hamburger-icon

Kliker.info

Kemal Monteno : Samo Davorin, Mirza i ja nismo mogli otići iz Sarajeva

Kemal Monteno : Samo Davorin, Mirza i ja nismo mogli otići iz Sarajeva

25 Juna
04:00 2012

Raditi intervju s Kemalom Montenom (64) u frekventnom kafeu u centru Sarajeva (mjesto koje je odabrao legendarni pjevač i autor), pravi je novinarski izazov. Svakih nekoliko minuta pozdravi sa prijateljima, prolaznici koji zastajkuju i gurkaju se: "Vidi Keme", mobitel koji se ne hladi… Kemo se u svemu tome snalazi kao riba u vodi. Uživa da oko sebe ima mnogo ljudi, uživa da komunicira.

Dočekao nas je raspoložen, uz kafu i cigare. Teško da bi neko i pomislio da je to čovjek koji je prije samo pola godine bio na granici između života i smrti. Imao je operaciju srca, ali daleko od toga da se može reći da je prebrodio zdravstvene poteškoće. Jer, pred njim je transplantacija bubrega. – Evo, bio sam na pretragama i mislim da će me u Zagrebu već idućeg mjeseca ili možda najesen staviti na listu za transplantaciju bubrega. I eto… – kaže nam Sarajlija sa zagrebačkom adresom na početku veoma otvorenog intervjua za "Dnevni avaz".

Kada se razbole, ljudi obično mijenjaju način života, a vidim Vi pijete kafu, zapalili ste cigaretu…

– Prema onome što su mi doktori rekli, ja ništa ne bih smio. Ni živjeti. Ne smiješ slatko zbog šećera, nemoj slano zbog bubrega, ne smijem voće zbog kalija… Ne smijem vode piti. Sok ne smijem popiti. Kad odem na dijalizu u Zagreb, stavim kutiju cigareta pored sebe. Doktori onda pitaju: "Šta je to?", a ja kažem: "Cigarete." "Pa, ti pušiš", čude se oni. Normalno, i pijem kafu. Kod nas se kafa ne može piti bez cigarete.

Kada ste zimus bili u bolnici, jeste li i u jednom trenutku pomislili da je došao kraj?

– Malo te trzne. Mora. Ali, kasnije, kada sam popričao s doktorima, smirio sam se. Prihvatio sam to normalno, a i tako se ponašam. Svi su se više prepali od mene.

Koliko ostajete u Sarajevu?

– Ostajem malo duže ovog puta. Stigao sam prije sedam dana. U četvrtak ujutro mi je posljednja dijaliza ovdje i onda sjedam u auto i idem u Split. Navečer imam probu za festival. U petak pjevam, nadam se i u subotu, u finalu. I onda Zagreb pa Festival šansona u Šibeniku. Snimio sam duet sa Žerom "Crveni poljupci". To je prava sarajevska pjesma, govori o Crvenom karanfilu. S Hankom Paldum snimio sam pjesmu "Sofra" i ovih dana ćemo i spot. Nas dvoje se sto godina dogovaramo da snimio nešto zajedno i dođe ona, kaže da ima pjesma "Sofra". Kažem joj: "Joj, nemoj, majke ti! Ne mogu više da pjevam burek, ćevapčići, ražnjići, pljeskavice… Nemoj mi tih pjesama." Mislio sam to zbog naziva "Sofra". I pošalje meni Džeronimo snimak, a pjesma prekrasna, tekst divan… Demosnimak sam puštao raji u Mostaru, Zagrebu i svi su oduševljeni.

Radite kao u najbolja vremena.

– Počeo sam pjevati i vidim da to dobro ide, da je, hvala Bogu, sve normalno. Samo se ne smijem otisnuti dalje.

Je li Vam lijepo u Sarajevo?

– Jeste. Viđam dosta raje. Sjednem ovdje gdje svi prolaze, tu blizu i stanujem. Dosta je raje koju ne mogu vidjeti. To mi je jedino žao. A ovo ostalo je super. To je isto Sarajevo kao nekada. Kuće su iste, ulice, samo nema mi Davora, Mirze, Seje, Dževada… Nema moje raje.

Ljudi Vas ovdje vole, ali i čudno im je jer ste bili u Sarajevu kada je bilo najteže, sve te ratne godine, a kada se sve smirilo, otišli ste.

– Nisam ja otišao. Četiri godine smo jeli konzerve i jedni od drugih posuđivali pare i, znači, moraš početi nešto raditi. A šta ćeš ti raditi u Sarajevu tih godina? Ništa. Nešto sam pokušavao, radnje neke otvarao. Pa sam na jednom poslu propao, pa drugi, treći… Kad me Bog nije stvorio za biznis. Moje je da pišem pjesme i pjevam. I to je tako.

Čudili su se ljudi i što ste nastupali na Grandu, snimali duete s anonimnim pjevačima.

– Ja hoću da napravim pomirenje. Znam šta je rat bio i ko je mene napao. Ali, nije mene napao moj Kornelije Kovač i moja Mari Mari ili mali Dušan Svilar iz Subotice. Ili jedna gospođa, umrla je u međuvremenu, koja je napisala knjigu pjesama o meni. Poslala mi ju je u ratu, a tamo s balkona u Beogradu je vikala: "Ostavite mi Sarajevo, ostavite mi Kemala Montena!" I kako ću da ne odemo toj ženi ili onome djetetu koje se nije ni rodilo kada je ovdje bio rat. Ili pjevačica Mari Mari, prekrasna, naša Bosanka. I ona je kao dijete otišla iz Drvara kao što je moja unuka otišla u Njemačku, kao što se mnogo naše djece rasulo po svijetu. A Davor i ja smo krenuli, što se kaže, trbuhom za kruhom ili za hljebom, kako ko hoće.

Moja drugarica

Nisam Vas za Grand pitala u tom smislu nego zato što mnogi taj muzički projekt smatraju šundom, a Vi ste mnogo iznad pjevača Granda.

– To ljudi gledaju. Ako ti voliš grah, zašto bih ja branio da ga jedeš. Sale Popović je moj prijatelj od prije Granda. Drugo, moj Gane Pecikoza, Sarajlija, menadžer, moja raja, cijeli smo rat bili zajedno ovdje i s njim radim. Treće, Brena je moja drugarica, koja mi je, kada sam imao prvi koncert u Beogradu, došla, pomogla mi bez riječi, u njenoj sam kući spavao. I šta ja sad da radim kad ona kaže: "Kemice, hoćeš li mi doći u Grand u emisiju?" Kako neću. Nije Grand ništa ružno. A bogami, volim se i tu pojaviti. Neka moju muziku čuju ljudi koji je ne slušaju pa će reći: "Vidi što je fina pjesma."

U poslijeratnom periodu snimili ste dosta pjesama, ali publika više voli one starije.

– I ja sam takav. Kada bi meni sutra u Sarajevo došao Tom Džons (Jones) i kada mi ne bi pjevao "Green Green Grass of Home", "Delilah", može on pjevati milion onih seks-bombi, to se meni ne sviđa. Isto kao i ja. Ako ne pjevam raji "Lidiju" iz 1967. ili "Jedne noći u decembru" iz 1970., ako ne pjevam "Sarajevo, ljubavi moja", "Dušo moja", "Nije htjela"… isto kao da nisam pjevao.

Slažete li se s onima koji primjećuju da jenjava era turbofolka?

