuditi.

Pamtim da smo pomno, pogotovo ja, razgledali Glavurtićevu crtanku sa petnaestak crteža, čini mi se olovkom, ili pak tušem, nisam siguran, mada je vjerojatnije bila olovka, pod naslovom Priča o malom gadu koja je “prepisana sa uspomena”, kako bi rekao Dušan Matić, to jest prototip je uzet iz Glavurtićevog ratnog djetinjstva u Boki Kotorskoj. U faci tog gada je bilo nešto pomalo mongolsko. A kopita mongolskih konja stizala su, zna se, i u ove naše krajeve.

A ja sam Vukmana, koji je kupio jedan od tih crteža, pitao:
“Na koga ti liči?”
Nije mogao da se sjeti, ali ga je podsjećao na čovjeka koga zasigurno zna. Možda ga je i zato kupio.
“Pa na moga velikog prijatelja Nikolu Koljevića, brate!”
“Uu, jeste, majke mi”, smije se Vukman.

Rajko Nogo je, u ratu, srpskom čizmom pritisnute teritorije u Hrvatskoj i BiH zvao potencijalnom Srbijom, a ja ću junaka Glavurtićevih crteža nazvati potencijalnim Nikolom.

U ratu, ja i moja hanuma Gordana, a sebe stavljam ispred nje i zovem je hanumom jer sam, vo vremja ono, bio Aljov janjičar, na televiziji gledamo ono nešto što se zvalo Jasuši Akaši, a Saralije ga prozvali Ja-suša-ja-kiša, i odjedared Gordana kaže:
“Ovaj Akaši pljunuti je Nikola Koljević”.

Marko Darinkin se zakikotao. A zašto se dotični, napriliku, zakikotao? Jer se sjetio Muhameda Filipovića Tunje. Koji mi je, u ratu, rekao da su Koljevići podrijetlom iz Mostara.

Meni je, velim, Nikola pričao da su iz Crne Gore. Da je njegov predak otud pobjegao zbog krvi, i da su ga prozvali Koljevratić, nadimak koji je, nakon intervencije plastičnog hirurga, postao prezime Koljević.

“Nikola ti je”, kaže Tunjo, “pričao mitsku historiju porodice. Koljevića je malo, i nema ih nigdje, osim u BiH. Predak Nikolin bio je Mostarac Kole Bugarin”.
Šta znaš, kažem Gordani, možda Nikola jeste porijeklom Bugarin, i nije čudno što ti liči na Akašija.
“Ama pljunuti”, veli Gordana.

Moje geslo je prosto: i prije i poslije podne ostati isti, pri tom sebe sokolim riječima koje je Nenad Veličković kao ohrabrenje uputio penzićima: “Izdržite još malo, nećete još dugo“.

2. Jedna sarajevska Srpkinja, udata za Hrvata, iza rata išla u Beograd, a kad se vratila, pita: „Kad ćeš ti u Beograd?“ „Pa da me api Apis?“, rekao sam uvjeren da Beogradom vlada crna ruka koja i jeste potom smakla Đinđića, ali mi ni u podmozgovlju nije bila primisao da će Dragutin Dimitrijević Apis, življi nego ikad, trijumfalno vratiti u Beograd.

Ta Srpkinja je išla svuda po Beogradu, pa i kod Milice Koljević, žene Nikoline, i o toj posjeti napričala mi veliku kamaru, ali sam sve zaborvio, osim Miličinih riječi: od svih Sarajlija naviše ju je razočarao Tvrtko Kulenović koji je u ratu govorio i pisao protiv Srba mada je njegov otac Hakija bio veliki Srbin.

To se pamti zauvijek, jer ide u najbezočnije što sam iz srpskih usta Srba čuo od 1992. godine naovamo, a bilo je kazano pred Srpkinjom koja je dobro znala šta su Srbi radili po Sarajevu: ubili su njenog djevera Tomislava zato što je Hrvat.

Vjerojatno je gđa Koljević konzultirala srbometar koji joj je podastro dokaze da je u Hakije srbin bio veliki, ali malo je mnogo, čak i od žene Maloga Gada, biti razočaran Tvrtkom zato što je govorio i pisao o užasima koje su Srbi činili muslimanima za 44 mjeseci opsade, mada je, ako neće Milicu da razočara, morao ćutati zato što je srbin u Hakije bio veliki. Ako je bio.

Nisam Tvrtka, da mu ne dosađujem, pitao je li to istina, jer u autobiografskom romanu Smrt je neprovjerna glasina, za koji Emir Kusturica umalo nije dobio Nobelovu nagradu – „Maznu mu je Ljosa ispred nosa“, uzdahnuo je Matija Bećković – na 339. strani se kaže: “Malo je dosadna ta istina, ona ne odgovara većini stanovnika naše planete, a već je znano da i nije neki veliki argument u ljudskom životu”, i treba mu vjerovati, jer to je knjiga jednog od najvećih lažova iz mile nam Pokojnice koji je zavro da izmisli kompletnog sebe od malih nogu naovamo, no ako je mislio da prevesla Nobelov komitet, zar je vjerovao da će prevariti Saralije koji ga znaju ko šupalj groš.

3. Za razliku od bivšeg Saralije Emira Kusturice koji, „kad sretne istinu kao kao da je sreo tigra“, kako kaže Vistan Hju Odn, Sarajliji Tariku Haveriću dovoljno je biti skromni sluga istine, što ponovo potrđuje njegova izvrsna knjiga Kritika bosanskog uma i evo mejlova koje sam mu poslao:

1. “Ja, koji već 76 dana nisam mogao ni redak da pročitam, ničiji, čak ni Andrićev, pročitao sam juče iz cuga 240 strana tvoje knjige. Strašno! Ostalo ću po popodne”.

2. “Ova knjiga je najbolje i najuzaludnije što si napisao. Ali nek si je napisao: ko zna zašto bi jednom mogla valjati. Čitaću je, naravno, ponovo, kad se malo odmorim od teškog beznađa kojim mi je istina, ni prvi ni posljednji put, ispunila dušu”. Ovo je sud čovjeka koji je čitao sve Tarikove tekstove do kojih je mogao doći i sve njegove knjige, uključujući Etnos i demokratiju koja je njegova doktorska teza odbranjena u Parizu.

3. “Naknadno se sjetih: glede Aljovog Islama između Istoka iZapada napisao sam u e-novinama: Odlična knjiga. Ali bi deset puta bila bolja da nikad nije napisana”.

4. “Nevjerovatno je koliko tvoj diskurzivni tekst fascinira: čita se bez daha – takvo imaginativno djelovanje ima istina. Naravno, u tome ima udjela i literarnost tvog način pisanja, zato ću i ovu, baš kao tvoju knjigu o dvojici Filipovićah, čitati dvaput da uživam u jezičko-stilskim finesama”. Već sam je pročitao dvaput i bila mi je bolja.

Nanezaboravnije mi je poglavlje Divlja nauka gdje je Haverić, pored ostalog, analizirao nešto što zove “spisom”, jer ne zna kako drukčije da to okrsti, a najpreciznije bi bilo reći da je to tiskotina, pod naslovom Hasanaginica od 1646. godine do danas. Knjiga puta do ishodišta, čija je autorka Vahida Šeremet, ničim izazvana, ni od kog prisiljena, naprasno postala folklorist, a to bi, da upotrijebim sliku razumljivu Šeremetovoj čije su agronomske kompetencije nesumnjive, kao kad bi zukva odjedared odlučila da rađa pašinke, meni najslađe jabuke iz djetinjstva.

Iako o folkoristici i o književnoj nauci ne zna ništa, a po načinu kako tumači „Hasanginicu“ nije teško zaključiti da ni u književnosti ništa ne razumije, Šeremetova je uvjerena da ima konja za trku: „Kako posjedujem prirodni dar logičnog razmišljanja i istraživanja, došla sam do interesantnih otkrića s kojima se, nadam se, zaokružuje u cijelosti ova balada”, našta ću morati da se sjetim više ne znam čijeg stiha: „O naivnosti blaga duše duše netaknute!“

Šeremetova bi pala u bandak kad bi ste joj kazali da, kad se tumači poezija, svojim „darom logičnog zaključivanja“ možeš „obrisati stražnjicu najumesnije što se ikad videlo“, kako bi rekao Rableov junak, jer poezija nije logična, ni nelogična, već „sam bi vrag znao šta je“, da se sjetim omiljene Gogoljeve fraze: istodobno je i predlogična i logična i nelogična i antilogična i nadlogična, ali je istinita, ako je i sve dok je poezija.

Šeremetova je citirala i sud Gerharda Gezemana iz 1925. godine da “nikad, u istoriji ma kakve druge filološke discipline, nije posvećeno nekoj narodnoj pesmi toliko ljubavi i narodnog truda, da se otkriju njezine jezikovne i umetničke tajne i lepota, i to od najboljih umova celoga jednog stoleća: od Fortisa, Vuka, Kopitara, Herdera, Getea, Miklošića, pa do današnjih naučnika”, što ju nije obeshrabrilo i u pustolovinu „zaokruživanja u cijelosti ove balade“ ušla je „pouzdanim korakom neznalice“, kako bi rekao Meša Selimović.

Neću Šeremetovu pitati kako se bilo koja balada, bilo koja pjesma, može zaokružiti, i to “u cijelosti”, bilo čijim, makar i genijalnim, tekstom o njoj? Usmeni pjevač je zaokružio Hasanagincu vo vjeki vejkov, jer nitko drugi nije ni mogao, a Šeremetova brka pjesmu i ono što književna nauka o njoj govori, zato smatra da je Hasanaginicastoljećima čekala da je zaokruži, i to “u cijelosti”, Vahida Šeremet koja o folkloristici zna koliko ja o eksponencijalnim jednačina, a znam jedino da postoje.

Ali uzmimo da, zato što posjeduje prirodni dar mutavosti, Šeremetova nije uspjela da se izrazi kako treba, i pretpostavimo da je rekla kako se nada da je svojim “intresantnim otkrićima” “zaokružila u cijelosti” ne “Hasanaginicu” već raspravu o njoj.

Ta bi se obalijestila kad bi doznala da o umjetničkom djelu, ako je istinsko, pogotovo ako je veliko, rasprava ne može nikad biti “zaokružena u cijelosti”, jer to bio pouzdan dokaz da je mrtvo, a zaključivanje rasprave bilo bi njegova dženaza. Onaj ko bi imao tu natpirodnu sposobnost da “zaokruži u cijelosti” raspravu o Hasnaginici, učinio bi je suvišnom, pa bismo čitali ne baladu već zaokruživača. Možda je u svojoj studiji “Uticaj kiselih kiša na roza hortenziju” Šeremetova zaokružila u cjelosti raspravu o utjecaju prvog na potonje, ali pjesma je roza hortenzija koja nikad ne ostaje ista, i rasprava o njoj ne može se “zaokružiti u cijelosti” sve dok je živa, čitaj: dok je sposobna da se preobražava.

Gospođi Šeremet koja se fali svojim „darom logičnog zaključivanja“ nije ni u peti bila primisao da bi, kad je Hasanaginicu proglasila „najljepšom baladom na svijetu,“ čitalac koji takođe posjeduje dar logičnog zaključivanja mogao kazati: „U, jebo te neblak, ova čitala sve balade na svim jezicima svijeta i odgovorno tvrdi da je Hasanaginica naljepša!“

Tariku sam, kao kirurgu, poželio da čestitam na stručnom vađenju crijeva Vahidi Šeremet koja anonimnog pjevača Hasaniginice poredi sa Šekspirom, i uz to je polupismena, često i „skitski nepismena“, kao bi rekao Bogdan Popović, ali sam odustao, jer je riječ o dami, pa ću reći: Vahida je ušla u ovu pustolovinu kako bi svijetu jasno i razgovijetno pokazala šta sve ne zna i ne razumije u književnosti i u književnoj nauci, i šta sve ne umije reći kako bosanski jezik zapovijeda, jer se, govoreći o „najljepšoj baladi na svijetu“, držala Krausovog čuvenog aforizma: „Nije dovoljno nemati misao, neophodno je i ne umjeti da je izraziš“. Pošto volim jezička pojačavanja, jer ne možeš biti posve nekažnjeno rođen u Crnoj Gori, Vahidinu nauku ne bih nazvao divljom nego skitskom.


3. Evo i priče o giometrima, a čuo sam je od mog druga Omera Selimovića, umirovljenog profesora književnosti, koji je negdje od Vlasenice, ili ovako. Ovo je, u stvari, informacija o priči koje postaje umjetnost tek kad je Omer nakiti.

Nedjelja je, i selo čeka giometre, koji su veoma važni jer će njihove sprave kazati nepobitnu istinu o međašima oko kojih se rataru pobiti sa komšijom, pa i sa bratom, lakše nego meni zamijeniti žarulju.

Na najzgodnije mjesto postavili sofru koja se lomi od đakonija i na najviše drvo popeli dečka čije će oko sokolovo izdaleka registrovati giometre kako bi njin doček bio na dužnoj visini.

I prolazilo vrijeme, a giometara nema. „Ima li hii?“ – pita ga meštar ceremonijala. „Nema hii“ – odvraća dečko iz jarbolskog koša. I negdje oko tri sata popodne, nakon sedmog ili osmog „Nema hii“, zaključe da neće doći, a zatim sliste sve što je na sofri giometre čekalo. Uto dečko sa katarke poviče: „Eno hii!“

„Jebi hii“, odgovara Glavni.

Mnogi se, čak i među Bošnjacima, smiju ovom „hi“, ali ja ne big, jer „h“ je teško, možda nemoguće sačuvati na kraju jednosložne riječi, a pošto su htjeli da ga imaju, stavili su ga na početak, odakle nije bilo šanse da pobjegne.

Podijeli

Jedan komentar

  1. Hamdo
    Hamdo 12 Marta, 02:02

    jeb..o ti pas ma..er

    Odgovori

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku