hamburger-icon

Kliker.info

Marko Vešović : “Kod domovine, a brez domovine“

Marko Vešović : “Kod domovine, a brez domovine“

04 Augusta
19:03 2009

Piše : Marko Vešović (DW)

Dok sam šetkao po internetu da vidim šta tamo piše o nacionalnim manjinama u BiH, sjetio sam se Ćamila Kurtovića iz Andrićeve knjige Znakovi pored puta. Taj bivši partizan, sad ložač, sa ženom Šahom i dvije kćeri-učenice živio je u malom stanu i sanjao o boljem i većem, a novinaru je rekao: “Kad god hoćemo da čujemo kako nam je dobro, mi navijemo radio. Nigdje nema selameta kao na radiju“.Veoma je slično i sa pripadnicima manjina: ako žele da doznaju koliko im je dobro u današnjoj BiH, samo nek uđu u internet – tamo je podrobno i vrlo nadahnuto opisan selamet u kojem žive.  Pošto sam, kao manjinski insan, sa interneta skinuo šezdesetak stranica teksta o nama i zatim ih pomno iščitao, postalo mi je savršeno jasno da sam i Evropinim i BiHinim i Federacijinim zakonima zaštićen kao međed, i svatko ko misli da mi išta može – evo mu ga nä! Jer od svih pokušaja da me odstrijele štokakvi indivuduumi koji se zovu konstitutivnim – taj pridjev ne vjerujem da se može prevesti niti na jedan evropski jezik – brane me, kao prvo, 32 člana evropske Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, i uz to detaljna objašnjenja svakog od tih članova, a sve skupa nepobitan je dokaz da je u Jevropama proglašen trajni lovostaj na

pripadnike manjina. 

„E lijepe li su, zle ih oči ne viđele!“ 

Podalje od krivolovačkih sačmarica i karabina drži me, kao drugo, državni Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, kojih ima 17 (Albanci, Crnogorci, Česi, Italijani, Jevreji, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci i Ukrajinci), i, kao treće, Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u Federaciji BiH, a odredbe oba zakona takve su da sam, dok sam ih tabirio, kao moja majka kazao: “E lijepe li su, zle ih oči ne viđele!“ Jeste, uistinu me uhvatio sujevjeran strah od uroka: pošto znam ponešto o BiH u kojoj živim 46 godina, znam i da u njoj ima osoba čije oči uopće ne raduje općeljudska divota koju isijavaju članci narečenih zakona. (Uzgred: isti zakon postoji i u Republici Srpskoj, ali bih slagao ako bih kazao da se i njime, kao četvrto, osjećam zaštićen: kad bih se, gluhobilo, pojavio u Banja Luci, ne bi me spasio ni Savat, a kamoli Dodikovi paligrapi! Ili, kako bi opet rekla moja majka: kad bih, nedajbože, otišao u Banjaluku, ne bi mi više trebalo praviti opanaka).   Doduše, Stevo Haverljuk, predsjednik nacionalnih manjina Republike Srpske, tvrdi da “nacionalne manjine služe svim vladajućim strukturama, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji BiH samo kao ikebana“, našto sam, po uzoru na Andrićevog Rotu, uzvratio: Pa šta? Pa šta onda? Jer ako smo ikebana, to prvenstveno znači da smo srpsko i bošnjačko i hrvatsko cvijeće, stoga treba očekivati da će nas konsititutivni narodi, brzih dana, početi da nose u zapučku, kao prvomajske karamfile.         

A, šta ćemo sa konstitutivnim manjincima!? 

Ukratko, kad je riječ o nekonstitutivnim manjinama, za njih se ne bojim, ne vala ni ovolišno, jer, ako ćemo pošteno, njima u BiH ne mere falit ni dlaka s glave, ali zna li mi iko, iko reći reći šta ćemo sa konstitutivnim manjincima, čijih pripadnika ima “ko Rokića“, a niti jedan zakon ih ne štiti? Šta ćemo sa Bošnjacima, Srbima i Hrvatima iz BiH koji su manjina u svojoj vlastitoj zemlji –  to vi meni recite, a batalite priču o “Vuku Mićunoviću“, kako se zove hercegovačko udruženje Crnogoraca. (Uzgred: Vuk Mićunović je najveći crnogorski junak o kojem  najveći crnogorski pjesnik Njegoš veli: “Mićunović i zbori tvori, Srpkinja ga jošt rađala nije, od Kosova pa i prije njega“, što je poznati pardoks crnogorske istorije: Crnogorci su pravili Srbe, a Srpkinje su rađale Crnogorce). Nego šalu na stranu, a ozbiljno vas pitam: šta ćemo sa Bošnjacima i Hrvatima od kojih se u Banja Luci danas svaki osjeća kao krme u Teheranu? Ko može reći da je taj grad, prije nego što je počeo da se u njemu događa nadriljekar Dabić, nije bio bošnjački i hrvatski koliko i srpski? Ko može kazati da  Sarajevo nije bilo srpski, i, kvalitativno, kako veli Ivan Lovrenović, hrvatski, koliko i bošnjački grad? Obraza mi moga, kad u bosanskoj prestonici sretnem manjinskog Srbina ili Hrvata, meni dođe da mu kažem: Izvini ko brat! Da mu to rečem bar ja, kao čovjek koga pred konstitutivnim a nezaštićenim grize savjest što je nekonstitutivan a zaštićen. Da mu se izvinim barem ja, kad već “šute ko bogumili“ ovi s đon-obrazom koji decenijama ne silaze s kobile. A Stolac je, kaže Lovrenović, “prestao biti grad, prestao biti ona čarolija od urbaniteta, što je bio stotinama godina, tako sto su ga de-muslimanizirali i rezervirali samo za Hrvate“. Mogao bih ovako nabrajati do Bogojavljenja, i napokon se rasplakati od tuge, stoga ću stvar morati da skratim:  priču o pravima nekonstutivnih manjina u BiH potpisnik ovih redova doživljavaće kao tešku lakrdiju, da ne kažem i običnu prdnjavu, sve dok bude postojala ovakva nakarada od države u kojoj ima, lopatom da ih zgrćeš, Bošnjaka, Srba i Hrvata koji sa punim pokrićem, kao onaj Kočičev momčić, mogu kazati: “Kod domovine, a brez domovine“! Kod domovine, a brez domovine“ 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku