Kliker.info

MONITOR: Više od četvrt vijeka živite u Pragu, u kojem ste diplomirali na čuvenoj praškoj Filmskoj akademiji. Čime se tamo bavite?
ZAFRANOVIĆ: Cijeli život bavim se isključivo filmom. Godinama sam profesionalni slobodnjak tako da se moram boriti za svaki film. Nekada je to bilo mnogo jednostavnije. Postojali su veliki studiji koji su finansirali filmove, a danas smo praktično na ulici i moramo da prosimo od raznih komisija i fondova po Evropi tako da su to daleka vrlo teška putovanja do realizacije filma. Kada sam u prvim svojim emigrantskim godinama došao iz Pariza u Prag i završavao film Testament to je bila najorganizovanija kinematografija u svijetu. Međutim, početkom devedesetih to se sve raspalo. Postojali su sponzori – tajkuni koji su se obogatili i oni su finansirali filmove, ali krajem devedesetih to je više bilo nemoguće. Sada je situacija nešto bolja. Dobijaju se sredstva iz državnih fondova i mislim da češki film ima šanse da izađe iz te velike krize u koju je upao devedesetih.

Pošto nikada nisam radio filmove po narudžbi, a ovdje nisam mogao da ih kao stranac snimam, bio sam prisiljen uzeti češko državljanstvo. Nakon toga mogao sam snimati filmove koji nisu vezani direktno za Češku. Sada radim na filmu Karuzo. To je freska i tragikomedija puna crnog humora. Film govori o italijanskom fašizmu u Dalmaciji. Film je odbijen u Hrvatskoj zbog mog imena i mojih ranijih filmova koji se, naravno, ne sviđaju novoj vlasti u Hrvatskoj. Zato sam konkurirao u Češkoj i sada tražimo glumca koji će glumiti uličnog pjevača Karuza. Scenario se prevodi na francuski, jer je za film zainteresiran glumac Žerar Depardje. Ti apsurdi su me nagnali da ostanem u Češkoj.

MONITOR: Jedan ste od istaknutih filmskih režisera takozvanog jugoslovenskog crnog talasa i režiser koji je pomjerao granice jugoslovenskog filma. Kako sa današnje distance gledate na to vrijeme?
ZAFRANOVIĆ: Bilo je zabranjenih filmova i ideologije koja nije dopuštala slobodnije izražavanje ni u formi ni u sadržaju tako da smo morali osvajati slobodu. Kao studentu praške Filmske akademije ta su mi forma i sadržaj bili pratilja u kasnijim filmovima. Bilo je raznih predcenzura, cenzura, komisija. Jednom smo izbrojali da je od početka filma do Filmskog festivala u Puli bilo devetnaest komisija! Trebala je ogromna energija da se sve to savlada. Ipak, sve je išlo prema evropskom standardu. Praška škola je uvela visok nivo u film i uspjela je da plasira svoje filmove na najveće svjetske festivale. To je bila profesionalna kinematografija i mi smo zahvaljujući njoj u Jadran filmu u Zagrebu, radeći sa strancima, posebno sa Amerikancima, poštovali te standarde. U ekipama je bilo dosta vrhunskih profesionalaca, koji su kasnije izvozili naše filmove. I tako smo stigli do vrha, a onda je sve to početkom devedesetih srušeno kao bombardina kula. Film je pao na obiteljske i prijateljske grane i to traje do danas, izuzimajući iznimke.

MONITOR: Početkom devedesetih Vaši filmovi su zabranjivani u Hrvatskoj…
ZAFRANOVIĆ: Vezan sam za Hrvatsku i to je moja rodna zemlja. Tu su moji korijeni koji su utkani u sva moja djela. Moji su filmovi početkom devedesetih zabranjeni u Hrvatskoj. Dok sam bio u egzilu u Parizu, a onda u Pragu nijedan moj film nije mogao biti prikazan u Hrvatskoj. Čak ni moji amaterski filmčići. Tih desetak godina bio sam čovjek bez biografije. Tako se prema meni postavio Tuđman. Stvar se otoplila dolaskom Ivice Račana i socijalista i sve je krenulo malo nabolje. Tako sam izašao iz te vražije cenzure koja mi je bila nametnuta tih godina.

MONITOR: Vaš film ,,Testament” nikad nije prikazan u Hrvatskoj, a Tuđman Vas je u svojoj knjizi ,,Bespuća zbilje” nazvao izdajnikom hrvatskog naroda. Čime ste zaradili taj epitet?
ZAFRANOVIĆ: Početkom osamdesetih, prije nego je Tuđman došao na vlast, spremao sam dokumentarni film Jasenovac i on me je u pismu Milki Planinc napao iako film nije vidio. Film je napao zbog jednog apsurda. Uprava Jasenovca od mene je tražila, jer je to bio polunaručeni film, da navedem da je u Jasenovcu stradalo između osamstotina hiljada i milon ljudi. Do tog podatka u svojim istraživanjima nikad nisam došao i taj broj nisam stavio u film. Rekli su da filmom nisu zadovoljni, i flm je nekoliko godina bio van onog što je bila njegova funkcija – da upozna gledaoce šta se dešavalo u tom užasnom logoru.

Film je dobio Gran pri na festivalu u Beogradu, a poslije toga bio je kandidovan za Oskara. Zanimljivo je da je dobio i Nagradu grada Zagreba. Onda je intervenirao Josip Vrhovec, tadašnji ministar vanjskih poslova, da se film vrati iz Amerike. I vraćen je, a imali smo veliku šansu da dobijemo Oskara, jer je predsjednik Akademije za dodjelu Oskara bio Karl Malden. Tuđman je napisao u tom pismu da sam u filmu naveo da je u Jasenovcu bilo milion žrtava, a ja sam mu odgovorio u Vjesniku da je on istoričar amater koji nije ni vidio film i da je ozbiljan istoričar trebalo bi prvo da vidi film i uvjeri se da taj broj u filmu nije ni pomenut. Bila je to oštra polemika u kojoj je Tuđman ispao lažac. I, naravno, kada je došao na vlast to mi je vratio punim udarcem u oko.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da nove generacije reditelja nisu spremne za provokativne teme koje se suprotstavljaju političkom i društvenom mejnstrimu. Zašto je današnje vrijeme vrijeme bez umjetničke i građanske hrabrosti?
ZAFRANOVIĆ: Prije svega sve te silne akademije otvorene na teritoriji bivše Jugoslavije ne proizvode profesionalce, nego ljude koji bi se tek morali školovati. Prvo, malo znaju, a onda se vrlo malo radi na općoj kulturi. Da biste bili hrabri i podizali svoj talenat neke stvari morate znati. Često kažem da onaj ko piše sceranije mora da bolje zna kameru od kamermana, scenario bolje od pisca teksta, kostimografiju od autora u tom sektoru, mora izuzetno da poznaje sve faze muzike da bi od njih mogao zahtijevati ono što treba da urade. Tako se stvara autoritet i filmovi na visokoj profesionalnoj razini. Međutim, te profesije više nema na teritoriji bivše Jugioslavije. A kada reditelji dobiju od fondova pedeset odsto novca za film ili manje odmah su producenti kao i njihove žene iako nikad ništa nisu radile u filmu. Pola novca od toga ostave sebi i za to kupe kameru, montažu, dio kuće i onda od tih ostataka snime neki film koji niko ne vidi.

Ti filmovi nisu za kina. Za kina su filmovi za koje gledaoci, nakon što su ih odgledali, kažu dobili smo mnogo više nego što smo platili kartu. Kino je zakon, u njemu su gledaoci mjerodavni da li neki film valja ili ne. Danas imate u Hrvatskoj film na koji je potrošen milion, ali ima 54 gledaoca! Na cijeloj teritoriji Hrvatske 54 gledaoca slovima i brojkom. Tako je danas film osim iznimki pao na obiteljske mućke.

MONITOR: Na Vašem filmu ,,Okupacija u 26 slika” radili su i veliki pisci Mirko Kovač, Danilo Kiš i Filip David. Danas je nešto tako teško i zamisliti…
ZAFRANOVIĆ: Radio sam sa izuzetnim piscima koji su bili i moji prijatelji. To je, pored ostalih, bio veliki pisac Mirko Kovač. Od njega sam učio literaturu, a on od mene film. Bili smo skoro spojeni kao sijamski blizanci. Nama su se priključili Filp David, kao dramaturg, povremeno su uskakali Danilo Kiš, Borisav Pekić, Ranko Munitić… To je bila silna ekipa koja je osjećala da se može ponoviti krvavi Drugi svjetski rat na ovim teritorijama. Nacionalizam se bio raspukao na sve strane. Razvijala se neobičano jaka propaganda mržnje. I mi smo napravili filmove kao krik protiv toga misleći da ćemo to nekako spriječiti ili upozoriti i zaustaviti. Ljuto smo se prevarili.

Kada sam došao u Pariz, nakon emigriranja iz Hrvatske, montirao sam preko dana film Testament, a uveče, sve ono što sam preko dana montirao u crno-bijeloj tehnici, gledam na našim televizijama u koloru – posljednji rat po istom scenariju. Gledao sam ta krvoprolića i užas koji su pogodili familije i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane. Tada sam shvatio da naši filmovi nisu napravili apsolutno ništa. Shvatio sam da su naši filmovi u odnosu na politiku u drugom planu. Nakon filma Testament htio sam da se vratim slikarstvu, ali nije mi išlo od ruke, jer nakon završetka akademije nisam slikao.

I sasvim slučajno susreo sam se sa Vidosavom Stevanovićem, koji je napisao knjigu o posljednjem ratu u bivšoj Jugoslaviji. Pročitao sam je za jednu noć, izuzetno mi se dopala i dogovorili smo se da po njoj snimimo film. Našli smo producenta u Francuskoj, napisali scenario i krenula je realizacija filma. Iz Pariza smo prešli u Prag i nastavili rad na tom velikom antiratnom filmu. Međutim, pri kraju filma jedan od sponzora se povukao i onda sam počeo rad na filmu Karuzo, čija je realizacija pri kraju. Posljednjih dana bavim se filmom Djeca sa Kozare. To je jedna od najstrašnijih epizoda iz Drugog svjetskog rata kada je stradalo kompletno područje od ustaškog čišćenja. Posebno su stradala djeca, od kojih je jedan broj završio u logoru za djecu u Jasenovcu. Scenario je napisao sada pokojni Arsen Diklić. I to su dva filma koji će na neki način biti kruna mog stvaralaštva.

Tito je istorijska ličnost

MONITOR: Vaši filmovi su uvijek otvarali istorijske tabu teme. Vaš dokumentarni TV serijal ,,Tito – posljednji svjedoci testamenta” od prve epizode izazvao je burna reagovanja, posebno u Hrvatskoj. Kako danas gledate na Tita i njegovu epohu?
ZAFRANOVIĆ: Nisam promijenio stav od dana kada sam počeo da shvaćam politiku u odnosu na stvaralaštvo, u odnosu na film. Tito je historijska ličnost kojoj se to ne može osporiti osim revizionista koji su jedva čekali svoj momenat, posebno u Hrvatskoj, gdje su došli iz svijeta, da skinu glavu Titu i da ga udalje od Hrvatske. U borbi protiv fašizma Tito je bio hrabar vojskovođa, koji je proširio granice bivše Jugoslavije. On je jedan od najvećih antifašističkih boraca i proslavio je Jugoslaviju u cijelom svijetu. Posebno je značajno što je rekao Ne Staljinu i krenuo svojim putem. Zaslužan je i za uvođenje samoupravljanja koje je bilo jedinstveno u cijelom svijetu. Iako je taj sistem imao grešaka, čini mi se zbog preuranjenog uvođenja, on je oslobodio poniženu radničku klasu i to se ni sa čim ne može upoređivati, a posebno ne sa ovim današnjim globalnim sistemom.

Tito je imao ogromnu ulogu i u nesvrstanom svijetu. Niko te državnike nije prisiljavao da se sa njim susreću, ali njima je bilo važno njegovo mišljenje, počev od Kenedija i Niksona pa do Kastra i svih koji su bili vrlo uticajni, posebno iz Njemačke. Zbog toga je Tito nezaobilazna ličnost. A to što se danas dešava u Hrvatskoj sa Titom je zločin i to zločin koji je prvenstveno uperen protiv hrvatskog naroda. Hrvatski narod je imao veliku, bogatu ljevičarsku tradiciju, a Zagreb posebno kao centar, i ovo što se dešava ne miriše mi na dobro, jer narod koji se odriče svojih najboljih umova i sinova osuđen je da nestane.

Veseljko Koprivica (Monitor)