hamburger-icon

Kliker.info

Leon Lučev : Društvo u kojem je novac bog, ne može opstati

Leon Lučev : Društvo u kojem je novac bog, ne može opstati

21 Februara
08:11 2010

Zrinka Cvitesic and lead actor Leon Lucev in one of the scenes from Zbanic’s new film Nakon svjetske premijere na ovogodišnjem 60. Berlinaleu, film rediteljice Jasmile Žbanić "Na putu" 25. februara bit će prikazan i u Olimpijskoj dvorani "Zetra" u Sarajevu. Budući da se dobitnica prestižnog Zlatnog medvjeda bavi i temom vehabija, ljubavna priča o stjuardesi Luni (Zrinka Cvitešić) i kontroloru leta na Sarajevskom aerodromu Amaru (Leon Lučev) izazvala je pažnju i prije nego što je prikazana.  S Leonom smo razgovarali nekoliko dana prije odlaska u Berlin. Pripremajući se za glavnu mušku ulogu, imao je, kaže, priliku da se sretne s ljudima selefijske zajednice, da s njima provede određeno vrijeme, te nauči klanjati.

Berlin mu je već domaći teren. A, sve je počelo 2004. godine s filmom "Svjedoci" Vinka Brešana, već 2006. je glumio u Jasmilinoj "Grbavici", a prošle godine pojavio se s filmom njemačko-danske koprodukcije "Storm".

"Grbavica" je dirala ravno u srce. Kakve  emocije izaziva "Na putu"?

– Nisam ga objektivno gledao da bih mogao davati tu vrstu ocjena. Dio sam njega i on je negdje u meni. Ali, mislim da dira na drugačiji način. Koliko je "Grbavica" pucala s tom jednom jakom emocijom, ovdje te emocije lagano prate cijeli film. Dakle, stalno su prisutne.

Koliko god Amar i Leon bili različiti, povezuju ih i određene sličnosti. Obojicu je zadesio rat, tragali su za životnim zanimanjem, završili su u vojsci… U kojim segmentima ste tražili ove poveznice i koliko su Vam kao glumcu bile važne za kreaciju lika?

– Kao umjetniku mi je važno prepoznati autora, kao što mi je važno i da autor prepozna mene, da osjeti da sam dio njegove priče, i obratno. U ovom filmu postoji jedan jako bitan segment priče koji je lično moj, a opet, s druge strane, i nije moj. Nisam kao Amar ostao bez roditelja, nisam se tražio kroz tu religijsku formu, niti živio u Sarajevu, ali su mi se desile druge stvari u ratu. Nakon njega u svoj toj destrukciji tražio sam sebe i svoj put, dakle, neke stvari su drugačije, ali u principu emotivnu liniju koju pratim u filmu sam mogao razumjeti.

Koliko ste prije ovog filma znali o vehabijama?

– Više površno i na nivou dnevnih informacija, naprimjer, da su to neki ljudi s bradama, da nose kratke hlače… Ovdje je, zapravo, važno da kroz cijelu priču tražim čovjeka. Moj proces u filmu je: maknuti višak informacija u vezi s vehabijama. One mogu u nekom našem razgovoru biti bitne, ili u nekoj dnevno-političkoj emisiji, kao i u nekom segmentu bh. društva u ovom trenutku, ali meni kao umjetniku u tom trenutku, da radim taj proces, nisu bitne. Meni stav ne treba, Amar treba imati stav. Ja i on nemamo isti stav.

Nerijetko Vas pitaju zašto ste baš prihvatili igrati vehabiju. U razvijenim demokratijama nikoga ne zanima zašto je, naprimjer, neki glumac prihvatio ulogu Hitlera, popa, religijskog zvaničnika i slično, međutim, na ovim prostorima je čini se još nezahvalno igrati bilo koga ko je, uvjetno rečeno, "na onoj drugoj strani".

– U Los Angelesu je jedne prilike prikazivan moj film. Moja baka, koja živi u Americi, prišla je reditelju i pitala ga zašto u filmu toliko psujem. Shvatio sam tada da bi, u ovom slučaju,  za moju porodicu bilo idealno da ja igram advokate, arhitekte, dakle prihvatljive likove. Međutim, mene ne zanima prihvatljivo. Ne bavim se pitanjima zašto nešto igram. Ona me ne zanimaju niti me ograničavaju. To je neka mentalna perspektiva ljudi koji to gledaju i koji bi svugdje našli problem. Ako se ti baviš problemom, naći ćeš ga, a ako u životu tražiš rješenje, i njega ćeš naći. Trudim se funkcionirati tako da tražim rješenje. Za početak je teško biti čovjek. U svemu treba tražiti čovjeka. Ovakvi filmovi, kao što je konkretno "Na putu", imaju svoju snagu, poruku i razlog zašto su tu. Ovo je svjetski film.

Budući da je u "Na putu" riječ o ljubavnoj priči u kojoj se prožima i vjerski aspekt, kako objašnjavate paradoks da je religija danas sve manje intimna stvar između čovjeka i Boga, da u javnoj komunikaciji potenciramo naglašavanje prezira svemu što ima veze s kategorijama kakve su: licemjerstvo, laž, nepravda, a da društvo, s druge strane, proživljava krizu u svim segmentima?

– Kada analiziramo prijašnje sisteme u kojima je deset posto davano državi, deset posto crkvi i deset posto kralju, kažemo: "Blago njima kada su dali samo 30 posto". Mi, danas, dok platimo sve poreze i ostalo što ide uz redovne obaveze, izdvajamo 70 posto. Dakle, sistem i društvo u kojem novac postaje bog i jedina računica svega je ekonomija, nema dugi vijek.

Kada jednom uđemo u kredit, 30 godina radimo za banku, htjeli mi to priznati ili ne. Mi, zapravo, ulazimo lagano u robovlasničko društvo, bez obzira na to što se dičimo velikom slobodom.

Čovjeku je u takvom sistemu vrlo teško opstati, više ne osjeća da je sistem tu zbog njega,  već je on tu da bi podržao sistem i zato traži neki svoj put i traga za samim sobom. I normalno je da svako od nas ima svoj način kako će ga naći. Ja nekako mislim da mi je najlakše ući u svoje srce i gledati šta ono kaže, međutim, tu se onda otvara drugi problem, jer kroz taj proces prestajete biti, ne mogu reći socijalno preosjetljivi, ali se sigurno prestajete odazivati na očekivane socijalne potrebe, jer, ustvari, slušate sebe i vidite da je mnogo toga laž.

Šta je ljubav danas? Kada malo razgrnete i tu ljubav, vidite da i u njoj ima mnogo straha, ograničenja, brige i problema, a malo ljubavi, ali sve se to zove ljubav.

Nakon audicija u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, rediteljica je s užim izborom glumačke postave za ulogu u "Na putu" provela sedam dana u glumačkoj radionici na Zlarinu, gdje su i kroz neočekivanu tehniku igranja klaunova, savladavali svoje likove. Kakva iskustva nosite?

– Neočekivana je samo iz aspekta da klauna svi doživljavaju kao nekoga ko stavi nos i nešto izvodi, međutim, u ovoj tehnici s klaunovima nema laži. A, ako lažeš – ljudi ti se ne smiju, ako glumiš – ljudi ti se ne smiju, jedino ako si iskren i ako prihvatiš sve svoje mane – onda si zabavan. Otvoriš se prema drugima i onda ti kažu: "Gledaj budale", a to zapravo govore samo zato jer su svoju budalu prepoznali u tebi, a svi mi imamo svoju budalu, samo je se sramimo.

Budući da ste i koproducent filma "Na putu", osim glumačke zadovoljštine, očekujete  i poslovnu. Kakav mu put predviđate?

 – "Na putu" je u fazi kada možemo reći da je prohodao. Nekoliko puta je pokazao da ne razmišlja isto kao i svi mi, te da ima svoju glavu i da zna kuda ide. Tako da sam mu poželio puno sreće na njegovom putu, a on će najbolje znati koji je to put.

Ovo Vam nije prva zajednička saradnja. Kako ste upoznali Jasmilu?

– Upoznali smo se na audiciji za film "Grbavica". Ranije se nismo poznavali. Odabrala me je Zoa, njena  kćerkica, koja je rekla: "Ovaj će, mama, igrati u filmu". Ljudi se prepoznaju i teško je, zapravo, objasniti određenu povezanost s nekim. Za Dalmatinca igrati Sarajliju nije nimalo lako, međutim, Jasmila se upustila u to, dala  mi je veliko povjerenje i odgovornost, koje sam uzvratio, i super sarađujemo.

Imate običaj reći da uloge birate iz srca. Rijetko je čuti profesionalca da tako razmišlja u vremenu kada je većini presudan i broj nula na čeku?

– Neću ja anulirati novac iz cijele te priče. Radim ja i reklamu za "Karlovačko", ali je radim s tri najbolja prijatelja. Kažu nam: "Svi ostali glume da su prijatelji, a vi to ne morate, jer ste privatno prijatelji". Da li je moj način biranja uloga dobar ili nije, ne znam. Žena mi kaže: "Mogli smo do sada kupiti kuću", da, mogli smo, ali ko meni može platiti da lijepo zaspim i ujutro se lijepo probudim?

Imate troje djece: Ivana (9), Elu (5) i Zoe (3). Je li ijedno zainteresirano za glumački posao?

– Premali su da bih to osjetio, međutim, ukoliko osjete glumu kao svoju potrebu, podržat ću ih. Mislim da je bitno da oni u kući žive s dvoje umjetnika i da su okruženi umjetnošću. Njima je taj segment života normalan, jer s njim odrastaju, tako da sam siguran da će se on odražavati u svemu što budu radili u svom životu.  Amila Keserović (Azra)

Oznake
Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku