Kliker.info

Dok ovih dana, u očekivanju najavljene mise povodom 75. godišnjice „Blajburške tragedije“ u sarajevskoj Katedrali Srca Isusova u subotu, 16. maja, u 12:15 sati slušam nadvikivanje „za“ i „protiv“ održavanja tog obreda, s najvećim uznemirenjem bilježim zabrinutost zbog „prijetnji kardinalu Vinku Puljiću i Katoličkoj crkvi“.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Volio bih da kardinal i Crkva u potpunoj sigurnosti, bez i najmanjeg incidenta, provedu misiju koju su odabrali vjerovatno svjesni da njome zabadaju prst u oko svima koji su odrastali u iskrenoj pripadnosti kulturi i tradiciji multietničkog i multireligijskog Sarajeva.

Želio bih da vjerujem kako će najavljena protestna šetnja protiv održavanja mise za „blajburške žrtve“ proteći u najvećem redu i da neće ići dalje od najavljene krajnje tačke – kod vječne vatre – i kako policija neće morati da demonstrira obučenost za djelovanje u „situacijama visokog rizika“.

Hoću reći: bezrezervno podržavam slobodu i autonomiju vjerskih zajednica iako – isto tako bezrezervno – duboko žalim što su uzoriti kardinal i njegova crkva izabrali da baš u Sarajevu provode ovu manifestaciju rehabilitacije ustaštva i zločinačke NDH.

Zašto navodnici nad blajburškom tragedijom i blajburškim žrtvama?

Prije svega – zato što je po svim dostupnim istraživanjima bila riječ o koloni ustaške vojske u povlačenju neposredno nakon kapitulacije fašizma, u kojoj je bilo i žena i djece, ali i stotine zločinaca koji su pokušavali da izbjegnu suočavanje s vlastitim zločinima. Ta vojska i ideologija počinila je masovna zlodjela, pored ostalog i tokom ustaške vladavine u Sarajevu s likvidacijom više od 10.000 građana – među kojima 7.000 sarajevskih Jevreja – i zločine genocidnih razmjera u ustaškom logoru Jasenovac.

Današnjom, sve agresivnijom, rehabilitacijom ustaštva aktuelna hrvatska politika pa evo i Katolička crkva nanose istorijsku nepravdu pored ostalog i samom hrvatskom narodu: ako se kritika održavanja mise u Sarajevu za „blajburške žrtve“ predstavlja kao napad na Katoličku crkvu i hrvatski narod – nije li to poistovjećivanje cijelog naroda s ustaštvom iako je i taj narod dao istorijski doprinos pobjedi nad fašizmom?

Prisvajanje uloge ekskluzivnih predstavnika naroda i njegovih interesa od strane vodeće hrvatske političke partije – pa evo i Crkve – uključuje i rehabilitaciju ne samo ustaških zlodjela iz Drugog svjetskog rata već i zlodjela u okviru Udruženog zločinačkog poduhvata i samozvane „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“ u ratu devedesetih: ukazivanje počasti osuđenim ratnim zločincima i okrutna bezosjećajnost za masovna ubistva najnevinijih u Ahmićima i Stupnom Dolu i zločine protiv čovječnosti u logorima od Heliodroma do Dretelja.

Polemika povodom najavljene mise za „blajburške žrtve“ u Sarajevu bila je i ogledalo poštovanja evropskih vrijednosti. Građani, javni radnici i organizacije imali su priliku da pokažu odnos prema prošlosti. Bilo je, kako se i očekivalo u ovakvoj manifestaciji istorijskog revizionizma, zapaženo reagovanje jevrejske zajednice i njenih istaknutijih predstavnika i jevrejskih organizacija i udruženja u svijetu. Bilo bi zabrinjavajuće da im se u osudi rehabilitacije ustaštva nisu pridružili i brojni bosanskohercegovački antifašisti.

Ali, pokazalo se i kako rehabilitacija ustaštva i fašizma nalazi plodno tlo i u nekritičkom izjednačavanju odgovornosti različitih pokreta i ideologija.

Tako je gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, izražavajući neslaganje s misom za „blajburške žrtve“, gotovo u istom dahu dodao: „Smatram da i žrtve komunističkog režima imaju pravo da na dostojan način obilježavaju stratišta i čuvaju sjećanja“.

Ovo propovijedanje jednakih krivica izjednačuje zločine počinjene iz genocidnih namjera – poput onih u Jasenovcu – sa masovnim egzekucijama odgovornih za te zločine u kojima, istina, nije bilo suđenja i presuda ni vladavine prava i pravne države.

Izjava gradonačelnika Sarajeva o jednakom pravu obilježavanja blajburških žrtava i žrtava komunističkog režima, jednako kao i izjave hrvatskih udruženja koja podržavaju misu u Sarajevu po kojima su zločini fašista jednaki kao i zločini komunističkih režima, u slučaju Jugoslavije potiskuju u drugi plan istorijski dokazane činjenice: da kategorija „komunističkih režima“ teško može da se jednako primjenjuje na sovjetski tip komunizma s logorima i masovnim likvidacijama staljinističkog doba i Titovom državom koja je odbacila staljinizam još 1948. i od tada uživala međunarodno uvažavanje i na Istoku i na Zapadu podijeljenog svijeta.

U tom istorijskom kontekstu, Skakino izjednačavanje ustaških i zločina komunističkog režima – u aktuelnom bošnjačkom senzibilitetu – približno je jednako poricanju genocida u Srebrenici („počinjeni su zločini nad svim narodima“); negiranju granatiranja Sarajeva („Muslimani granatiraju sami sebe da bi izazvali međunarodnu intervenciju“); izjednačavanju neuporedivih situacija (Srebrenica i Bratunac: u oba slučaja obavljeno je sistematsko „etničko čišćenje“ od većinskog muslimanskog stanovništva).

Provokacija s „misom za blajburške žrtve“ mogla bi imati i poučne dimenzije ako potakne pripadnike mlađih generacija da s novom energijom bdiju nad očuvanjem antifašističkog nasljeđa.