Književnik Zilhad Ključanin: Bosna nije podijeljena i neće to nikad ni biti!
Bosanskohercegovački književnik i univerzitetski profesor Zilhad Ključanin, iako sebe uvjerava, nada se čak da ga je "naučilo vrijeme", ipak, iznova pokazuje da ne zna govoriti uvijeno i diplomatski. Svog krajiškog adrenalina nazvanog "govoriti u brk", očigledno, neće se riješiti za života.Poznati pisac u intervjuu za naš list iznosi svoje refleksije o aktuelnom političkom trenutku države za koju se borio rame uz rame s krajiškim patriotima, koje je predvodio slavni komandant, rahmetli Mehmed Alagić. Nakon rata, jedno vrijeme Ključanin je u ulozi savjetnika "svjedočio" tijelom i pameću o krajiškoj političkoj eliti, da bi se potom otisnuo tamo gdje najbolje pliva – u književne vode.
O Sidranu
Nepopravljivi bosnoljub ne da na državu, borce, bosansku sirotinju, vrišti protiv "kratke pameti" bh. političara.
Razgovaramo u predvečerje jednog od najvažnijih datuma novije povijesti BiH, 1. marta, Dana nezavisnosti. Prošlo je 20 godina od najznačajnijeg referenduma iz koga je potom iz krvi i pepela izrastala nova Bosna i Hercegovina sa svim svojim ranama, kontroverzama i paradoksima. Koliko Vas kao Bosanca, Bošnjaka, intelektualca, čovjeka iznjedrenog iz ovoga tla dotiče ova činjenica? Kako doživljavate taj temeljni datum u državi u kojoj 16 godina nakon rata malo šta funkcionira tako dobro kao entropija, stanje potpune neorganiziranosti i haosa?
– Dan nezavisnosti BiH za mene je značajan datum, jedan od najvećih u povijesti ove zemlje. Dan nezavisnosti za mene je životno važan. To je datum koji mi pokazuje da je Bosna opstala. A životno mi znači, jer da nije opstala, vjerovatno ni ja ne bih opstao. Iako, kako rekoste, funkcionira entropija (u šta do kraja ne vjerujem!), pogledajte samo tzv. male ljude kakav imaju osjećaj prema tom datumu. Rat me je naučio da gledam te male ljude, ne političare ili "opće intelektualce sa svojim vječnim defetizmom".
Ti ljudi imaju osjećaj važnosti tog datuma. Naći ćete toga dana bh. zastava i na izlozima, i na kućama, čak se i malo picnu, k'o za Bajram. I oni to ne daju. I ne razumiju, kao što ni sam ne razumijem, neke stvari. Neki dan je jedan bilmez, predsjednik, čini mi se, parlamenta moje države (Milorad Živković, predsjedavajući Zastupničkog doma Državnog parlamenta, op. a), rekao da ne da ključ da se 1. marta održi sjednica Parlamenta!
Zamislite! Kao da se radi o zadružnom domu gdje neki seoski kabadahija drži ključ sale za igranku, pa se njemu nešto ne sviđa muzika koja će se puštati, i on ne da ključ. Da ima muškarca u tom Parlamentu, otišao bi do tog kabadahije i zveknuo mu šamar, kako mu i priliči. Ja da sam član tog tijela moje zemlje, ja bih to učinio.
Vjerovanje je, izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Također, danas mi svi znamo da je BiH podijeljena, a vjerujemo da nije! Ovo je kazao i zapisao Abdulah Sidran. Šta biste Vi na to rekli, dodali ili dopunili?
– Sidran je mudar čovjek i ja ga volim, ali ponekad govori političke gluposti. Mene svaki razgovor o podijeljenosti Bosne veoma ljuti. To su štetna blebetanja. Bosna nije podijeljena i neće to nikad ni biti. Bosna nije bila podijeljena ni u ratu, kada joj je tri četvrtine bilo okupirano. Okupacija nije jednaka podjeli. A kamoli sada. Čudi me što smo i danas skloni "politici kratke pameti". Činjenice su drukčije. Ti zagovornici "kratke pameti" neka se samo sjete šta je sve od rata naovamo postalo jedinstveno bosansko, ja im neću ponavljati. Ja cijelom Bosnom hodam slobodno i osjećat ću svaki pedalj ove zemlje kao svoj. Bio to Novi, Brod ili Šamac hiljadu godina, oni će za mene biti bosanski. I mislim da to nije iluzija.
Stječe se dojam da su bošnjački političari, što neznanjem, što merhametlukom, izgubili bitke s Miloradom Dodikom i prestali se boriti, prihvatajući ga kao jačeg partnera koji danas dominira bh. političkom scenom i postavlja uvjete. Slažete li se s tim?
– I tu se, izgleda, ne slažemo. Inače sam primijetio da se s malo toga slažem i sa medijskom i sa političkom i sa nekakvom intelektualnom slikom Bosne. Zbog toga sve to skoro u cijelosti izbjegavam. Do rata, i u samom ratu, bio sam i sam takav: baljezgao sam i raspravljao o stvarima o kojima pojma nemam. Danas to ne želim raditi. Vjerujte da znam svu tu bulumentu; mlati praznu slamu dvadeset ili trideset godina. Nisam bolji od svega toga, priznajem, ali mogu, u većini slučajeva, barem da držim jezik za zubima.
Ipak, vlada li Dodik osim u RS i, na neki način, razvojem događaja u Federaciji?
– Dodik ne vlada ničim. To je jedan šarlatan, seoski đilkoš. Zar nam to nije pokazao Čedo Jovanović? Dodik ne može napraviti nikakve štete Bosni, on, nažalost, može napraviti, kako reče sjajni Jovanović, veliku štetu srpskom narodu.
Političke budale
Bili ste sudionik ratnih zbivanja u srednjoj Bosni zajedno s Vašim Krajišnicima i slavnim generalom, rahmetli Alagićem. Kakvu su Bosnu sanjali borci u ratu? Obećavane su im zlatne kašike, pa i kompletni escajzi. Šta sada imaju najveći sinovi ove zemlje?
– Nismo se mi borili za "zlatne kašike". Nijedan Alagićev Krajišnik nije se za to borio. Mi smo se borili, katkad i kad je vjera u to dolazila blizu nule, da dođemo na svoj kućni prag, da ga poljubimo i zaplačemo od skupljene tuge i buduće životne radosti. I mi smo to uspjeli. Ne bih dao taj osjećaj povratka za zlatne bagerske kašike, a kamoli za obične. Ne pravdam vlast, dapače, kivan sam na nju zbog drugih, većih strateških državnih stvari koje nije uradila, ali, ruku na srce, nešto je i učinjeno za borce. (Da budemo načisto, ja ni vojnu knjižicu nisam htio uzeti. Halalosum!) Da se može, i treba više – treba!
Boračka revizija, koja je u toku, pokazala je da je vlast jeftino izvarala patriote u dolini Sane, pa će oko 600 porodica najiskrenijih rodoljuba, koji su prvi uzeli puške da odbrane svoje domove, najvjerovatnije ostati bez boračkih prinadležnosti. Tu su i porodice Sanjana i Ključana o kojima ste pisali u hronici "Zločin je zaboraviti zločin". Možete li se naviknuti na takvu vrstu "pravde"?
– Za ovaj podatak nisam znao. To je užasno! Protiv toga se treba boriti. Ja im se i u toj borbi stavljam na raspolaganje, u bilo kom vidu.
Može li se patriotizam u Bosni "okačiti o klin"?
– Ne može! Kakav crni klin!? Ja, izgleda, ne znam gdje živim!? Možda sam u krivu, ali mislim da bi sada više ljudi branilo Bosnu nego u prošlom ratu. Zar se ne primjećuje da više ljudi osjeća i želi da upozna Bosnu nego prije rata? A to je neki znak. Nisam sreo Sarajliju, Zeničanina, Tuzlaka… koji nije otišao ili poželio da ode u Krajinu i obratno. Da o Srebrenici ne govorimo.
Mi smo u jednom trenutku i izgubili puno teritorije Bosne, između ostalog, zato što je nismo poznavali. Jan Beran, jedan od najvećih Bosanaca, danas zaboravljen, jednom mi je rekao da se Bosna jedino može upoznati tabanom. I, mada sam po naravi "težak za pokretanje", hodam Bosnom. I na svakom koraku srećem hiljade i hiljade ljudi s istom željom. I, vjerujte, nailazim na prirodna i ljudska čuda. Treba se samo maknuti od kafanskih naklapanja i od naših državnih medijskih "emitera".
Ovih dana u Krajini je realizirana, a potom u Sarajevu potvrđena politička presuda Hamdiji Lipovači. Ponavlja li se povijest s Krajišnicima koji podignu glas i traže više pažnje za ovaj dio Bosne?
– Mada ima toga da se nas Krajišnike marginalizira u političkom smislu, Krajišnici su najviše u ratu učinili za ovu državu, a od države najmanje dobili. Ja mislim da smo mi Krajišnici i sami podobro krivi za stanje u Krajini. Živio sam u Bihaću devet godina i znam skoro svakog iole mislećeg Krajišnika. To su najbolji ljudi na svijetu. Imaju nâm profiliran do "dijamanta ljudskosti", imaju hrabrost koja doseže do mitskih visina, ali što su to političke budale, Tito dragi!?
Čim je rat završio, počeli su se gložiti između sebe. Pokušao sam tada pomiriti "najveće krajiške glave", ali nisam uspio. Gloženje je nastavljeno. Gložili su se ne iz "mandata u mandat", nego iz sekunde u sekundu, i to krvnički, do uništenja, "bratski". Potrošili smo u političkom smislu sve što iole vrijedi u našoj divnoj Krajini. Samo pogledajte skalu pada iz kantonalne vlade u vladu, iz institucije u instituciju. Mi smo 1998. bili prvi kanton po prosperitetu, sada smo zadnji. Strašno mi je žao zbog toga, i kao Krajišnik se stidim. Kad gledam TV dnevnik, mada to činim neredovno, čim mi se otud ukaže moj prijatelj iz Krajine Mirza Sadiković, gasim televizor. Jer znam da je frka. A, ne mogu više…
Akulturni političari
Književnost se danas čini nemoćnom da pokreće društvene procese u tranzicijskom ambijentu podijeljene države. Štaviše, književnici su na društvenoj margini i ni izbliza nemaju rejting kakav su imali pisci, recimo, u nekadašnjoj državi. Današnji "tranzicijski" političari čak i najveće književne veličine drže neozbiljnim i nebitnim. Zašto je to tako?
– To je, jednostavno, tako zato što su političari akulturni. Ne kažem nekulturni, jer to bi još i bilo nešto, jer nekulturan ima šansu da bude kulturan. Akulturan znači da je lišen doticaja kulture. I on nema nikakvu šansu. Sa Sidranom i rahmetli Nedžadom Ibrišimovićem sam pokušao da "izganjamo" tzv. naknade za izuzetne pisce, kojih u cijeloj Bosni nema više od dvadesetak, i nismo uspjeli ni da nas "nadležni" prime.
Samo je Senad Šepić javno obećao da će pokrenuti to pitanje. U međuvremenu je umro Nedžad Ibrišimović, naš najveći pisac, s najnižom penzijom u Bosni. Šepića i sada pozivam, u ime zavjeta Nedžadu Ibrišimoviću, da učini što je obećao, da izmiri dug, ako ne živućim bh. piscima, onda prema rahmetliji Nedžadu Ibrišimoviću, velikom piscu, velikom Bosancu, Bošnjaku i čovjeku koji nikad nije digao ruke od SDA.
Jedno od posljednjih Vaših književnih priznanja je nagrada "Skender Kulenović" u Bosanskom Petrovcu za roman "Galebovi". "Skenderova nagrada" dodjeljuje se i u Banjoj Luci, kao što se nagrada "Meša Selimović" dodjeljuje u Tuzli i Beogradu. Treba li objediniti ove manifestacije i nagrade, jer radi se o izrazitim književnim veličinama? Je li tako što moguće?
– Naravno da treba. Kad sam bio u Upravnom odboru Društva pisaca BiH, a i prije je to rađeno, pokrenuli smo desetine inicijativa u tom smislu. Koliko ja znam, s druge strane nismo dobili nikad nikakav odgovor. Mislim da je dosta više inicijativa s naše strane, neka ih oni pokrenu s druge, mi ćemo ih objeručke prihvatiti. Mene, inače, i to moram reći, hrabri ustrajnost u visokom vrednovanju nagrade "Skender Kulenović". A i to imamo zahvaliti grupi entuzijasta na čelu s Kemalom Cocom i Senudinom Jašarevićem.
Kome se danas u Bosni pišu pjesme i romani? Ili, kome uopće pišu pisci?
– Ja pišem i meni se piše. Kad ne bi bilo nijednog čovjeka u Bosni koji bi pisao, i nijednog čitaoca koji bi čitao, ja bih pisao. Situacija jeste u tom smislu čitanja katastrofalna, ali nije beznadežna. I pored toga, nijedna moja knjiga nije ostala neprodata. Ako se uzme u obzir činjenica kakvi su to tiraži, nije to baš neka samohvala. Ali, jeste nada. Osim djelimično "Buybooka" i "Dobre knjige", mi uopće nemamo izdavača. Društvo mora uložiti prvenstveno u izdavaštvo, čitaoci će se naći.
Svoju i glave moje djece stavio sam u ruke idiota
Kako ste Vi s porodicom proživjeli i preživjeli protekle dane katastrofalne blokade života u BiH zbog snježnih nanosa i nefunkcioniranja sistema?
– E, ovo je prava tema. Ova snježna katastrofa pokazala je svu neorganiziranost i jad naše vlasti. Ja sam se, nakon rata, prvi put prepao. Doista. Sarajevo je bilo, a i sada je poprilično, blokirano. A kada su se u medijima počele pojavljivati one agrarno-blehurske face tipa onoga Ivankovića što ima nekoliko imena, a ni u jednom ni gram pameti, i sličnih iz civilne zaštite, sâm sam sebe prekorio što sam svoju i glave moje djece stavio u ruke takvih idiota. Još kada se takvima dodaju cjelokupno osoblje GRAS-a, pa "Vodovoda i kanalizacije", grijanja, strah mi se uvećava. Ne spominjem ih džaba: znate li vi da jedan jebeni vozač tramvaja u Sarajevu ima veću plaću od mene, doktora nauka?! Ko me pozove na socijalnu revoluciju, tu sam.
Neka sad umjetnici dođu na red
Od čega žive umjetnici? Je li njima bolje ili gore nego prosječnim građanima?
– Ne znam od čega žive umjetnici. Ja sam slobodni umjetnik koji godišnje objavi barem dvije knjige, i prosjačio bih da ne predajem na univerzitetu. Mislim da je došlo "sekund do 12" da se život umjetnika – koji su jedan od najvrednijih brendova ove zemlje – poboljša. Umjetnici su od rata naovamo bili solidarni i strpljivi, čekali su da se rješavaju raznorazni prioriteti, od boraca, šehidskih familija do radnika. Ne kažem da su riješeni, ali su, siguran sam, i kao takvi riješeni bolje od pitanja statusa umjetnika. Neka sad umjetnici dođu na red.
Iz biografije
Zilhad Ključanin je univerzitetski profesor. Živi kao slobodni pisac u Sarajevu. Rođen je 5. marta 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, magistrirao iz književno-teorijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu.
Piše poeziju, prozu, drame, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Djela su mu prevođena na više jezika: turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski, bugarski. Uvršten je u sve novije antologije i preglede bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije, nagrađivan prije i nakon rata.
Bio je glavni urednik lista "Književna revija" u periodu 1987-1991. Nakon "Književne revije" osnovao je Izdavačku kuću "Biblioteka Ključanin". Tokom rata bio je urednik u listu "Ljiljan" te glavni urednik lista "Bošnjak".
Drama "Šehid" premijerno je izvedena 7. decembra 1999. u Bosanskom narodnom pozorištu (BNP) Zenica u režiji Slobodana Stojanovića. Drama "Muholovac" imala je premijeru 28. februara 2008. u Kamernom teatru u Sarajevu u režiji Aleša Kurta. Drama "Švedsko srce moje majke" premijerno je izvedena 2009. u BNP-u Zenica u režiji Aleša Kurta. Midhat Dedić (Dnevni avaz)
Komentari