– Pa, dosadilo je! Sve isti aranžmani, tekstovi, isti glasovi. Isto pjevaju pa ih ne možeš razlikovati. I od tih milion pjesama koje se dnevno snime, jedna bude hit 15 minuta i više je niko ne sluša. Eto, ja bih jedino volio da se u Sarajevu pojavi neki novi Davor, neki novi Dragan Stojnić. To bih volio čuti. Nego, danas se neko pojavi i za dvije-tri godine nestane. Eto, koliko nas je pjevača predstavljalo na Evroviziji, ja se ne sjećam nikoga osim Dine i Harija. Evrovizija je smeće. Da su ove godine došli "Beatlesi" i otpjevali "Yesterday", ne bi ušli u finale. Više to nije festival pjesme nego predstavljanje turističkih ljepota zemalja.

Dugo ste na sceni, a ipak nastupate po festivalima, dok su mnogi pjevači odustali od njih.

– Ja i svi pjevači odranije došli smo na scenu preko festivala. Gdje je Čola počeo? Na "Vašem šlageru sezone" pa u Opatiji "Gori vatra", pa hajmo u orbitu. Oliver je počeo na Splitskom festivalu, "Galeb", pa golub, pa riba vaka, pa naka… Festival ti je dao sve i sada kada mu treba pomoći, ti kažeš: "Neću, ja sam sada zvijezda, neću da se takmičim s onim nekim." A meni je važno da vidim nekoga od raje i da otpjevam finu pjesmu. A to mjesto prvo, drugo, to nema veze ni s čim. To je nekad značilo. Evo ti sto miliona, otpjevaj mi pobjedničku pjesmu s Evrovizije. A otpjevaj mi "Sarajevo, ljubavi moja". Znam da hoćeš. Otpjevaj "Gori vatra" od prije 40 godina. Znaju svi, a na Evroviziji bila 15. "Sarajevo, ljubavi moja" bila bi 18. po glasovima moje publike, sarajevske ("Vaš šlager sezone", op. a.). Ali, sreća, prevagnuli su glasovi iz drugih gradova. Govorili su: "Ih, to je Kemica napisao da se nama udvara!" Kome da se ja udvaram?!

Zvijezde i umjetnici

Danas se neki pjevači smatraju zvijezdama pa se kriju od novinara i šta sve ne čine od sebe. Je li tako ranije bilo?

– Je li Rade Šerbedžija zvijezda? Jeste, i to svjetska. Je li Arsen Dedić zvijezda od rođenja? Uvijek ćeš s njima najbolje sarađivati. Oni su umjetnici, nisu zvijezde. Takozvane zvijezde su oni koji leže i zamišljaju da će sutra pjevati u duetu sa Selin Dion (Celine). Te takozvane zvijezde su budale. Ko je to naš uspio u svijetu? Kažu mi: "Što ti ne probaš u Italiji, pjevaš bolje od većine njihovih pjevača." Nema to veze – ja se zovem Kemal Monteno, ja sam iz Sarajeva, mogu bolje pjevati od sto njihovih pjevača, ali džaba, kad izađe neki njihov šmokljo, njemu tu leži. Evo, recimo, ja na Splitskom festivalu neću da pjevam na čakavskom – ono lipa moja, di si bija.. Meni to ne stoji.

A u duetu sa Svilarom ste pjevali na ekavskom.

– Prije 40 godina sam snimao na ekavskom – i ja, i Arsen, i Davor. Na slovenskom, na makedonskom. Na svim sam jezicima pjevao. A što ne bih na ekavskom ako je napisana pjesma na ekavskom. Pjevao sam: "Da li znaš da lijepa si k'o san… Ti divni zvuci glazbe…" Kažu mi: "Ti otišao u Zagreb, pa odmah počeo glazba, netko…" Rekoh: "Znaš kada sam ja tu pjesmu snimio, prije 40 godina."

Ljudima to očito iz nekoga razloga smeta.

– Iz Sarajeva je mogao otići svako, samo nismo mogli ja, Pimpek, Mirza i ovako neka raja. A onaj koga Sarajevo ne priznaje kao svog, oni su mogli, boli nekog briga. Neda Ukraden je, recimo, mogla otići, jer nju nisu prihvatili kao pravu Sarajku. Dobro, Čola je i prije hodao. Čim je počeo, živio je u Zagrebu, Beogradu.

Kako Vam se čini situacija u BiH, Hrvatskoj, Srbiji?

– Ja sam u Zagrebu i ko god mi priđe, kaže: "Bio sam u Sarajevu, to je najljepše mjesto na svijetu." Svi su oduševljeni. Sarajevo bi moglo biti kao San Marino, Monako, da raja dolaze, jer ljudi vole doći na čaršiju, vole naš mentalitet. Ali, ovi z…… ne mogu se nikada dogovoriti. Volio bih da mi je Bogić Bogićević bio predsjednik cijele BiH. Ne možeš imati pet tata i pet mama. Ja bih najviše volio da smo se rastali kad smo se već pomarisali. Idi, napravi granicu! Evo ti lična karta, evo ti pasoš, šta god hoćeš! Ja ću otiću u Banju Luku kod svog jarana, otići ću i u zapadnu Hercegovinu, opet kod svog jarana. Napravi tu granicu, nemoj me, majke ti, peglati! I ukini mi to "i". Bosna i Hercegovina. Ne valja ni za navijače. Kako ćeš navijati? Hercegovina je vazda bila Hercegovina, a Bosna je vazda bila Bosna.

Ljubomora je to

Smatrate li da je sarajevska muzička scena i dalje dominantna u bivšoj Jugoslaviji?

– Pogledaj Beograd. Ko je glavni? Čola. Dobro, pojavio se i ovaj mali Joksimović. Odličan je. Ali, tu su Brega, Čola, Haris Džinović. Ja kad dođem, prodam dva Sava centra bez ijednog plakata. Dino Merlin je imao tri Arene. Onda dođu i kažu da je iz Sandžaka došlo 400 autobusa samo da bude puno. A nije. To je ljubmora, moraju nešto reći. Kad je bila Čobijeva sahrana, on je rođen u Novom Sadu, ali najveći dio života proveo je u Sarajevu, došli smo Brega, Gane, Raka Marić, ja, Čola nije bio, ali došao je njegov brat, pa Boris Novković. Sva sarajevska raja. Od pet miliona beogradskih pjevača jedino je bio gospodin Đorđe Marjanović, a još je bio šlogiran.

Kemi je došao predsjednik

U teškim trenucima bolesti čovjek spozna ko su mu istinski prijatelji. Halid je bio uz Vas, Čola Vas je posjetio u Opatiji…

– Čast ti je kada ti u bolnicu dođu predsjednici dvije države, BiH i Hrvatske, Željko Komšić i Ivo Josipović, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, ambasador BiH u Hrvatskoj, naš ministar zdravstva… Dođu ti svi u posjetu, k'o da si Tito. Izvini, bilo je i drugih pjevača u bolnicama, u gorem stanju od mene, ali nije im došao predsjednik. Ali, Kemi je došao.

U Srbiji sam pjevao "Da ti roknu samo dvije"

Pjevate li danas "Pismo prijatelju" ili pjesmu poznatiju kao "Da ti roknu samo dvije"?

– U Srbiji na turneji, negdje dole oko Čačka, ne znam gdje tačno, nisam mogao vjerovati kada je frajer kazao: "Može l’ "Da ti roknu samo dvije"?" Rekoh: "Kako da ne može." Ali, pazi, to je ljubavna pjesma. Nju su ranije napravili Fazla i Zlatko i samo su ubacili u refren da padne tebi u avliji pa ćeš vidjeti kako je. To nikoga ne vrijeđa i to se, ustvari, i njih tiče kada su njih Amerikanci bombardirali. Pa da vidim i tebi kad ti padne, kako je kad si u podrumu. Larisa Sarajlić-Ramović (Dnevni avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku