hamburger-icon

Kliker.info

Marko-Antonio Brkić : Zašto smo zapušteni

Marko-Antonio Brkić : Zašto smo zapušteni

18 Avgusta
20:52 2012

Piše : Marko Antonio Brkić (Neznase)

U današnje vrijeme ljudi se, nažalost, previše bave glodanjem političkih kostiju, koje nam serviraju ili jednostavno bace oni koji kontroliraju protok informacija u javnom medijskom prostoru.Previše često raspravljamo o stvarima koje ne poznajemo dovoljno, ali dajemo si za pravo da o njima sudimo kao da smo vrhunski eksperti upravo za to područje.

U javnome dijalogu kod nas, u Bosni i Hercegovini, zaista se rijetko može susresti argumentirana, ozbiljna rasprava, razmjena mišljenja koja poštuje i uvažava političkog protivnika ili sugovornika, bez obzira na različitost stavova i ideja koje su u razgovoru iznose ili zastupaju. Prečesto smo svjedoci bespoštedne, iscrpljujuće i vrlo plitke rasprave, koja za jedini cilj ima unakaziti, uništiti protivnika u političkoj areni, čak ne ulazeći previše u stavove koje on ili ona kao suprotna strana zastupa.
 
Naprotiv, ne trošeći vrijeme uopće na pažljivu analizu i logičan komentar tuđih ideja i stavova, javni se prostor doživljava i koristi kao suvremena gladijatorska arena, u kojoj publika ne navija, nego iz svega glasa viče, sprema je na svađu s najbližima i najrođenijima, ako se usude misliti drugačije od njih, kao da odlučuje o političkoj smrti i životu oligarhija koje su nas iznutra okupirale, a zapravo ne odlučuje praktično ni o čemu bitnome.
 
Danonoćno političke razgovore u našoj zemlji opterećuju lažna opredjeljenja, a na njima se onda grade sve političke aktivnosti i na tom oltaru lažnih opredjeljenja žrtvuju se, ako je potrebno, a nerijetko jeste, sva druga uvjerenja, ali i sama etika ljudske, građanske odgovornosti, što smo ju, svatko od nas ponaosob, zadužili kada smo se opredjelili za demokraciju kao oblik društvenog uređenja. I vrlo brzo tu istu odgovornost mijenjali za lakši, jednostavniji oportunizam i klijentelizam, uvijen u celofan građanske ideje, nacionalne ideje, ili kakvog pragmatičnog cilja, zbrinjavanja djece ili bližih srodnika preko partijskih centrala.
 
Suština ovakvog kvazi-modela političkog sudjelovanja koji nam je nametnut i koji živimo mi u Bosni i Hercegovini, politički je revanšizam na zadanu temu. A temu zadaju politički moćnici, bez obzira iz kojih struktura dolazili, stranačkih, akademskih, gospodarskih, religijskih, međunarodnih …
 
Na tu temu, važno je prepoznati „glavnog krivca“ za stanje u kojemu se nalazimo, i  onda svu svoju energiju i javni angažman prvenstveno koristiti za obračun s tim „glavnim krivcem“. Većina medija olakšava posao, jer se i oni opredjeljuju za jednu od strana, a pouzdana, provjerena i točna informacija, manje im je važna. Puno veći značaj dobivaju komentari koji usmjeravaju buduće birače, kako se trebaju ponašati.
 
A birači, uglavnom nedorasli analitičkom promišljanju stvarnosti u kojoj se nalaze, što zbog nedostatka važnih, ključnih informacija potrebnih za oblikovanje stava, što zbog povijesti vlastite sklonosti određenoj stranci i ideji, pa zbog moguće optužbe „mijenjanja dresova“, ne žele prestati davati potporu i, u konačnici, legitimitet svojoj izabranoj, stožernoj ili kakvoj drugoj stranci.
 
Međutim, da ne bi druge stranke otimale potencijalne sljedbenike, politički vođe kod nas uglavnom glavninu stranačke infrastrukture i energije troše na ocrnjivanje protivnika, da bi svako drugačije mišljenje za nedovoljno izgrađene političke sudionike bilo ravno političkom samoubojstvu, pogotovo kad je riječ o lokalnoj politici, i lokalnoj sredini. A upravo nas takvi izbori za pedesetak dana čekaju. Trebamo izabrati one koji će voditi naše općine i gradove, upravljati i odlučivati o bitnim stvarima za svakodnevni život, a u najvećoj mogućoj mjeri, praksa je pokazala, većina neće glasovati ‘za’ nekog kandidata ili listu, zbog kvalitetnih ponuđenih programa i rješenja, nego upravo ‘protiv’ onih drugih, koji su ‘opasni’ za nas i naše vrijednosti koje smo desetljećima, ako ne i stoljećima, oblikovali.
 
Za takav obračun s neistomišljenicima obično se iz partijskih centrala i neformalnih središta moći serviraju određene konstatacije – i onda se većina ljudi ponaša tako da uopće ne provjerava istinitost ili točnost ponuđene konstatacije, nego ju samo koristi u obračunu s onima koji su odabrani za politički odstrjel. Tko god bi postavio pitanje, primjerice, zašto su iz naše stožerne stranke toliko glasno agitirali i propagirali protiv Socijaldemokratske partije BiH, njezina vođe Zlatka Lagumdžije, ili člana državnog Predsjedništva Željka Komšića, danas, kad stožernjaci s istim tim, slikovito rečeno, vežu svoje političke barjake, ogromna većina se ne usuđuje postaviti pitanje o dosljednosti, logičnosti takve politike, ili barem tražiti odgovore o tome što je takvim postupkom hrvatska stožerna stranka uspjela izboriti ili osigurati Hrvatima kao politički kapital? Apsolutno ništa. Ali tko bi se, osim nekolicine oporbenih lidera, usudio takvo nešto reći?
 
Do jučer su SDP i njegovi lideri bili notorni „glavni krivci“. Za sve loše što se Hrvatima u Bosni i Hercegovini događa.
 
Tako su barem govorili oni koji oblikuju javno mišljenje unutar hrvatskoga naroda u BiH. Danas, odjednom, SDP je poželjan partner, a sporazumi postignuti s njima objavljuju se u dnevnome tisku kao povijesna postignuća koja će donijeti spasnosna rješenja hrvatskoga pitanja. A što se promijenilo u tome SDP-u, pa da je stožerna stranka prepoznala potencijal za suradnju? Apsolutno ništa, isti lider, isti ljudi, ista politika, isti kadrovi i druga politička rješenja. Pa što se onda promijenilo?
 
Pa, slikovito rečeno, upravo je „stožerna stranka hrvatskoga naroda“ promijenila dres. A građani, pa čak i oni koji načelno podupiru njihov program, u najmanju ruku – ostali su zbunjeni? Osim možda nekolicine koji su se usudili kritički promišljati, i analizirati cijeli proces, pa, primjerice, došli do zaključka da su mjeseci političke agonije, zapravo bili slabo zamaskirana bitka „stožerne stranke hrvatskog naroda“ za fotelje i mjesto u vlasti, u kojoj nisu birali sredstva da dođu do cilja.
 
Zašto smo mi Hrvati kao narod zapušteni? Zašto nismo odgojeni i obrazovani da prepoznajemo vrijednosti za koje se valja boriti, ali ne tako da uništavamo one kojem nam je Bog poslao da s njima dijelimo i zrak i vodu, i povijest i prostor, i resurse i mogućnosti, i to samo zato što različito politički mislimo ili djelujemo? Tko je odgovoran za to što mi Hrvati nismo politički zreo narod, niti kao pojedinci? Zašto vrijednosti koje su nam zajedničke u jednoj situaciji branimo, a u drugoj situaciji, samo zato što nam je netko prokazao i pokazao zajedničkog neprijatelja, „glavnoga krivca“, te iste vrijednosti napuštamo i od njih odustajemo, jer je, eto, korisnije i manje riskantno. Zašto se u našem narodu više njeguje kult pragmatičnosti ili oportunizma, nego kult hrabrosti ili požrtvovnosti?Ima svijetlih primjera koji zasigurno pokazuju i dokazuju da nismo baš u potpunosti odustali od istinskih, univerzalnih i neprolaznih vrijednosti – ali da smo kao narod zapušteni, u to nema nikakve sumnje. Je li nam uopće više važno, tko je odgovoran za to?

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku