Marinko Čulić : Ratni džeparoši
19 Septembra
01:59
2007
Marinko Čulić(Feral Tribune)
Ovih dana zivkaju kolege s prostora nekadašnje zajedničke države. Zanima ih kako ide suđenje Ademiju i Norcu, vide da se tu događa nekakav obrat, tj. da je prestalo orkestrirano pakovanje Ademiju i da se počinju pojavljivati svjedoci koji bi mogli omogućiti realnu rekonstrukciju zločina u Medačkom džepu. Ipak, nisu sigurni hoće li to biti baš tako do kraja suđenja, traže prognozu kako će proces završiti, a naročito tko je sudac Mrčela i hoće li se pobrinuti za nesmetano svjedočenje ljudi koji su sada u egzilu u Srbiji ili negdje drugdje. Ovakvi upiti dolaze razmjerno često, iako ih je naravno bilo puno više tokom devedesetih (kada su se često javljali i novinari iz inozemstva za neku informaciju, objašnjenje, savjet). U principu, kada god ima vremena, čovjek bi trebao uskočiti u pomoć kolegama sa strane, naročito onima s ovih prostora. Ako ništa drugo, da vrati dugove kada su u predvečerje jugoslavenskih ratova 1991.-95. zagrebački novinari živo cirkulirali po Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Prištini, Podgorici (Titogradu)… Tada su se bubnjevi nadolazećeg rata otamo najbolje čuli. A pomoć tamošnjih novinara najčešće je bila tako dragocjena da bez nje praktički nisi mogao ništa. Naravno, uvijek je tu trebalo opreza. Jer, nije bila rijetkost da ti informator preko noći promijeni dres i prijeđe u "patriotski" tabor, koji su tada nicali na sve strane, slični jedan drugome kao jaje jajetu, iako su svi bili beskrajno uvjereni da baš oni otvaraju novu stranicu povijesti. Srećom, sve je to išlo uz toliko dernjave, tj. masovne potrebe da se novu vjeru svima izviče u lice, da nisi imao većih problema razlikovati tko je ostao što je bio, a tko postao nešto sasvim drugo. A kada je nekoliko godina poslije krenuo međunarodni projekt kažnjavanja ratnih zločina u zemljama s ex-yu prostora, sve je postalo još i puno lakše. Sada je i naša strana dobila svoj znak raspoznavanja. Mogli smo se razlikovati u ovome ili onome, ali ako si prihvaćao da budu kažnjeni oni među tvojima koji su ubijali žene, djecu, nenaoružane i razoružane muškarce, bio si moj. Ako ne, nisi. Jednostavno da ne može jednostavnije. Poslije, u postmiloševićevsko i posttuđmanovsko vrijeme, to se dosta iskompliciralo, jer su se odjednom svi počeli gurati pod haašku zastavu, pa je "naših" odjednom bilo puno "kao Kineza", a njihovih avetinjski malo. Ali, ako si malo šire otvorio oči, i s tim se dalo izaći na kraj. Ako ne u prvom, u drugom trenu opet si znao tko je tko. I tako se ta naša burza na kojoj se razmjenjuju informacije s prostora bivše Jugoslavije održala sve do današnjih dana, grijana onom istom nadom otprije deset i više godina da, ako ne ovdje, u jednom kutku svijeta postoji neko vrelo pravde s kojeg se treba napajati dok i ovdje ne poteče. Ali, onda je i tu došlo do velikih promjena, kada je Carla del Ponte izašla s prijetnjom da će otkriti tko opstruira hapšenje Karadžića i Mladića ako se to uskoro ne dogodi. Nije se dogodilo, i ovih dana bivša Carlina glasnogovornica Florence Hartmann izdala je knjigu u kojoj zbilja optužuje SAD, Rusiju, Veliku Britaniju, Francusku, čak i Njemačku, da su ne samo bili nezainteresirani za hapšenje te dvojice, nego su se i direktno tome suprotstavljali. Razlog: već dobro znani deal Holbrookea s Karadžićem da mu se jamči sigurnost ako se povuče, te, što je novost, Miloševićev uvjet da će potpisati Daytonski mirovni sporazum samo ako Srbima pripadne Srebrenica. Ovo drugo čini uvjerljivim stare sumnje, koje sada Hartmann zaoštrava do krajnjih granica, da su spomenute zemlje sukrive za genocid u Srebrenici, pa ne bi htjele da Karadžić i Mladić javno progovore što o tome znaju. Kada bi i pola od toga bilo točno (treba dopustiti poneku riječ previše zbog frustriranosti haaškog tužiteljstva), konzekvence su strašne, prestrašne. To znači da su velike sile gasile ratni požar na ovim prostorima krvlju onih istih kojima su trebali pomoći, a ta cijena mira ne samo što je neprihvatljiva, ona je čudovišna.
Komentari