Mahmoud Ahmadinejad : Bosna i Hercegovina Iranu ništa ne duguje
Iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad, koji učestvuje na ovogodišnjoj konferenciji Ujedinjenih naroda UN o razoružanju, razgovarao je s izabranom grupom, uglavnom američkih novinara, među kojima je bila i slavna Kristijan Amanpur (Christiane Amanpour). Na taj susret bio je pozvan i naš specijalni izvještač iz Ujedinjenih naroda. Osim odgovora na njegova pitanja, prenosimo i neke od ostalih odgovora sa skoro jednoiposatnog susreta novinara s Ahmedinedžadom. Predsjednik Irana nije se odvajao od ministra vanjskih poslova Manučera Motakija, koji je nedavno posjetio Sarajevo.
Gospodine predsjedniče, kada je prošle sedmice šef iranske diplomatije boravio u Sarajevu, imao se prilike uvjeriti da će BiH, bude li prilike za to, u Vijeću sigurnosti UN-a zbog nuklearnog programa vjerovatno glasati za sankcije protiv Irana. Kako ćete reagirati ako se to i obistini?
– Prvo, želim ovdje ponovo i sasvim glasno reći – mi smo prijatelji sa BiH. Kada je BiH bila pritiješnjena, podržali smo je i pomogli bez razmišljanja. Što se tiče Vijeća sigurnosti, u njemu je 15 članica, pet stalnih i deset nestalnih, i mogu vam reći da nam je desetak članica Vijeća reklo da je na njih izvršen neki pritisak, ne sada, u ovom konkretnom slučaju, već u jednom dužem periodu. To je poredak koji se treba promijeniti. Rekli smo tim zemljama da Vijeće sigurnosti upravo zbog toga nije demokratsko i da mu hitno trebaju reforme. Jedino tako bi svako mogao demokratski odlučivati, što je sada praktično nemoguće zbog zemalja koje posjeduju pravo na veto.
A upravo "veto sile" neće dozvoliti demokratske promjene i reforme u Vijeću sigurnosti. Zato se i glasanja koja se događaju u Vijeću sigurnosti događaju pod pritiskom. I zato nije bilo rezultata. Moramo se upitati zašto Vijeće sigurnosti nije u stanju da riješi svjetske probleme. Pa, zato što su njegovo ponašanje i procedure nedemokratski.
Možete li reći na koje je zemlje vršen pritisak i ko je to činio?
– Velike sile u Vijeću sigurnosti koriste to što su one ujedno i ekonomske sile. Ponašaju se neadekvatno u Vijeću koje pripada svima, jer zapravo ne mogu naći soluciju. Tvrdim vam da je to tako. Neki polaze s pozicije moći umjesto da se saslušaju i uvaže svi oni koji žele reforme Vijeća sigurnosti. I ako se sve ovo ovako nastavi, može se dogoditi da Vijeće sigurnosti u potpunosti izgubi svoj legitimitet i ostane bez mogućnosti da poduzme bilo koju punu mjeru u vezi sa svjetskim pitanjima. Vidite već da je na desetine i stotine rezolucija usvojeno, ali one su bez vrijednosti u svijetu. One nemaju efekta na međunarodne odnose zato što nisu fer. I zbog toga što je način donošenja odluka u Vijeću nedemokratski.
A kako ocjenjujete poziciju BiH, po kojoj ova zemlja, kako neki mjerodavno tvrde, ima potpuno legitimne pretenzije da se uključi ili stavi pod sigurnosni kišobran NATO-a, jer bi to bila jedna vrsta garancije de eventualno neće biti nove agresije? Je li Vam gospodin Motaki prenio raspoloženje bh. lidera?
– Nije mi gospodin Motaki (sjedi pored njega, smiješi se i dodaje mu neki tek ispisani papirić, koji iranski predsjednik odlaže, a da skoro i ne pogleda u njega, op. E. A.), ništa rekao o tome kakve je sve imao diskusije. A to i ne znači mnogo u ovom trenutku. Želim ovdje reći da mi ne tražimo od naroda, od zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a, da učine bilo šta za nas. Oni su, prema našem mišljenju, slobodni da urade što žele. Oni donose svoje odluke u svoje ime i imaju na to pravo i trebaju glasati po svojoj volji. To važi i za BiH. Mi učinimo napor da objasnimo ono što mislimo da je pravo. Pravo na glasanje i pravo na odabir onoga što želite reći pripada svakoj zemlji članici UN-a pojedinačno. Ne, ne bismo nikada koristili instrumente pritiska na bosanske ljude zbog toga što smo im nekada pomogli. Mi zato ne očekujemo ništa od njih u zamjenu za našu pomoć koju ste spomenuli. Učinili smo to iz humanitarnih razloga u prošlosti i opet bismo. Vjerujemo u to da bh. narod i njegova vlada trebaju sami donijeti svoje odluke.
Ako je tako, zašto onda toliko insistirate na pritiscima na zemlje članice Vijeća sigurnosti?
– Pritisci postoje, čak su nam i neke veto sile u Vijeću sigurnosti UN-a rekle da su došle pod udar takvih pritisaka. Pa, kakav je to sistem? Kakav je to poredak? Jedna ili dvije zemlje misle da su gospodari svijeta! Ali, uvjeravam vas, taj poredak neće potrajati. Ovakav poredak brzo će doživjeti kolaps.
Gospodine predsjedniče, kako objašnjavate što Vas jedan dio svijeta ili ne razumije ili ga Vi ne uspijevate ubijediti da je to što govorite tačno. Tako, naime, izgleda kada se čuju, recimo, generalni sekretar UN-a Ban Ki-mun (Ki-moon) ili šefica američke diplomatije Hilari Klinton (Hillary Clinton). Ako je iranski nuklearni program, kako Vi kažete, mirnodopski, zašto Vam, izgleda, niko ne vjeruje?
– Kada kažete "niko", nije mi jasno na koga mislite. Ako mislite na međunarodnu zajednicu, hajde onda da prebrojimo ko je sve ta međunarodna zajednica. Je li to i 118 zemalja Nesvrstanog pokreta, koje su se zvanično deklarirale da podržavaju iranski mirnodopski nuklearni program? To su isto učinile i sve zemlje, njih 57, iz Organizacije islamske konferencije.
I kada vi kažete da niko nije ubijeđen u naše riječi, želio bih vas upitati na koga to mislite. Ako su to, prema vašem mišljenju, vlada SAD i nekoliko njenih prijatelja, i onda to želite izjednačiti s ostatkom svijeta, e onda možda vi trebate revidirati svoju tačku gledišta. Jer, takva gledišta kreiraju razlike, diskriminaciju i, što je još gore, opasnost po svijet. Međunarodna agencija za atomsku energiju u Beču i generalni sekretar UN-a, svako onaj ko ima odgovornosti, mora formirati svoje mišljenje koje se temelji na zakonu i pravdi.
Sada mi dozvolite da vas upitam: Pretpostavimo da je centrala UN-a, umjesto u Njujorku, kojim slučajem u Teheranu i da je Iran jedna od stalnih članica Vijeća sigurnosti, znači da ima pravo na veto… Pitam Vas da li bi gospodin generalni sekretar govorio istim tonom ili bi možda preispitao svoje izjave prema Iranu? Vjerujem da je odgovor na to pitanje sasvim jasan. Neprihvatljivo je da samo nekoliko zemalja svijeta vlada i dominira, nameće svoja mišljenja, dok se ostatak optužuje za korupciju. Postojeće svjetske strukture nisu sposobne, kao što vidite, da nađu soluciju. Već 60 godina te institucije nisu u stanju da se brinu o globalnoj sigurnosti, pa je jasno da za taj nedostatak nisu krive svjetske vlade, već ta institucionalna struktura UN-a. To važi i za ovu konferenciju o razoružanju, jer je to dio istog nereformiranog sistema…
Kako ocjenjujete odluku Vašingtona da objavi brojke o svom nuklearnom arsenalu, koji u neko vrijeme namjerava i neutralizirati, kao doprinos nekom budućem "beznuklearnom svijetu"? Ne može se reći da to nije doprinos, pa i primjer transparentnosti.
– Doista, objavljeno je da Sjedinjene Države imaju više od 5.000 nuklearnih bombi. A nešto prije toga, citirajući druge zvaničnike, rečeno nam je da je tu oko 10.000 atomskih glava. Ujedno, jedan reporter, iz veoma poznatih novina, ustvrdio je da se radi o čak 30.000 nuklearnih bojevih glava i da je sve to, u proteklih 30 godina, smanjeno na brojku od 5.000…
Činjenica da su se SAD deklarirale da imaju "nekoliko" nuklearnih bombi je pozitivan korak naprijed. Ali, to pretpostavlja i neka pitanja. Prije svega, zar je 5.000 atomskih bombi malo, znajući da su samo dvije, ne tako jake kao ove današnje, uništile Hirošimu i Nagasaki? Zamislimo se malo: sa 5.000 bombi možemo više puta uništiti cijeli svijet. Znači, ne bi se trebalo baš ponositi posjedovanjem atomske bombe uopće. Postojanje ovolikog broja bombi, vjerovatno na američkoj teritoriji, znači da je i američki narod ozbiljno ugrožen. To važi i za američke baze i druga mjesta u svijetu, pa su i ljudi koji žive oko tih mjesta također ugroženi. U redu, dobro je to što je američka vlada obznanila broj nuklearnih glava koje ima, ali možda bi trebalo organizirati neku "nezavisnu komisiju", na međunarodnom nivou, sastavljenu od svih zemalja, koja bi sve to verificirala i utvrdila tačan broj nuklearnih bojevih glava u posjedu SAD. Vašington traži da svi vjerujemo u njegove brojke. U redu. Ali, onda i američka vlada treba vjerovati drugima… Ne možemo Amerikancima samo aplaudirati, a druge stalno sumnjičiti.
Ne trebaju nam nuklearne bombe
– Hajde da prizovemo logiku. Oružjem se oružje ne poništava. To se pokazalo tačnim u svijetu. Na ovom mjestu, ljudska zajednica, svjetska zajednica treba da se udruži, s motom moralizma i humanističke logike. I da ustanemo protiv vlasnika atomskih bombi, da ih skupa natjeramo da se razoružaju. Nama ne treba atomska bomba. I mi nikada nismo prijetili nijednoj zemlji. Evropljani to znaju. Nema opasnosti koja njima dolazi od Irana. Na nekim sastancima koje smo imali s evropskim političarima oni su nam zvanično rekli da su pod pritiskom američke vlade. Koliko ja znam, u Holandiji, u Italiji, u Belgiji, postoje baze u kojima se čuva nuklearno oružje i to predstavlja opasnost za ljude u Evropi. Iran nikada nije prijetio drugim zemljama. Iran je zemlja koja predstavlja staru civilizaciju. To je kolijevka humanizma i mjesto humanističkog bratstva i jednakosti. To da Iran prijeti Evropi je čista propaganda. Oni tu priču koriste kao predtekst, lažni motiv, za slanje svojih nuklearnih bombi na određena područja. Nama ne treba nuklearna bomba, jer mislimo da našom kulturom i civilizacijom možemo odbraniti sebe i svoje granice.
Poboljšanje odnosa s Iranom bila bi najbolja promjena u vanjskoj politici SAD
– Već 31 godinu mi živimo pod sankcijama i stalnim embargom, sve od kada smo zamijenili diktatorsku vladu revolucijom koja je donijela demokratiju u Iran. Od tada nam američka vlada uvodi sankcije i embarga. Teški politički pritisci izvršeni su na nas od vremena revolucije naovamo. Prema nama su primijenjene i nasilničke metode koje su vodile do uništenja naših gradova, a nad nama je upotrijebljeno i hemijsko oružje. Na polju nuklearne energije, protiv nas su nametnuta tri kruga sankcija. Mi ih ne odobravamo niti ih se plašimo. Iskustvo potvrđuje da sankcije ne mogu zaustaviti Iran. Naprotiv, u posljednjih 30 godina uspijevali smo sankcije pretvoriti u napredak za nas. Iran je danas daleko savremenija i jača zemlja nego prije 30 godina. Pretpostavljamo da će od tih sankcija biti oštećena više vlada SAD nego mi.
Sankcije ne idu ruku pod ruku s idealom slobodne globalne trgovine koju SAD stalno zagovaraju. Također, mislimo da bi grupa radikala mogla natjerati gospodina Obamu da prihvatanjem svega toga bespovratno uništi njegov program za usvajanje promjena. To bi bio kraj Obaminih napora, jer bi promjene bile zaustavljene. Poboljšanje odnosa s Iranom bila bi najlakša i najbolja promjena u vanjskoj politici SAD. A ako svijet zaključi da se u Americi promjene nisu dogodile, kao što je to gospodin Obama najavljivao, ko će onda biti gubitnik? Hoće li to SAD ponovo odabrati koncept Bušove administracije, da to iznova slijedi, iako je to već poraženo? Ako Obamine promjene ne ožive, ko je onda ta treća osoba koja bi promjene u Americi mogla zagovarati? Mi ne bismo željeli vidjeti poraz gospodina Obame… Poraz "mota promjene" u SAD neće naštetiti Iranu, već najviše američkoj administraciji. Erol Avdović (Dnevni avaz)
Komentari