hamburger-icon

Kliker.info

Marjan Hajnal : POSLANICA SRBIMA I CRNOGORCIMA

Marjan Hajnal : POSLANICA SRBIMA I CRNOGORCIMA

Novembar 23
04:22 2010

Piše : Marjan Hajnal (ORBUS)

“Boj se, Adsone, proroka i onih što su pripravni umrijeti za istinu,jer obično za sobom u smrt povuku mnogo drugih ljudi, često prije sebe, ponekad umjesto sebe.”

(Umberto Eco, “Ime ruže”)

Ovo svoje obraćanje, svjesno tendenciozno nazvanom “poslanica”, ne želim početi sa “draga braćo Srbi i Crnogorci”, zvučalo bi neiskreno i popovski. Meni su svi dobri ljudi braća. Pa i svi dobri među vama.Ipak, ne mogu vas pompezno, uopšteno, osloviti tako, jer vaša srca više ne poznajem. Istina, nekima bih još uvijek mogao biti brat, ali izgubismo uzajamno povjerenje.

Prevratna vremena su vas promijenila, sva vaša “događanja naroda”, tako da ni u nekad čestitim kućama ne mogu se osjećati kao nekada, svoj među svojima. Bar jedan će se uvijek naći među vama koji će me motriti s podozrenjem, podsmijehom, cinizmom, ako ne i s mržnjom. Jer, ja sam sada među “onima”, na koje se često pozivate, čijem se Bogu molite, a ipak ih u skrivenim kuhinjama sljedbenici-magistranti antisemite Nikolaja Velimirovića, generalno sve zajedno nazivaju Bogo-ubicama.

Uvjerio sam se u to ne jednom, pa i pred hramom Petra I Cetinjskog, na Crnoj Rijeci u Crnoj Gori, 2003., kad htjedoh vidjeti najstariju štampariju. Dovedoh i sina, i iako sam se nenametljivo i pristojno predstavio ko sam i odakle dolazim, doživjeh neprijatnosti. Ipak, ni prije, ni tada, nikada nisam mislio da su svi pravoslavni vjernici isti, jer ne mogu svi biti isti. Nije to bio razlog da ne poželim više doći u Crnu Goru, niti ću prestati turistički posjećivati sve spomenike prošlosti, pa i vjerske objekte, ali samo zbog arhitekture, povijesti, rariteta i umjetničkih djela, porobljenih pod debelim zidinama, skrivenih od svjetlosti slobodnog uma.

Često svrstavam pravoslavlje u “krivoslavlje” (moja kovanica), ali, zamjerajući sve što se objektivno mora kritički prevrednovati, nisam izgubio iz vida da je jedan moj bratić, iako mlad, u crkvenoj hijerarhiji lijepo rangiran pravoslavni sveštenik. On nije kriv za ratove, ne širi riječi netrpeljivosti. Zna da ja pomno motrim njegovo djelovanje. Bez obzira šta će mi reći o ovoj mojoj moralici, protestu, apelu, slovu o humanosti, on lično, prije svih drugih, mora znati da je svako pravovjerje – prazna fikcija. Nijedan fundamentalizam nije ortodoksan, ni prvi, niti je jedini, niti može biti pozitivan.

Ovaj tekst nije kritika vašeg etniciteta, vaše religije, već kritika odsustva kolektivne i pojedinačne svijesti o pravilnom poimanju transcendentnih sfera.Poznat mi je vaš odnos prema nepravoslavcima. Poznajem žargon i sav arsenal uvreda i predrasuda. Katkad se ispoljava nevjerovatno nizak stepen tolerancije, a često i otvoren barbarski primitivizam. Znanja tuđinaca ekstremni ksenofobi ne prihvataju. Makar i prikriveno, radije slavite vaše izrode, posebno njihovu “hajdučiju”, pružate im jatački azil.

Pa zašto vam se onda obraćam?

Pišem vam da bih vam pomogao da odijelite zdrava mlada stabla od – crvotočnih. Nažalost, nekad se u epicentru zaraze, među zaraženim drvećem, mora spaliti i određen broj još neinficiranih truljenjem, da bi se spasila šuma. Opasno je biti bor preblizu žarištu bolesti. Kao i usamljen, izložen munjama. Pišem vam jer su Aleksa Šantić, Branko Radićević, Miroslav-Mika Antić i Branko Miljković, moji pjesnici. Branko Ćopić pisac je i pjesnik mog djetinjstva i kasniji učitelj u oblasti političko-filosofijskog svjetonazora.

Pišem vam, jer je Nikola Tesla, kozmopolit, vegan, humanist, više moj, nego li vaš. Moralo bi vam to biti kristalno jasno: ovi velikani bi danas sa većinom vas porekli bilo koji oblik srodnosti. Ako nemate čistu savjest, ili, niste sigurni o to da li ne počiniste grijeh prema čovjeku, ne sramotite imena pomenutih, identificirajući se sa njima i napadno ih svojatajući. Ni po čemu niste “svoji”.

Uvijek sam se divio vedrom narodnom duhu jednog Miodraga Petrovića-Čkalje, i danas su mi najdraži glumci Ljuba Tadić, Milena Dravić, Aleksandar Berček, Goran Sultanović, Miki Manojlović. O velikim srpskim sportistima poput Nenada Stekića, o vaterpolistima, košarkašima, odbojkašima, teniserima, govorim sa dubokim poštovanjem.

Ističem ljepotu i osebujnost vašeg folklora. Vjerovatno ste među najboljima. Istini za volju, to dugujete vjekovnom miksanju i apsorpciji različitih kultura. Ali, ne mogu govoriti pohvalno o srpskoj kuhinji. U njoj uvijek sjedi duh Velimirovića, koji truje “svoj” pravoslavni narod. A bez zdravog stomaka, i najbistriji um se zamagli, i vremenom se obezumi, izbezumi. Zato ni u poznate među vama ne mogu imati bezrezervno povjerenje. Estrada je jedno, a humana esencijalnost nešto posve drugo.

Poslovična floskula o hrabrosti vaših junaka imala bi manje postojano utemeljenje kada bi se izuzeli hrabriji ino-ratnici sa svojim ideologijama. Četnička “hrabrost”, demonstrirana prilikom ubijanja nejači i zlostavljanja žena, potamnjuje sve slavne solunske zasluge i ordenje. Na žalost onih stvarnih, zaboravljenih, u zapećak odbačenih heroja, falsificirate cjelokupnu historiju. Skloni bratoubilaštvu, svojih narcisoidnih megalo-fikcija ne pošteđujete ni razum, ni pravdu, ni etiku Istine. Šta bi danas rekle žrtve Kozare i Jasenovca?

Da nije bilo Tita, kraj II svjetskog rata dočekali biste kao poražena kolaboracionistička fašistička zemlja, obavezna da plaća ratne reparacije. Takav bi bio, van svake dileme, rezultat politike četničkih vojvoda. Od sankcija antifašističke međunarodne zajednice Tito je, kao lojalan Hrvat/Slovenac, istog epiloga spasio Hrvatsku i Sloveniju. Hitlerove naciste u Ljubljani i Zagrebu dočekali su sa ovacijama i cvijećem.

Ne vjerujem ni u gostoljubivost koju smatrate važnim obilježjem tradicije vašeg naroda. Mnogi su se uvjerili da se ta prostosrdačnost i predusretljivost ksenofobično istopila kao snijeg pod naletima juga, već pri prvom manjem razilaženju mišljenja. Jer, volite da dominirate, upravljate, savjetujete, komandujete, što je odlika čobanskog mentaliteta. Sve “niže” pripadnike vrste mislite da ste prerasli i da ih imate pravo satjerati u torove. Počinjete svoj repertoar pošalicama, zatim porugama, cinizmom, porno-psovkama, što sve brzo prerasta u orkestriranu orgijsku hajku pijanih, sirovih, surovih, umišljenih grlatih “megdandžija”, pred kojima ne bježe i ne ginu drugi junaci, već srne i lanad. Puni ste nagomilanih frustracija, fobija i sujevjerja.

Demonizirate prirodu, hranite se najgorim otrovima, a nezdrava hrana se vraća na životnu pozornicu kao negativna energija. To degenerira duh i generira višestruko loše i opasne posljedice. Imate masu nacističkih pokreta, tolerišete njihovo smeće na stranicama interneta. Ne razumijevajući povijesnu genezu religijske svijesti i ne prihvatajući da je i pravoslavlje sekta, podforma judaizma, okomljujete se na bestijalan način protiv svakog koga vaš pop žigoše kao otpadnika.

Nakon što su pravoslavni/krivoslavni sektaši pripadnika Hare Krišna pokreta iz Jagodine u nekoliko navrata pred njegovom kućom uboli nožem, a posljednji put na čelu mu usjekli krst (!!!), Raša Popov je rekao da će Beograd biti demokratski grad tek kada se Mahamantra slobodno bude pjevala ispred Srpske akademije nauka. Ali, kada će to biti? Ne čudi što su počinitelji nasilja neidentificirani, jer ih niko i ne traži. A i kako bi, ako je inspektor MUP-a Srbije, Zoran Luković, “vodeći ekspert Evropske federacije protiv sektnog djelovanja”. Prema njegovim nalazima u Srbiji ima preko stotinu sekti i 500.000 “zavedenih” Srba koje treba (podrazumijeva se, svim sredstvima, pa i nožem) vratiti na “pravi put”. Uspaničen, njegov bojovnik-nadriljekar, Miroljub Petrović (cinizam imena, miro-ljub), porijeklom Crnogorac, suosnivač tzv. “Centra za antropološke studije”, evoluirao u međunarodnog špijuna pravoslavne crkve, zadužen za razbijanje sekti, djelatan i u Izraelu (ali identificiran), izjavljuje na svom forumu da “kapetanu” Draganu treba obezbijediti azil u Izraelu. Sve je jasno. Lobi, van svake sumnje, postoji. Isti onaj koji je brodovima slao granate da se njima sruši i spali Sarajevo. Ostaje jasan zaključak da je pravoslavna sekta, podignuta na nivo državne egzekutive, stvarno opasna, po susjede i međunarodni mir. Riječ je o kontinuiranom teroru koji od Srednjeg vijeka pogađa prije svega Bosnu. Metod žigosanja, primijenjen u Jagodini ima, dakle, svoju duboku mračnu prošlost, o kojoj autor knjige “Nož”, Vuk Drašković, rehabilitator Draže Mihajlovića, dobro zna da je nisu inicirali neki miroljubivi “sektaši”. Isto znaju vladike Amfilohije i Kačavenda. Njima i njihovim gnusnim zlodjelima već će se baviti, najvjerovatnije, sud Onog kom se usuđuju moliti svojim lažnim molitvama.

“Čojstvo” i “junaštvo” ste dokazali, švercujući narkotike, napastvujući prvo sve vaše neistomišljenike, često ih surovo likvidirajući. Pokazali ste se u pravom svjetlu odobravajući oružano ubijanje zemlje u kojoj ste se vi najlagodnije osjećali. A i sami znate, ili i ne znate, da se ogroman broj vaših očeva, zakonski neprocesuiranih počinitelja ratnih zločina, pri završetku Drugog svjetskog rata, vještom mimikrijom sakrio među svojim žrtvama. Njihovi zločinački geni sada su glasno odjeknuli u vama.

O sindromu kosmatih dinaridskih čudovišta u liku četničkih vođa iza kojih ste se (uglavnom) svrstali, bile bi potrebne čitave edicije psihoanalitičkih studija, u kojima bi više mjesta trebalo posvetiti vama i vašem licemjerju, nego tim vašim povampirenim idolima.

BEOGRAD KOJI JE UPRKOS SVITANJU TONUO U MRAK – POGLED S KALEMEGDANA U PRASKOZORJE

U Beogradu sam završio postdiplomski studij, smijer “Sociologija kulture i umjetnosti. Kulturna politika”. Počeo sam studirati u miru, a završetak školovanja će se pretvoriti u pravu rašomonijadu, košmar bez kraja. U ratnim uslovima, dokazivao sam ispravnost svojih nazora o humanosti. Brojne uvrede i degradacije pretrpjeh, i odoh, zauvijek. Istina, kolege su me ispratile i poklonili su mi knjigu, divna mi čuda, “Istorija srpskog naroda”, Apolona Aleksandroviča Majkova. Imam tu knjigu i sada, s njihovim potpisima.

Kao čudna sjećanja izdvajam slike svanuća koja dočekah zagledan u grad na ušću Save u Dunav. Stizao bih obično pred zoru vozom iz Sarajeva, pješke bih se upućivao od željezničke stanice pored Zelenog Venca prema Knez Mihailovoj ulici i dalje do Kalemegdana, kao prvi posjetilac. Razmišljao sam o vremenima gradnje tvrđave i obalama grubo spojenim mostovima bez stila. Taj pogled u praskozorje na drevni grad, ispunjavao me nekom čudnom zebnjom, jer nisam dolazio mirna srca. Boje jutarnjeg neba više su me podsjećale na suton. Osvit sumraka.

Poredio sam panonsku panoramu s pogledom na Sarajevo sa Gorice. Hegelijanska loša beskonačnost. Prije nego bi se Singidunum probudio, sumoran, mahmuran, težak, bez aforizama Duška Radovića, ne obraćajući pažnju na košavu, bljeskale su mi slike vinčanske naseobine, defilovali su osvajači sa svojim zastavama, Tračani, Skiti, Dardanjani, Tribali, Dako-Geti, Autarijati, Iliri, Kelti, Skordisci, Rimljani, Huni, Gepidi, Goti, Avari, Franci, Turci, Austrijanci, Mađari, Njemci… Svi su nestali, a ipak su tu, njihov prah u zemlji. I dozivanje pravde iz pale krvi nedužnih i nedozvane kazne nebeske za silnike. Koliko li je bilo bola, patnji, mržnji, i zaludnosti, u smrti?

Izložen oštrom sjeveroistočnom vjetru, kasne jeseni 1989., instinktom vjekovno progonjenog predosjećao sam da u tim mutnim valovima Save i Dunava, već odavno ne obitavaju duhovi Starih Slavena.

Malo je u vama ostalo od slavenstva. Fizionomija ima koliko i dominantnih gena. Toliko i karaktera. Dokazujete da ste porijeklom od Soraba u Iranu, ili da ste jedno od nestalih plemena Davidovih… Mnogi su prošli Balkanom… A neke loze su asimilirane, skoro nestale. Cincari, naprimjer. Otuda, ne možete i ne smijete biti ponosni na neku svoju etnoreligijsku kompaktnost i autohtonost. Još šire gledano, nacistička eugenika bi se vrlo nepovoljno izrazila o genetskom porijeklu vaših sadašnjih najzagriženijih ksenofoba.

Pozitivne izuzetke predstavljaju  rijetki objektivni povijesničari, svjesni genetske šarolikosti zajednica na tlu Srbije i Crne Gore. Ali, koliko je takvih samosvjesnih među vama?Moje ime nije vam nepoznato. Studenti na Vojnoj akademiji u Rajlovcu na kojoj sam radio kao predavač, sigurno se moraju sjećati moje ideološko-političke borbe vođene od 1986. do 1992. godine, i svih mojih stradanja i zalaganja da u JNA ne prevlada mrak. Vodio sam rat, prije rata. I izgubio sam. Najveći poraz doživio sam kada sam nakon časova na kojima sam pitomcima govorio o humanosti i oficirskoj časti, odjednom ih ugledao kako uljem premazuju topovske granate. Dio oficira je bio direktno uključen u bombardovanje Sarajeva. Znači, pucali su na moju djecu, i svu ostalu djecu i narod u opkoljenom gradu. Tada sam rekao, s ovim destruktivcima moja majka i ja nemamo ništa zajedničko. Nikada nismo ni imali.

Važan mi je samo Egzistat-Humanum. Ne možete mi pripisati, zbog oštrine riječi, da sam srbomrzac. Rodila me Radmila Zolotić (starosl. zoloto – zlato). Nikada ne pomenu riječ vjera i nacija. Nikada mi ne reče: “Ne druži se sa njim, ili sa njom”. Govorila mi je: “Budi čovjek, i u svakom gledaj čovjeka”. Ako ćete mi to uzeti za zlo, bila je bosanska Bogumila. Jedna od mnogih. Sve su majke bosanske/bošnjačke, koje u srcu nose nezaborav stećaka – Bogumile. Kao što vidite, niste nas uništili, i nećete. Kao mlada brigadirka gradila je Beograd od 1945. Osjećao sam se u Beogradu kao u svom gradu, sve dok mi nije postalo jasno da to nije onaj grad iz snova moje majke.

BICIKLISTI I NATO BOBMARDOVANJE KRIVOSLAVLJA

Rodih se u pogrešno vrijeme, kad su rijeke mog djetinjstva, Fojnica i Bosna, bile već zagađene. Da sam se rodio pedesetak godina ranije i imao bicikl kakav imam danas, kako bih uživao vozeći se od mog Visokog do Kraljeve Sutjeske, Breze, Busovače, Vrela Bosne. Početkom XX vijeka bosanske rijeke (kao i većina ostalih) još su bile čiste, a putevi neopterećeni prisustvom opasnih automobila, najvećih neprijatelja ljubitelja dvotočkaša. Od kada znam za sebe imao sam bicikl i mnoge sam promijenio. Prvi sam iznudio sa tri godine: ušao sam u prodavnicu, sjeo na jedan zgodni trotočkaš (kojem se jedan točak mogao skinuti) i nisam htio sići dok ga roditelji nisu kupili. U toku gimnazijskog školovanja nekom prilikom sam na biciklu trenirao izdržljivost i peo se do Grada, smještenom na jugozapadnom platou pored Visočice. Ne želeći da negdje ostavim nov bicikl popeo sam i njega na sam vrh Visočice.

 Vidio to jedan od školskih kolega pa se uz već postojeće zgode o meni prepričavala i ta. Imao sam u Tuzli druga, najlažljivijeg lažljivca svih vremena. Praštao sam mu, svima je pričao u trenu smišljene priče. Pozvao me on da odemo do Modračkog jezera, tamo, kaže, vidio mladice, svaka duga preko jednog metra. Da bismo brže stigli predloži on da krenemo samo njemu znanom prečicom, a odatle ćemo dolinom Spreče. Zalutasmo, sumrak već. U jarugama zapali naši bicikli u blato, nismo znali gdje smo. Morali smo nositi i bicikle i blato na njima. Vratio sam se razočaran i premoren. Najsretnije i najbezbrižnije dane provodio sam vozeći se pored rijeke Fojnice do Kiseljaka (uz neizostavno zaustavljanje pored izvora mineralne vode), nastavljajući nekad prema Kreševu, ili do grada Fojnice i dalje, do Prokosa. Raspjevane bukove i male vodopade pamtim kao najuzbudljivije slike djetinjstva, a kasnije sam dovodio porodicu. Vozio sam “Rogov” desetobrzinac čak i zimi, pod skijaškim naočalama, često se kližući po ostacima leda na cesti. Susreti sa psima koji su lajali i skakali na mene, tako maskiranog, nisu me baš radovali.

Sjeća li se još neko Milana Panića?

Radi mlađih koji nisu čuli o tom vrlom Srbinu koji je želio pomoći ne samo svom narodu, već i svima na prostorima bivše Jugoslavije, a i radi onih starijih kojima sjećanje bježi od vremena događanja Gazimestana i mega-mitinga, treba se sjetiti tog srpskog biznismena. U mladosti i on je volio biciklizam. Zavidni sunarodnici su mu to uzimali kao predmet poruge, a on je bicikl zamijenio udobnim privatnim avionima. U SAD je postao uspješan biznismen, ugledan i omiljen partner. S početkom Yu-krize želio je pomoći svima i spriječiti ono što je njemu bilo jasno da će se dogoditi – bombardovanje od strane NATO snaga. Panić se angažirao u politici, izabran je za prvog premijera Savezne Republike Jugoslavije (1992., smijenjen iste godine). Ponovo se kandidirao 1996. ali bezuspješno. Upozoravao je na realne opasnosti, a iz njemu bliskih izvora sigurno je imao pouzdane informacije.

Želio je po svaku cijenu preusmjeriti gebelsovsku doktrinu Miloševićevih generala. Nije uspio. Nakon što su ismijali reforme Ante Markovića, ismijali su i Panića. Za posljedicu, dogodila se Srebrenica, pa Kosovo, zatim ono što se nagađalo već 1992. Tada sam bio u Žarkovu gdje su bili aerodinamički tuneli konstruktivnog centra i Vojna akademija ratnog vazduhoplovstva i protiv-vazdušne odbrane. JNA će se tih dana transformirati u Vojsku Jugoslavije. Neko vrijeme, do polaska za Izrael, proveo sam i na Banjici, na Akademiji kopnene vojske, gdje sam predavao i pitomcima dislocirane Akademije ratne mornarice. Tada se već unaprijed znalo da Milošević vodi kompletnu Jugoslaviju u katastrofu. Pratio sam ekspresni raspad JNA. Neki oficiri i pitomci su još uvijek bili zajedno, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Mađari, ali se sastav preko noći mijenjao. Traženi su “dobrovoljci” za dubrovačko ratište, čak i među predavačima. Neki su se odazvali.Šta bi Vlada Srbije danas preduzela, kada bi se nekako mogao zamajac historije vratiti u 1990. godinu? Da li bi se opet rugali Markoviću i “biciklisti” Paniću?

GORKI PLODOVI

Danas imate mnogo crnih rupa u svom nacionalnom identitetu. Trebaće vam mnogo snage  da otplivate daleko od njih. Nakon što sam 2008. odgledao televizijsku seriju “Gorki plodovi”, u odličnoj režiji Siniše Kovačevića, godinu dana nisam uključio televizor. Svaki drugi tv sadržaj izgledao mi je blijed poslije te serije. Trebalo mi je vremena da prikupim snage da se vratim kritičkoj riječi. U pitanju je bila samo ekranizirana drama života, svedenog na margine, srušenog u moćno poslijeratno beogradsko podzemlje. Sa fenomenalnom ekipom glumaca ostvaren je pun psihološki efekat rasula društva, porodice, individue, potpune moralne dekadencije nastale kao posljedica postratovskih psihoza, sa punim trijumfom mafijaških narko-klanova i njihove moći, brutalno infiltrirane u najviše političke institucije. Ta serija je samo odškrinula pritvorena vrata mojih sjećanja na realne užase prodefilovale kroz vojni Pres-centar kom sam bio priključen tokom 1991. Osnovni zadatak tog Centra bio je praćenje tokova na ratištima u Sloveniji, potom u Hrvatskoj. Morao sam vidjeti sve najgore foto i video-dokumente. Tada sam postao vegetarijanac. Nakon kraćeg vremena, ne mogavši izdržati, zamolio sam da me poštede tog posla.

Rat je imao tri dijela: pripremu, realizaciju, i gorke plodove. Ti plodovi i danas dospijevaju van vrtova zla, do svih meridijana i paralela. Nema kutka na Planeti na kom ne očajava neka od žrtava Yu-bezumlja, začetog u ložama. Realizatori ste bili vi. Žrtva, najmanja među mnogima, sam i ja. I čitava moja porodica. Najteže žrtve su ućutkane, fizički, ili psihički.

Pitam vas sada: ako ste toliko mentalno superiorni, “nebeski”, kao što sebe zamišljate, kako ste mogli podržati vampirski pir i učestvovati u njemu? Ne, vaši umovi nisu ništa superiorniji od umova vaših žrtava. Može biti samo suprotno, da ste iskompleksirani i inferiorni. Ne suprotstaviti se destruktivnoj komandi, ne pokušati izvesti vojni puč i zbaciti tirane, mogli su samo oni koji su se solidarisali sa politikom komandovanja sračunatog na linč i totalni bestijalni teror. Tome je neophodno pridodati i ono najbitnije: u vaš genetski kod se uprogramirao neokajani genocid počinjen nad Bogumilima. Nikada niste shvatili i priznali šta su tim najboljima među najboljima učinili vaši pradjedovi.

Vama je bogumilska epopeja donekle poznata, ali vi odbijate da odbacite od sebe strah i otvoreno prihvatite odgovornost, svoju ličnu, i odgovornost onih koji vas drže u kavezu bjesnila prošlosti. Sve dok ste zadojeni bezosjećajnošću, nećete moći duhovno evoluirati i evaluirati zlodjela.

GOSPODINE PREDSJEDNIČE SRBIJE, BORISE TADIĆU!

Napravili ste nekoliko koraka u pravcu međunacionalnog pomirenja. Međutim, ili ste zastrašeni lutak na konopcima, ili ste mutan diplomat koji i nema nikakvog drugog izbora osim da postupa po diktatu međunarodne zajednice? Izvinjavate se zbog žrtava, međutim, ja ta izvinjenja ne prihvatam, jer su formalna i rezultat koristoljubivog dodvorničkog mentaliteta. Dodvoravate se Evropi i koketirate s njenim misionarima. Znate vrlo dobro da porodice poginulih, nestalih, civilnih i vojnih invalida rata, psihički nepovratno stradalih, moralno degradiranih, osiromašenih, propalih, razjurenih, ne mogu oprostiti. I kada bi to htjeli, nemaju pravo u ime onih koji nemaju šta da oproste, jer su zločini počinjeni prema njima toliki da je smiješno i skaradno vaše skrušeno nemušto izvinjavanje.

Možda, jedino, mogli biste pokušati ublažiti nanesene moralne uvrede preživjelim žrtvama i njihovoj djeci i unucima, kada biste se u Narodnoj skupštini Srbije javno zauzeli za proglašavanje svih Miloševićevih saradnika ratnim zločincima. A vi najbolje znate ko su oni. Morate se distancirati od Dragana Vasiljkovića optuženog za silovanja, svirepa mučenja i ubistva zatvorenika. Pridružite se zahtjevu o njegovoj ekstradiciji vlastima Republike Hrvatske. Ne vrijedi vam mnogo priča o tome da se ne zna gdje je glavni protagonist genocidne egzekucije u Srebrenici. Ni najveći naivci neće povjerovati da obavještajne službe Srbije ne znaju gdje se on nalazi. Tek kada vi lično izručite Ratka Mladića Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu i kada potpišete saglasnost da i u ime Srbije odobravate izvršenje pogubljenja javnim vješanjem zlikovca Radovana Karadžića na Marindvoru u Sarajevu, ja ću reći da ste čestit predsjednik i pravedan čovjek. Ili, želite li da se pridružim korpusu uvjerenih da nema dobrih Srba? Ne prihvatam takve stavove. Ne dijele se narodi na dobre i loše.

Međutim, ne vjerujem u izvinjenja i moć praznih riječi. I nijedan drugi Bosanac koji drži do ugleda svoje zemlje neće vjerovati pričama koje trebaju perfidno da obmanu najširu javnost. O kakvom se izvinjenju može čak i pomišljati ako u Srbiji tolerišete reafirmaciju četničkog pokreta i egalitarizaciju sa antifašističkim Narodnooslobodilačkim ratom? Zar vi ne znate kakve zločine su činili četnici? Zar su vam nedostupna saznanja o masakrima nepravoslavnog stanovništva po Bosni i divljanju bezumnih hordi nad nezaštićenim ženama, djecom, starcima i svim neistomišljenicima?

Vi posjedujete vrlo precizne informacije o svim mračnim kolovođama uspostavljanja logora i o okrutnim mučenjima i likvidacijama. Oni su još uvijek uz vas, osvrnite se. Nemate muškosti da naredite momentalno hapšenje Vuka Draškovića. Ne osuđujete Dobricu Ćosića i Borisava Jovića, a znate da oni još uvijek diriguju političkim i kriminalnim podzemljem. Šešeljevog junošu Aleksandra Vučića kao da ne primjećujete.

Imate na stotine neprozvanih oficira bivše JNA, i još više paravojnih vojvoda, koji su bili umiješani u ratne operacije bombardovanja Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva, Mostara, i svih ostalih porušenih gradova i sela.

Koliko vrijedi vaš život ako ste uplašeni i ucijenjeni? Zoran Đinđić nije bio svetac, ali se drznuo da bar priprijeti mafiji. Od toga što je podmuklo ubijen bilo bi mnogo mučnije da je bio spreman na sramotne kompromise, kakve vi pravite sa otvorenim nacistima i neonacistima.

Može se samo još očekivati da na Avali svečano otkrijete gigantski spomenik Bilu Clintonu. Koga god su Amerikanci bombardovali (Njemačka, Japan, Vijetnam, Laos, Panama, Guatemala, Južna Koreja, Irak) postadoše njihovi najvjerniji saveznici. A na Kalemegdanu, umjesto Meštrovićevog kipa “Pobjednika”, postavite statuu Franje Tuđmana, kao što bi u Zagrebu hrvatske kolege trebale podići spomenik Slobodanu Miloševiću, jer da nije bilo njega, Hrvatska bi još bila u sastavu raškovićevsko-amfilohijevske srboslavije.

Uz prethodno da napomenem, ja sam Bosanac, i Jugoslaven, ali pravi, istinski, zagovornik ravnopravnosti, protivnik tamnice za bilo koji narod i vatreni sam apologet slobode identiteta. Prema Ustavu SFRJ niko nema pravo na kapitulaciju. Bez obzira na sve krvave razdiobe, za mene je svaki kutak bivše domovine još uvijek moj, ma gdje se ja nalazio i ma koje bizarne dokumente morao pokazati na prelazima. S prezirom gledam na sve vas utaborene i ne priznajem da možete podijeliti Bosnu. Ako je uspijete rasparčati onda biste i vi, Srbi/Crnogorci i Hrvati, mogli nestati.

Na kraju ćete opet biti zajedno i pitaćete se: “Šta bi onim našim ludim liderima?”

Kao Bosanac sam za cjelovitu Bosnu. Ko ne bude uz Bosnu, trpiće već nekog novog dušmana.

Srbi su za Miloševićeve diktature zloupotrijebili Jugoslaviju, posebno JNA, čije sam mehanizme djelovanja i sam imao nesreću da dobro upoznam. Šef mi je bio Vukota Vuković, Gačanin, načelnik Katedre ideološko-političkih predmeta, iskompleksiran, smijenjen s položaja zamjenika komandanta Centra, izbačen iz SKJ u JNA. Arhetip svega arhi-demonskog što se moglo nagomilati u hipotalamusu degeneriranog monstruma, odrođenog od tipa homo-dinaridicus. U Sarajevu je proglašen za ratnog zločinca. Sada lješkari i uživa u čarima Zelengore, Tivta, Foče, možda i Kalgariya. Sijao je strah, svojim interpretacijama Društveno-političkog sistema SFRJ i stepenom neprolaznosti na ispitima. Niko nije bio veći titoist i marksist od njega. Nominalno. Privatno, bio je četnik, lažni erudita, paranoidno-šizoidni demagog, nemoralni kabadahija, jeftin vašarski teatralac-hipnotizer, švercer, kradljivac- kleptoman, tezgar, lihvar, razvratnik, nacionalist, podlac, sadist, kukavica i izdajnik, kao i mnogi slični njemu, stasali uz njega, kao sjeme zla proklijalo nakon njega. Usudio sam se suprotstaviti mu se i odstupiti od “bogomdanog” nastavnog Plana i programa visokoškolske nastave Vojne akademije RV PVO i predavati i o Nietzscheu.

Neki studenti su jako voljeli i cijenili moje inovacije i znam da su me nazivali jedinim gospodinom. Nije mi to laskalo, a još manje je bila ugodna moja popularnost žbirima i nazovi-kolegama koji su me denuncirali vojvodi od kojeg mi je zavisila ocjena, koji me je na kraju i smijenio sa dužnosti predavača, nasred časa, u Gestapo stilu. Takvih ima mnogo više nego što bi se moglo naslutiti. Raširili su se svuda po svijetu i njihove komšije-žrtve, bilo iz Bosne ili nekih drugih porušenih krajeva bivše domovine, često ne znaju pored koga žive, ravnopravno dobivajući pomoć zemalja što su im ukazale gostoprimstvo. Po Bosni koju su spaljivali i terorisali oni sada potražuju nekretnine. Da ih pridruže svojim palatama uz obale jezera i mora, po planinama. Oduvijek su zločin i pljačka naroda bili profitabilni.

Imate, gospodine Tadiću, punu vreću problema obješenu preko ramena, olovno tešku, ali ne toliko koliko je palo olova po mojoj Bosni. Imate i izazov da se suprotstavite svima čijom krivicom je u toku 78 dana “humanitarnog” bombardovanja od strane NATO-a palo na Bosnu, Kosovo i Srbiju 11.000 tona osiromašenog uranijuma. “Saveznici” su “testirali” 1000 raketa “tomahawk”, riješili se 40.000 zastarjelih kasetnih bombi. Sve to pada na dušu srbijanskim i crnogorskim okupatorima i agresorima, koji su prouzrokovali intervenciju NATO snaga na pastoralnu i čistu plodnu zemlju, šume, rijeke, izvore, vrtove. Djeca ginu i danas od mina.

Srbija je pretrpjela štetu od 100 milijardi dolara. Šta mislite koliku materijalnu štetu je od četničko-ustaškog terora pretrpjela Bosna i Hercegovina tokom četvorogodišnjeg sistematskog razaranja? Zar vjerujete da je dovoljno izvinjenje za patnju, koja još traje i čije posljedice će se još dugo osjećati, urezane možda zauvijek u podsvijest.

Nema oprosta. Morate se mijenjati i graditi porušeno, i pokušati bar djelimično obeštetiti žrtve, iako su duševne štete nepopravljive. Trudite se da stvorite novu kulturu, da uvedete mentalnu higijenu, da principi tolerancije i humanosti postanu temeljem obrazovanja mladih, počev od dječijih vrtića. Oslobodite se mitomanije. Tako ćete naučiti oprostiti sebi. U protivnom, raspršićete se pod naletima bijele kuge, narko-terora, raznijeće vas vihori neumlja i progutati zamke krivokletnog krivoslavlja.

Američka vojska je potvrdila da je tokom operacija u okolini Sarajeva, ispaljeno 10.800 projektila s osiromašenim uranijumom. Ne može se sa sigurnošću utvrditi broj civilnih žrtava, ali na strani NATO-a dosad je od posljedica zračenja preminulo pedeset vojnika, dok je oko 200 ozbiljno oboljelo. Od “Hodgkinsove” bolesti, kako je službeno nazvana, umro je značajan broj vojnika koji su služili u mirovnim misijama u Bosni i Hercegovini. Ozračili su se tokom prenošenja, ili korišćenja projektila, ili prilikom kasnijeg čišćenja terena. Mnogim oboljelim vojnicima, od kojih su brojni i umrli, dijagnosticirana su kancerogena oboljenja, a u najviše slučajeva leukemija. Kakva je situacija među civilnim žrtvama u Bosni, na Kosovu i u Iraku, to je za sada teško utvrditi, ali se predviđa da će broj biti veći od žrtava direktnog ratnog dejstva.

Zemlje-proizvođači nuklearnog otpada, da ga ne bi odlagale i pod skupim uslovima čuvale u matičnim lagerima i deponijama na svojoj teritoriji, odlučuju se da ga prepakuju u smrtonosnu ratnu ambalažu. Krivi su Srebrov, Nogo, Džogo, Ćosić, Buha, Koljević, Jović, Rašković, Babić, Milošević, Kadijević, Perišić, Adžić, Drašković, Šešelj, Ražnjatović, Kostić, Vučurević, Krajišnik, Karadžić i Mladić, krenuli da “brane” slavenstvo i “pravo”-slavlje.

Iz potaje jačate poziciju hitlerolikog secesioniste Dodika. Kroz vaš patronat tzv. Republika srpska je napuhano jedro kom neki varljivi sibirski vjetar obećava plovidbu, ali vaša ukleta krivoslavna lađa ostaje nasukana na grebenima političke realnosti. Kao i uvijek tokom povijesti Rusi će vas u najboljem slučaju ostaviti da ih molite da vam promijene jarbol, ali nov brod nećete dobiti. To su dokazali Staljin, Kozirjev, Jeljcin, Putin.

Nije vam lako Tadiću, ali ne budite veći Srbin od krstonoških ekstremista, vaših četo-talibana, jer zbog njih se hiljade čestitih Srba stide priznati svoj identitet, mijenjaju ili prilagođavaju imena, nastojeći izbjeći jaram nečasne prošlosti svojih zlih sunarodnika. Predstoje vam trnovite staze preobražaja. Na tom proputovanju do samosvijesti ugledajte se na plemenitog i pametnog Rašu Popova. On je prepoznao u sebi, i u drugome, Čovjeka. Kad vam takvi ljudi budu ministri, moći ćete se pozivati na hiljadugodišnju historiju kao historiju mukotrpnog stasavanja autentične kulture.

Svoje duševno pročišćenje doživjećete tek onda kada se s punim poštovanjem okrenete vrijednostima koje ste proglašavali neprijateljskim po srpstvo. Jer, šta predstavlja supstanciju tog vašeg srpstva? Na pijedestal samoobmane podignuta je majka svih iluzija, da ste bolji. Ne, niste bolji. Ne postoje dobri i loši narodi. Postoje smo dobri i loši pojedinci. Šaroliko ljudsko društvo nije pijaca. Ne može se reći dobra pijaca. Ni sve jabuke nisu žute i slatke.

GOSPODINE PREDSJEDNIČE CRNE GORE, MILO ĐUKANOVIĆ!

Ne sumnjam da ste uključeni u sve najmračnije i najprljavije transfere i da ste marioneta najgorih hulja svjetskog podzemlja, čiji je član i neki vaš simpatizer Montgomery (možda zato što je i on mont-neandergrinac). Predstavljate psihološki prototip Crnogorca koji je sebi umislio da je spasitelj, iskupitelj, revanšist, stjegonoša. Svim sotonskim narkoticima trujete mladost pola Evrope. Ne mogu misliti o vama bez vizije udvostručenog lika s neljudskim obličjem. Onaj kog je izrodio taj isti vaš crnogorski kamenjar, zahvalio se hraniteljskom Sarajevu i cijeloj Bosni granatama, snajperisanjem civila, izglađivanjem, silovanjima, kamama, logorima. Radovan, Slobo, Batko, Ratko, brutalni manijaci. Imate se čime dičiti. Sa srbočetnicima i vaši su guslari “junački” “ravnali” Kosovo, a onda ste Kosovarima-Albancima licemjerno, zbog obećanja Zapada o crnogorskoj nezavisnosti, otvorili vrata. Liči na priču o zlom čovjeku koji je slomio krilo lastavici pa je onda liječio očekujući zahvalnost. Odnos srbijanskih i crnogorskih građana prema pojedincu iz Bosne projekcija je odnosa Srbije, ili Crne Gore, prema Bosni. Nije slučajno što Bosanci nisu htjeli tokom povijesti uspostavljati bilo koje oblike saveza sa vama i uvijek su se radije okretali Turskoj, Ugarima, Austriji, Njemačkoj, bilo kome. Sada više i ne moraju da žive sa dilemom da li bi im sa drugima u najgorem savezu bilo bolje, nego sa vama u najboljem.

U ime neke, možda, nekad, ako je bude, bolje Crne Gore, želim samo jedno: da odete što prije na doživotnu robiju, ili Đavolu na ispovijed. Potpuno ste opsjednuti zabludom. Od Tvorca svemira i ove lijepe Planete dobili ste izazove i blagoslove. Ali i najvažnije: da riješite enigmu zvanu Čovjek. Niste prošli na ispitu.

POENTA

Mahnite se razbijanja Bosne. Ili ćete se razbiti. Nije li vam jasno zašto vam djeca odoše u druge sekte? Pametna su ta djeca. Uče da je vaše pušenje i alkoholiziranje pred njima, klanje i orgijanje, daleko od onog što ste im dok su bili mali pokušavali objasniti crkvenim pričicama o ljubavi prema bližnjima. Mržnjom kojom ste satirali druge, žigosali ste i tu svoju djecu, pa se, iako nedužni, s mukom probijaju kroz svijet kom se krivoslavlje predočilo u svoj svojoj odurnoj punini. U moru vaše “slavne” prošlosti leži jedna mučna analogija, na koju vaša djeca, ako su normalna, ni u kom slučaju neće moći biti ponosna. Etnički ste “počistili” Bogumile, Jevreje, sada atakujete na Rome i sve ostale.

Stefan Nemanja pobi i protjera sve “prave krstjane”. U “Žitiju Sv. Simeona (Nemanje)” Sveti Sava (Rastko Nemanjić) opisuje zasluge svoga oca Stefana Nemanje: “Jedne je proterao iz zemlje svoje, a drugima jezik u grlu ureza”. Naravno, uz blagoslov pape Inocenta III i Honorija III. Zbog ovog “hristijanskog čina” kralj Srba postade prvi evropski vladar koji je, prema njegovom vlastitom zapisu, “istrijebio jeres u svojoj zemlji”. I zbog toga mu je papa Honorije III poslao zastavu i krunu “hrišćanskog kralja”. Za isti “bogougodni čin”, patrijarh Vizantije dodjeljuje Svetom Savi pravo da osnuje srpsku pravoslavnu crkvu.

Stradali ste od zlikovačke ustaške Nezavisne države Hrvatske u toku Drugog svjetskog rata, na temelju “tri P” (pobiti, pokrstiti, protjerati), ali ne zaboravite da je ta genocidna formula skraćena verzija vaše pravoslavne, (sadržavala je još dva “P” – porobiti, i prodati). Ta petoglava hidra, P-šema, funkcionirala je bez milosti u vrijeme Nemanjinog krajnje okrutnog zatiranja Bogumila. One koje vaši vrli preci nisu pobili, ili pokrstili u pravoslavlje, porobili bi (najčešće njihove žene i djecu) i prodavali u Dalmaciji, o čemu izvještava pominjani historičar Apolon Aleksandrovič Majkov.

Analogno tome, osam stoljeća kasnije, Srbija će pod Ljotićem, Nedićem, Kalabićem, postati prva Juden-frei teritorija u Evropi. U ime tobožnjeg srpsko-jevrejskog “prijateljstva” prvi ste istrijebili Jevreje.U ime “ljubavi” prema Romima, odobrili ste Šabanu Bajramoviću penziju tek nakon njegove smrti, njegova udovica trpi teror i živi u strahu, a nedavno je na spomeniku “Kralja romske muzike” u Nišu osvanuo kukasti krst. I vi sada rehabilitirate glavnog vožda, četničkog “đenerala”, kom je antifašistički Narodni sud FNRJ sasvim pravilno presudio za sva počinjena zlodjela.

Za vaše dobro, odustanite od razlamanja Bosne, jer danas nema nesalomljivih. Napali ste je, mučki i kukavički, zaboravljajući da vas je Bosna spasila. Od sedam neprijateljskih ofanziva, šest se vodilo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Bosna je bila srce jedinstva radnika, seljaka i intelektualaca. Nobelovska. Uređena, industrijska, univerzitetska. Olimpijska. U centru Evrope. A onda, zbog vas i zapadnih komšija Hrvata, porušena, pobijena, opljačkana, raseljena, raspamećena, ponižena, srušena niže od nivoa Siera Leonea.

Svojski ste se trudili da u potpunosti uspije luciferovski jezuitsko-masonski projekat, Bosna kao makro-psiho-eksperiment. Sada je ponovo napadate, po ko zna koji put. Ne lomite Bosnu, da ne budete slomljeni. Jer, ima Boga. Sačuvana, ona je i vaša šansa da opet postanete samosvjesni ljudi.Možete je držati zatočenom, ali ona će se kao Feniks osloboditi svih okova. Poživjeće i živjeće. Moja Bosna.

U tuđini sam, zauvijek tuđ. Ali, imam viziju, i san. Povratak. Makar pretvoren u prah. Ljubav iskrenog Bošnjana je neprolazna: “I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo”. Onakva kakvom je dušom osjećao i u svemu samo nju slutio, njom disao, najveći njen poet – Mak Dizdar, živjeće i preživjeće Bosna, “prkosna od sna”!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *