hamburger-icon

Kliker.info

Kemal Kurspahić : Zlo u ‘drugima’

Kemal Kurspahić : Zlo u ‘drugima’

14 Decembra
07:03 2019

Tužilac mehanizma formiranog da privede kraju misiju međunarodnih tribunala za Ruandu i bivšu Jugoslaviju Serž Bramerc (Serge Brammertz) rekao je nešto što svakodnevno slušamo ali ovog puta na pravom mjestu i u savršeno odgovarajućem kontekstu: podnoseći u srijedu, 11. decembra, izvještaj Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija izrazio je žaljenje što je “u bivšoj Jugoslaviji, gdje hiljade slučajeva ostaju domaćim sudovima, poricanje zločina i slavljenje ratnih zločinaca rašireno i postaje i gore, s političarima koji vjeruju da mogu pobjeđivati na izborima negirajući zlodjela i veličajući odgovorne”.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Svakodnevno smo svjedoci koliko je Bramerc u pravu kad upozorava na žalosno stanje u vezi s odgovornošću za ratne zločine u zemljama bivše Jugoslavije.

Njegov mandat i tiče se tih zemalja i ne može mu se zamjeriti što taj odnos prema zločinima iz prošlosti nije stavio u širi međunarodni kontekst ma koliko se on dramatično nametao baš u nedjelji Bramercovog obraćanja Savjetu bezbjednosti.

Samo dan ranije, 10. decembra, u Koncertnoj dvorani u Stockholmu – u prisustvu i uz čestitanje i samog švedskog kralja – austrijskom piscu Peteru Handkeu uručena je Nobelova nagrada za literaturu. Čak i neke od međunarodnih medijskih kuća čija je misija da donose isključivo vijesti – poput, recimo, agencije Reuters – u izvještaju o uručenju nagrade u prvi plan su stavile demonstracije protiv nagrade Handkeu zbog njegove podrške Slobodanu Miloševiću i negiranja zlodjela počinjenih u Bosni i Hercegovini. Odjek te nagrade u regionu pokazuje koliko je odnos prema ratnim zločinima gorivo kojim se raspaljuju strasti, proizvode lažni primjeri ultrapatriotizma i produbljuju podjele između “nas” i “njih” u prilog održavanja na vlasti nacionalističkih vođa, partija i ideologija.

U Srbiji i Republici Srpskoj nagrada Handkeu doživljava se kao nagrada “jednom od nas” i Austrijanac se prisvaja u rangu s Ivom Andrićem ili, adekvatnije – s obzirom na njegovo poricanje genocida u Srebrenici, s pokojnim ruskim diplomatom Vitalijem Ćurkinom koji je stekao posebno mjesto u novijoj srpskoj mitologiji tako što je u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija uložio ruski veto na predloženu rezoluciju zapadnih zemalja o osudi genocida u Srebrenici.

Aktuelne srpske vođe s obje strane Drine požurile su da demonstriraju novootkrivenu ljubav za lijepu književnu riječ i da obasipaju Handkea “željama, čestitkama i pozdravima” kao što su i brojni međunarodni javni autoriteti izrazili čuđenje pa i prezir zbog dodjele najvišeg priznanja za književnost autoru koji je sam najodgovorniji što je njegova literatura ostala u sjenci njegovog poricanja međunarodno presuđenog genocida u Srebrenici.

Bramercovo “žaljenje” što se u zemljama bivše Jugoslavije poriču zlodjela i veličaju zločinci naišlo je na potvrdu i u raspravi nakon njegovog obraćanja Savjetu bezbjednosti. U njoj je predstavnik Srbije kao najveći problem u vezi s ratnim zločincima naveo potrebu za više razumijevanja za rano puštanje na slobodu ostarjelih i bolesnih osuđenika “iz humanitarnih razloga”. To što za njihove žrtve – među kojima su i dječaci Srebrenice – nije bilo nikakve milosti nakon što je 11. jula 1995. general Mladić “poklonio grad srpskom narodu za osvetu nad Turcima” ni najmanje ne dotiče sljedbenike ideologije koja je dovela do tragedije devedesetih.

Predstavnik Hrvatske u toj debati pozvao je Srbiju da “prestane veličati ratne zločine” u čemu njegova država i njena predsjednica ni najmanje ne zaostaju. Predsjednica Hrvatske je, naprotiv, upravo to – poricanje zločina i veličanje ratnih zločinaca – stavila u središte svoje izborne kampanje za novi mandat: uporno dovodi u pitanje pravomoćnu presudu Međunarodnog suda za ratne zločine kojom su lideri samoproglašene “Hrvatske Republike Herceg-Bosne” osuđeni na višedecenijske kazne za “udruženi zločinački poduhvat”, vodi kampanju za njeno oživljavanje i slavi pravosnažno osuđenog generala Praljka – koji je u trenutku izricanja presude popio smrtonosni otrov u haškoj sudnici – kao nacionalnog heroja.

Grabar-Kitarović u tom izboru za veličanje najgorih među nama nije usamljena. Drastičan je primjer Poljske gdje je prošle godine nova desničarska vlast “u ime odbrane dobrog imena Poljske” pokušala da donese zakon koji zabranjuje i strogo kažnjava dovođenja u vezu Poljske s nacističkim logorima na njenoj teritoriji i javno spominjanje “poljskih logora smrti”: Tokom Drugog svjetskog rata Poljska je pod nacističkom okupacijom izgubila više od pet miliona građana od kojih su tri miliona bili Jevreji ali je nacionalistička desnica pokušala da zakonski oslobodi Poljsku od odgovornosti za učešće u nacističkim zlodjelima. Pod međunarodnim pritiskom morala je međutim odustati od te zakonske zabrane javnog propitivanja istorijske odgovornosti Poljske.

Ima li i drugačijih primjera? Ima. Samo prije nedjelju dana kancelarka Njemačke Angela merkel posjetila je najozloglašeniji nacistički logor smrti u Aušvicu i, pored ostalog i svojim prisutnim poljskim domaćinima, poručila; “Aušvic je bio njemački logor smrti koji su vodili Nijemci … Mi Nijemci dugujemo žrtvama i sebi da čuvamo sjećanja na počinjene zločine, da identifikujemo počinioce i sjećamo se žrtava na dostojanstven način … To nije otvoreno za pregovore: to je integralni dio i zauvijek će ostati integralni dio našeg identiteta”.

To je primjer koji bi balkanske vođe mogle slijediti samo ako bi predsjednik Srbije otišao u Srebrenicu da se pokloni žrtvama genocida a predsjednica Hrvatske u posjeti “hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini” da ukaže poštovanje nevinim žrtvama zlodjela u Ahmićima umjesto njihovim ubicama.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku