Kliker.info

Ova nedjelja podsjetila je sve kojima je istinski stalo do mirne Bosne koliko je ona izložena krajnje nepoželjnom statusu zemlje „na prvoj liniji fronta novog hladnog rata“.

Piše : Kemal KurspaHIĆ (RSE)

Povod za obnovljene brige o tome kojim će putem Bosna i Hercegovina krenuti – pridruženja NATO-u u skladu s ranije donesenim odlukama najviših državnih organa ili „vojne neutralnosti“ koju je proglasila Skupština Republike Srpske – ovog puta je došao s nevladinog skupa u Rusiji na kojem je šef ruske diplomatije Sergej Lavrov optužio Sjedinjene Države i neke zapadnoevropske zemlje da se zalažu za stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine.

„Cilj je jednostavan: uvući Bosnu u NATO“ – rekao je Lavrov.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić odgovorio je na to podsjećanjem na izjavu samog Lavrova u ranijoj zvaničnoj posjeti BiH kad je rekao kako je „Rusija načelno protiv proširenja NATO saveza ali ako je to naš izbor, Rusija će poštovati takvu odluku institucija naše zemlje. A odluka institucija ove zemlje, jednoglasna odluka Predsjedništva BiH koja nikada nije opozvana, povučena ili promijenjena, jeste da BiH želi biti članica NATO saveza, i danas postoji“.

Šta se promijenilo od tada? Rusija, nakon neuspjeha u pokušajima sprečavanja euroatlantskih aspiracija Crne Gore i Sjeverne Makedonije, može da projektuje status „velike sile“ još samo u odnosima sa Srbijom i – zajedno sa njom – s entitetom Republika Srpska. Izbor, između pripadanja euroatlantskoj porodici demokratija pod odbrambenim kišobranom NATO-a, u posljednjih pet godina, od 2014, već su napravile Albanija, Bugarska, Hrvatska, Crna Gora, Rumunija i Slovenija s bliskom perspektivom da im se pridruži i Sjeverna Makedonija.

Tako su za sada izvan te euroatlantske porodice ostale samo Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo.

Kako je zapaženo u septembarskom saslušanju pred Komitetom za oružane službe američkog Senata, Rusija u održavanju uticaja na tom suženom prostoru koristi metode provjerene u prošlosti: poticanja neslaganja i napetosti i unutar i između zemalja. Iz perspektive američkih analitičara – Rusija koristi uticaj u regionu za potkopavanje evropskog jedinstva, slabljenje NATO-a i američkog uticaja.

Metodi za postizanje tih ciljeva u odnosima s balkanskim državama uključuju širenje odbojnosti prema NATO-u, oslanjanje na korumpirane lokalne političare i partije, korištenje energetske zavisnosti regiona za vlastite političke ciljeve, propagandnu ofanzivu u medijima i veze u nevladinim institucijama i sektoru, od crkvenih i obrazovnih do folklornih kulturnih manifestacija.

Američki analitičari koji pokušavaju pokazati kako to što se učestalo naziva „štetnim ruskim uticajem u regionu“ ipak ima i praktična ograničenja i naličja navode slučaj Crne Gore: tamo, po tim analitičarima, 22 posto turista dolazi iz Rusije; Rusi su vlasnici trećine svih firmi i 40 odsto stambenog fonda i obezbjeđuju trećinu svih direktnih investicija a Crna Gora je – uprkos tome – ostvarila svoje euroatlantske aspiracije. Na zabrinutost Zapada zbog jačanja vojne zavisnosti Srbije od Rusije odgovaraju primjerom iz 2015. godine: tada je Srbija imala dvije zajedničke vojne vježbe s Rusijom i 22 s NATO-snagama.

Kako su odnosi između Beograda i Prištine, s međunarodnim pozivanjem na normalizaciju odnosa i međusobno priznanje, u središtu Zapadnih nastojanja i inicijativa, Bosna i Hercegovina je – i u evropskom i u američkom angažovanju – nekako u drugom planu.

U saslušanju pred senatskim komitetom, vašingtonski ekspert za balkanska pitanja Januš (Janusz) Bugajski upozorio je kako je Bosna i Hercegovina potencijalno zapaljivije krizno žarište i od srbijansko-kosovskog pitanja i kako bi dopuštanje eskalacije krize bilo u odnosima Srbija-Kosovo ili u Bosni i Hercegovini bilo velika greška američke politike nakon svih ekonomskih, političkih, diplomatskih i vojnih investicija u regionu.

Ovonedjeljna optužba Sergeja Lavrova kako Zapad nastoji „uvući“ Bosnu i Hercegovinu u NATO pokušaj je skretanja pažnje s potpuno suprotne realnosti: ruska politika bezuslovne podrške vodstvu Republike Srpske samo pojačava težnje većine bosanskohercegovačkog stanovništva za pridruženje NATO-u.

Rusija je svoju pristrasnost u bosanskohercegovačkim odnosima pokazala na simbolično najemotivnijem pitanju kad je – u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija – stavila veto na rezoluciju Zapadnih zemalja kojom se osuđuje genocid u Srebrenici.

U svemu ostalom, Rusija je bila dosljedna toj nedosljednosti.

U više navrata u Savjetu za implementaciju mira u Sarajevu odbijala je da se pridruži pozivima svih ostalih članica na podršku euroatlantskim aspiracijama Bosne i Hercegovine: njeni predstavnici naglašavali su kako „euroatlantska budućnost“ nije jedina alternativa.

Tu podršku vodstvu Republike Srpske potvrđuju ritualnim odbijanjem da u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija prihvate polugodišnje izvještaje Visokog predstavnika u kojima se po pravilu navode i osuđuju izjave entitetskog lidera kojima se osporava državnost Bosne i Hercegovine.

Insistiranje na „poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta“ bosanske države uz direktno suprotstavljanje težnjama većine njenog stanovništva za pripadanje euroatlantskoj porodici cinično je i neuvjerljivo.