hamburger-icon

Kliker.info

Marko Tomaš : Glasali ste, pa sada strahujte!

Marko Tomaš : Glasali ste, pa sada strahujte!

18 Februara
06:50 2020

Godinama se pitam kada će sve to prestati. Kada će, prije svega, prestati napadi na druge ljude, drugačije ljude, ljude drugačijeg mišljenja. Zatim, pitam se, kada će prestati medijska histerija koja prati incidente, koji su odavno prestali biti incidentima jer, naprosto, već dugo vremena to što se događa više nisu incidenti nego nešto što je uobičajeno, gotovo folklor koji prati svaki javni skup u Mostaru a napose u Bosni i Hercegovini.

Zar je stvarno senzacionalna vijest, nečuvena naprosto, to da je skupina mamlaza napala povorku koja je išla u godišnji posjet Partizanskom groblju u Mostaru, a povodom godišnjice oslobođenja Mostara u drugom svjetskom ratu? Što kao, nije se nikada ranije događalo, nismo očekivali pa smo osupnuti i šokirani, zateklo nas nespremne kao snijeg u prosincu sarajevske zimske službe?

LAŽNO IME INCIDENT

Kao prvo, trebamo se zapitati kako je moguće da se takvo što i dalje događa s obzirom policija zna da će se „incidenti“ dogoditi sigurno prigodom svakog obilježavanja bilo kakve godišnjice koja se nekoj skupini, iz ovog ili onog razloga, ne dopada. Policiji sigurno nije problem počistiti ulice i učiniti da se kamenovanja autobusa i bacanja navijačke pirotehnike na obljetničare ne događaju. Dokaz da se može kad se hoće je Povorka ponosa održana u Sarajevu protekle jeseni. Pitanje je za sve nas kome je to u interesu da se u Mostaru konstantno održava napetost i to „incidentima“ koji se na isti način ponavljaju iz godine u godinu?

Incident je nešto neočekivano, zato hajdemo ovdje prestati nazivati stvari lažnim imenom i nasilje prigodom javnih skupova u BiH nazvati pravilom.

Isprva, ideja je bila da povorka antifašista prodefilira kroz grad na putu za Partizansko groblje i tamo položi vijence i održi prigodne govore. Oni koji su takav defile dužni osigurati odbili su raditi svoj posao pa se do Partizanskog išlo autobusima kroz kordon policije koja je, kao i uvijek u ovakvim slučajevima, pasivno promatrala skupinu golobradih mamlaza, pripadnika navijačke skupine Ultras,  koji su autobuse kamenovali i na iste bacili signalnu baklju.

 Pazite, takvo se nasilje događa iz godine u godinu. Policija svo ovo vrijeme ne poduzima ništa kako bi se ta praksa dokinula. Jedino što možemo zaključiti jeste da je ovaj događaj za političke elite koje upravljaju policijom dobro došla situacija koja stvori psihozu koja pak omogućava održavanja stalno jedne iste razine mržnje i napetosti u gradu Mostaru. Zato prstom ne treba uprijeti u tu djecu nego na one koji su ih odgojili u mržnji a pogotovu one koji im ovakvo ponašanje dopuštaju i vjerojatno ohrabruju…

Možda čak smatraju i novim vitezovima Herceg Bosne jer rat se sada vodi u casual odjeći, na tribinama i ulicama bosanskohercegovačkih gradova. Rat se njeguje u školskim klupama i domovima ogorčenih ljudi koji krivnju za svoju bijedu svaljuju na svoje susjede.

Nasilje u Bosni i Hercegovini još od početka devedesetih ne možemo nazvati incidentom. Ono je mainstream koji kroz vrijeme samo mijenja oblik. A nasilje i kapitalizam su od dva brata djeca. Sustav je to u kojemu život dostojan čovjeka mogu ostvariti samo kriminalci i siledžije s jedne i političke i ekonomske elite s druge strane. Sve između su ljudi osuđeni na preživljavanje i životarenje.

BiH koja nikako da izađe iz postratnog doba je idealan teren za uzgoj nasilja za koje se čini da korijene nema u materijalnoj i duhovnoj bijedi već duboko usađenoj etničkoj mržnji. Zato tzv. elite imaju potrebu konstantno održavati etničku mržnju na određenoj temperaturi kako bi se što manje ljudi osvrtalo na potonuće u svakovrsnu bijedu i siromaštvo. Stara je to priča, ali kako se ništa ne mijenja očito je da se tu priču uvijek iznova mora ponavljati.

Mene trenutačno najviše ljuti ta uporna iznenađenost nečim što je odavno postalo pravilo. Svake godine isto. Ništa nova, zapjevao bi Oliver na rečene incidente. Koji vražji incidenti kad se događaju po točno zacrtanim pravilima, uvijek na isti datum i istim povodom. Možda, ali samo možda, ako bismo se prestali čuditi i kad bismo se zapitali tko su pravi krivci, stvari bi se počele mijenjati. Za početak prestali bismo dopuštati da nas se za tuđi interes loži na neke stvari.

NIŠTA SE NIJE DESILO

Ništa se, dakle, senzacionalno u subotu u Mostaru nije dogodilo. Baš ništa. Dogodila se sasvim uobičajena stvar. A pitajte policiju zašto to nije spriječila i zašto to ne sprječava već godinama? I tko im je rekao da se ne moraju niti truditi? To su pravi krivci a ne klinci koje biste sutra mogli poslati da kamenuju i vlastite kuće ako im date šibu trave, kištru piva i paket signalnih baklji. Ista ta policija prije nekoliko godina ni njima nije htjela osigurati defile preko Carinskog mosta do stadiona Rođeni.

Policija, dakle, nikome ne želi osigurati sigurnu šetnju kroz njihov vlastiti grad. Ponavljam – ne želi! Jer da žele mogli bi to učiniti bez problema. Zna se kako se kontroliraju određeni krugove nasilnika. I na ulici postoji jasan zapovjedni lanac. Ali, za našu policiju i političke elite ulično nasilje je ono što je poželjno jer radi njima u korist.

Ne smijemo zaboraviti pa istaknuti da su ovosubotnji mladi vitezovi krenuli u obračun s brojnim partizanskim snagama sastavljenim većim dijelom od krvožednih devedesetogodišnjaka naoružanih hodaljkama i štapovima i gomilom medicinskih potrepština. 

U subotu popodne sjedio sam s trojicom ljudi koji su tog dana bili na Partizanskom groblju. Nitko od njih nije niti usput spomenuo kamenovanje i bacanje baklje. To vam govori o tomu koliko su ljudi u Mostaru oguglali. I valjda vam je jasno zašto sam poslije ostao zatečen medijskim naslovima o nezapamćenom nasilju u Mostaru.

Odgovornost za tzv. incidente ne tražite od razuzdane dječurlije nego od onih koji primaju plaće od poreza koje mi plaćamo. Oni su vas dužni zaštititi, ali fora je u tome da vas oni ne žele štititi jer, kako bismo mi bili sigurni, prvo bi njih trebalo pohapsiti. Tako vam je to. Glasali ste pa sad strahujte. Oni imaju imunitet a nama trebaju kacige kad idemo obilaziti spomenike.

Marko Tomaš (Žurnal)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *