Kliker.info

– Ne. To je spolja! Zvijer sam pritajena, koja iz prikrajka samo motri, upija, selektira. I od svakoga koga sam volio, uzimam ponešto dragocjeno. Srdačan i uvijek prijateljski raspoložen, Samardžić je spremno s nama podijelio umjetničko iskustvo od pet decenija. Njegov najnoviji uspjeh odnosi se na seriju "Miris kiše na Balkanu", nakon koje je nastao i istoimeni film, a koja je nominirana za prestižnu američku nagradu Emi u kategoriji dramskih ostvarenja. 

Kakva su Vaša očekivanja ili je i dosadašnji uspjeh serije dovoljan da budete itekako zadovoljni?

– Naše zadovoljstvo je što smo uspješno okončali snimanje serije, koju su vidjele mnoge susjedne zemlje i svijet. Evidentno je da su članovi "Emy Awarda" bili iznenađeni rediteljskim rukopisom i producentskom ozbiljnošću naše kuće, a što je zahtijevala i tema i epoha sa početka prošlog stoljeća. Vjerujte mi, nismo gajili iluzije da ćemo ovom serijom baciti članove Akademije "pod noge" nego smo u knjizi Gordane Kuić naišli na nešto intrigantno, nesvakidašnje, autentično, uz zadivljujuću atmosferu unutar brojne sefardske porodice u multikulturnom Sarajevu između dva velika svjetska rata. I eto i nas u žiži svijeta!

Kako je, uopće, došlo do ove nominacije?

– Nasumice smo prijavili seriju, poslali smo HD rezoluciju i krenuli u utrku sa svjetskim serijama kao "bula u jagode" bez velikih očekivanja. No, smo svi iz ekipe bili iznenađeni i uzbuđeni zbog e-maila koji smo dobili od člana odbora nagrade Emi Keli Spal (Kelly Spall), koja nam je od srca čestitala ulazak serije "Miris kiše na Balkanu" u krug odabranih! A dokle ćemo dogurati kao kandidati u daljnjem toku glasanja, više nije ni važno. Rezultate nećemo saznati prije oktobra. Strpljivo ćemo iščekivati i nećemo biti nesretni ako "zijanimo", kako biste vi, u Bosni, rekli.

Kada je bh. reditelj Danis Tanović za film "Ničija zemlja" dobio Oskara, na dodjeli u Los Anđelesu rekao je: "Ovo je za Bosnu!" Kakav bi bio Vaš eventualni govor na dodjeli Emija?

– I Danis će se sa mnom složiti da je umjetnost kocka čiji uspjesi zavise od sijaset okolnosti – od kvaliteta izbora teme i djela, načina ekranizacije, "navijača", lobista do političkog konteksta zemlje kojoj autor i djelo pripadaju. A sad da se malo nasmijem na hipotetični dio vašeg pitanja, da eventualno dobijemo Emi, rekao bih: "Hvala svima koji su vjerovali i materijalno podržali projekt koji je dobio prefiks kvalitetnog djela!"

Priča u kojoj ste pokazali sliku raskošnog Sarajeva sa početka 20. stoljeća i suživota uopće, osvojila je svijet. Temama koje birate, uvijek ste tu nekako blizu Sarajeva, Bosne…

– Sarajevo je začudan grad između bregova i Miljacke, gdje se sunce kasnije rađa, a ranije zalazi. Grad sam upoznao davnih šezdesetih godina, kada sam snimao "Kozaru" i nedugo poslije tog vremena stigao je kultni film "Valter brani Sarajevo". To je grad Bebekovih "Žutih dunja", "Bijelog dugmeta", Safeta Isovića, Meše Selimovića… hotela "Europa" i njegovog "Plavog podruma", gdje smo provodili sate i sate ćaskajući sa mnogim kolegama, a najveći dio vremena s beskrajno duhovitim, šarmantnim i inteligentnim Šibom Krvavcem. Bila je čast sjediti za njegovim stolom. Smijeh je prekrivao sve holove i nemali broj ljudi priključivao se našem stolu. U knjizi za koju postupno sakupljam materijal, Sarajevo i Šiba zauzimat će veoma značajno mjesto. I, vjerujte mi, nigdje ne sija sunce kao u ovom multikulturnom gradu, u kome sam doživio ovacije na premijeri filma "Jesen stiže, Dunjo moja" u Skenderiji u vrijeme Sarajevo Film Festivala.

Rekli ste mi da nanovo iščitavate roman "Travnička hronika" Ive Andrića. Je li još samo sanjate ili ima naznaka da se krene i u realizaciju?

– To zadivljujuće pero treba čitati i čitati i svaki put mu se vraćati. Uvijek ćete u njemu otkriti nešto novo, neponovljivo o Bosni u vrijeme pobjede i pada Napoleona sa početka 19. stoljeća. Kako to djelo odiše vizionarstvom i savremenošću, podsjetit ću vas na Andrićevu misao u prologu romana. U "Lutvinu kahvu" jednog sunčanog popodneva, u tu osobenu "bosansku tišinu", vraća se Sulejman-beg iz Livna i donosi kobnu vijest okupljenim begovima i uglednim ljudima: "… Kako ste do sada živjeli, sada više tako nećete živjeti… Sad vam valja živjeti s konzulima… koji će sjesti pored vezira da naređuju, raspoređuju… i gledaju kako se vladaju begovi i age, a kako raja, i da javljaju nikom drugom do Bonaparti." Zar se ovaj bosanski točak historije ne ponavlja i danas? I, eto, zato sam poželio da snimim nešto što ima i pameti, i misli, i savremeni kontekst, i ubojitu tezu, ali mi se, nažalost, ne otvaraju karte.

U poslu uvijek birate teži put, jer Vam je kvalitet na prvom mjestu. Niti biste režirali svašta niti biste igrali svašta.

– Obavezuju me djela, da ih ne nabrajam, koja su učestvovala na mnogim uglednim i značajnim festivalima i manifestacijama svijeta, od Berlina preko Los Anđelesa (Oskar tri puta), Toronta, Pekinga, Tokija, Moskve… I tako sam od filma do filma podizao ljestvicu zahtjeva u izboru svojih inspiracija, tema i literarnih djela, ne zapostavljajući svakidašnji čemeran život građana, koji se ne snalaze u surovim uvjetima ulaska kapitalizma na velika vrata. Na ovim prostorima zavladao je muk, nesnalaženje, jer kapitalista ne bira sredstva da unizi, izbaci na ulicu, ne haje za životne muke malih, obespravljenih ljudi. Haram im bilo. To je velika tema. Novo vrijeme. Tražim film o toj temi.

Sada ste uglavnom posvećeni režiji. Publika Vas se, međutim, uželjela i ispred kamere. Jeste li i Vi, ima li kakvih planova?

– Bilo je nekoliko poziva da režiram sitkom serije u nekoliko susjednih zemalja, da budem "gest star" u nekim serijama i filmovima, ali nisam prihvatio nijedan od ponuđenih poslova da ne ukaljam ono što sam do sada uradio.

Posljednji rat u BiH postao je inspiracija umjetnicima širom svijeta. Nakon Anđeline Đoli, Ričarda Gira i holivudske legende Džon Travolta i Robert de Niro snimili su film "Killing Season", koji se odnosi na rat u BiH. Šta mislite o tom novom trendu? Šta se krije iza toga?

– Ne krije se ništa drugo nego njihov interes i radoznalost da filmom progovore o Bosni, koja nosi svoj čemer i muku. I dobro je dok dolaze. Koriste vašu gostoljubivost, jeftinu radnu snagu i ostavljaju neki dolar, koji je dobrodošao. A o kvalitetu ovih filmova ne mogu da govorim, jer ih nisam gledao.

Koliko Vas zanimaju politička dešavanja u regionu? Kako reagirate na sve ono što se danas dešava po pitanju susjedskih odnosa, kulturne razmjene, politike uopće…?

– Svako je kovač svoje sreće. Politika nikada nije bila za moj senzibilitet, jer sam čovjek otvorenog srca. Uvijek sam bio na strani istine i pravde, a politika to ne trpi. Bez uplitanja u politiku, mirnije i dostojanstvenije spavam.

U Veneciji ste 1967. godine dobili Zlatnog lava za najboljeg glumca u filmu "Jutro". Ta vijest tada je odjeknula poput atomske bombe, smiješila Vam se i svjetska karijera. Bili ste rame uz rame s Luisom Bunjuelom (Luis Bunuel), Marčelom Mastrojanijem (Marcello Mastroianni), Katrin Denev, Dirkom Bogartom (Dirk Bogarde)… Rekli ste jednom prilikom da ste tada shvatili da je snimanje na tuđem jeziku rizik. Je li Vam danas žao?

– Odluku sam donio naprečac, više srcem nego pameću. Tih godina sam se do ušiju zaljubio. Oženio sam se mladom ljepoticom, dobio sina, karijera mi je bila u rukama, iza mene su snimljeni filmovi "Prekobrojna", "Kozara", "Lito vilovito"… Popularnost je porasla do neslućenih razmjera. Čekao me je ugovor za film Veljka Bulajića "Bitka na Neretvi" i bilo je logično da od gotovog ne pravim veresiju. Najvećoj producentskoj kući Roberta i Rejmonda Hakima rekao sam: "Hvala." Nisu mogli da vjeruju! Ostao sam ponosan na svoj potez. Predosjećao sam da bih u njihovim filmovima uvijek bio samo epizodista i pored njihovih primamljivih miliona dolara zarade u pet godina.

Na šta ste najviše ponosni u svojoj karijeri, na koju ulogu i film?

– Što sam se u najtežem životnom trenutku, odlaska Gage, snašao u ulozi reditelja i snimio djela za sva vremena!

Uspijete li u doba recesije pronaći sponzore za svoje projekte ili se desi da i sami uložiti svoj novac u ono što radite?

– Prije ove evropske halabuke o krizi, strahu i mogućem bankrotu mnogih evropskih zemalja, bilo je lakše doći do novca sponzora, donatora, manjinskih koprodukcija. Vjerujte mi da bi nam bilo teško u snimanju TV serije "Miris kiše na Balkanu" da nismo našli manjinske ulagače kojima zahvaljujemo BHTV 1, HTV, RTRS i Bugarskoj nacionalnoj televiziji. To nije bio veliki novac, a uz naša sredstva i sredstva RTS-a, lakše smo disali i na vrijeme završili i predali seriju. A kako će biti sutra, Bog sve zna! Vidjet ćemo.

– Plivanje i sunce mi gode venama. I tako kupim snagu za zimu. Uz sve to, iščitavam i mijenjam jedan svoj scenarij po veoma popularnom romanu, koji radim duži vremenski period za jednu dugu televizijsku seriju. A dokle ću stići, ne znam! Rad mi godi, a sjedenje me ubija.

Sa suprugom Mirom u braku ste 46 godina, a u poslu tek nekoliko. Da li je više volite kao suprugu ili saradnicu?

– Ona nije ni supruga ni saradnica, ona je moja ljubav. Kada sam je ugledao na Bledu, posjekle su mi se noge. Ona mlada, lijepa, gospodstvena, gordog držanja… Dug je bio put do njenog srca. Toliko sam joj stihova izrecitovao, toliko pisama i telegrama napisao. Vrijedilo je. I eto nas, skoro će pedeset godina od prvog avgustovskog susreta. A kada nam je Gaga otišao, uključila se svim svojim bićem u posao, unijela je svoju energiju, dobrotu, ukus tako da sada mislim da snimljene serije "Jesen stiže, Dunjo moja" i "Miris kiše na Balkanu" odišu i njenim ukusom i smislom.

Biografija