Kliker.info

Po svemu sudeći se radilo od odredbi iz Knjige Izlaska 22: 28-29, prema kojem je Jahvi valjalo dati „prvorođenca od svojih sinova“, baš kao što treba raditi sa „govedima i sitnom stokom“: „…sedam dana neka ostane sa svojom majkom, a osmoga dana da si ga dao meni!» Postojala je, doduše, i uredba iz Izlaska 34: 20 da se ljudska i magareća novorođenčad otkupljuju „jednim grlom sitne stoke“: „Ako ga ne otkupiš, moraš mu šijom zavrnuti.“, odredio je Jahve. Pa ipak, taj otkup nije važio za neprijatelje. U Knjizi Brojeva 31:40-41, čitamo kako je Mojsije postupio midijanskim zarobljenicima, tj. kako je 32 od 16.000 ljudi predato svešteniku Eleazaru „za žrtvu podizanja Gospodu, kao što je bio Gospod zapovjedio Mojsiju.“ Kao žrtvu paljenicu Jahvi, prineo je sudija Jefte svoju kćer jedinicu i to radi zavjeta Jahvi da će, ukoliko pobjedi Amonjane, žrtvovati prvo što mu, kada se vrati kući, pođe u susret (Suci 11:30-39).

Zanimljivo je da su sastavljači starozavjetnog kanona sve ove događaje hronološki smjestili nakon Abrahamove žrtve, što nadalje govori o kasnijim redakcijama biblijskog teksta u skladu sa naprednijom religijskom misli, kakvu npr. nailazimo u biblijskoj knjizi koja se pripisuje proroku Isajiji (VIII. st p.n.e.), u kojoj je Bog mudri vladar svemira koji „ne mari za krv junčiju, jagnjeću i jareću“ (Isajija 1:11-13). Religionistica Karen Armstrong je u svojoj Povijesti Boga objasnila da je ljudska žrtva bila svirepa ali je imala svoju suvremenu «logiku» i opravdanje, budući da se za prvo dijete vjerovalo da je „potomak boga, koji je majku oplodio u činu droit de seigneur (pravo prve noći).“ Začećem djeteta energija boga bila bi iscrpljena, tako da je, kako bi se nadopunila i kako bi se osiguralo kruženje božanske energije, prvorođeno čedo vraćano svom božanskom roditelju. (Armstrong 1998: 25)

Isaak, Ismael, Ifigenija
Međutim Isak, odnosno Ismael, nisu bili novorođenčad, te se njihovo zamjenjivanje životinjom u potpunosti ne uklapa u otkup novorođenčeta. Kako su u svojim Hebrejskim mitovima pokazali Robert Graves i Raphael Patai, „Grcima, koji su se počeli gnušati ljudskih žrtava otprilike u isto vrijeme kad i Židovi, bilo je na primjer, draže vjerovati da je umjesto Ifigenije, Agamemnonoe kćeri, u Aulidi žrtvovana, u posljednjem času košuta.“ (Graves-Patai: 1969: 181). Podsjetimo se, kada je kralj Agamemnon krenuo u Trojanski rat, Artemida razgnjevljena ubijanjem svoje posvećene košute podiže morsku oluju, koja se, po tumačenju žreca, neće smiriti dok kralj ne žrtvuje svoju kćer Ifigeniju. Kada je, međutim, žrec podigao nož da ispuni zahtjev hirovite boginje, djevojka je nestala. Legendu je dramatizovao Euripid u 5. stoljeću prije hrišćanske ere:

„Oj vođe cijele ove vojske ahejske,
ta žrtvu vidite li što nam božica
do žrtvenika stavi – gorsku košutu?
Nju voli prigrliti nego djevojku,
oltara krv da plemenita ne kalja.“
(83, II, str. 368, 369)

Friks i zlatnoruni ovan
Ovdje dolazimo do interesantne paralele sa grčkom mitologijom, tj. tebanskim mitom o Kadmejcima. Atamant, beotijski kralj imao je, poput Abrahama, ženu i priležnicu. Nefelu od Pelionta, koja mu je rodila sina Friksa i Inu, sa kojom je imao Melikerta. Nefela je, poput Sare bila ljubomorna, a Ina je, da bi svom sinu obezbjedila prvenstvo, potajno sasušila žito spremljeno za sjetvu, tako da je nastala glad. Potom je potkupila Apolonovu svećenicu da proglasi kako će se zemlji vratiti plodnost onda kada Atamant prinese svoga sina Friksa na žrtvu na brdu Lafistiju. Atamant je već stegnuo žrtveni nož, kada mu se ukaže Herkules, uzviknuvši: «Ocu mome, Zeusu, kralju nebeskom, mrske su sve ljudske žrtve!» Tada se u grmlju pojavio zlatnoruni ovan, kojega je poslao Zeus, te friks umaknu na njegovim leđima u Kolhidu (Graves-Patai: 1969: 181). Grevs i Patai su, štoviše, povezali pojavu Kadmejaca kao „djece Kadmine“ u Jišmaelovom rodoslovlju, te običaj prividnog žrtvovanja muškarca odjevenog u runo crnog ovna, koje su beotijski pastiri vršili na Lafistiju, brdu Friksovog žrtvovanja. U drugom grčkom mitu, Posejdon je Idomeneja Krećanina i njegove ljude kaznio gubom, budući da su se zavjetovali, prineti mu ljudsku žrtvu za smiraj oluje. I u grčkom i u hebrejskom slučaju radi se o civilizacijskom distanciranju od arhajskih barbarskih praksi. Tako će, u konačnici, u hrišćanskoj teologiji sam Božji sin sići na zemlju, kako bi bio žrtva otkupnica, tj. „jaganjac Božji“, dok će u islamu to ostati sjećanje na Abrahama, uz obavezu dijeljenja mesa zaklane životinje prijateljima i siromašnima.

Jovan Janićijević u svome ogledu zaključuje da „rasprostranjenost i neprekidno odražavanje ovih motivema u mitu i folkloru dokazuju rasprostranjenost i značaj za primitivno mišljenje i razvitak civilizacije samih žrtvenih običaja, verovanja da se žrtvovanjem mogu odobrovoljiti prirodne sile i postići ljudska sreća i napredak, bezbedan čovekov opstanak u kosmosu usred haosa“ (Janićijević 1995: 35). Drugim riječima, prastari oblici religioznosti, odnosno obredi vezani za njih, morali su biti simbolički prekodirani kako bi dobili funkcije u okvirima novih mitologija, koje, barem kada su u pitanju Abraham, Isaak i Jakov i dalje bivaju oruđa za kreiranje naše stvarnosti.