Kliker.info

Sa iskustvima iz vremena opsade Sarajeva, i zbog medijske neutralnosti po svaku cijenu u kojoj se jednaka vjerodostojnost daje „svim stranama u sukobu“ iako jedni brane a drugi ruše opkoljeni grad – i zbog samoljubivih generala mirovnih snaga Ujedinjenih nacija koji vlastitu nemoć da bilo šta učine prikrivaju apelima za prekid vatre “objema stranama“ iako je odnos ispaljenih projektila na grad i iz grada neuporediv, razvio sam osjećaj mučnine pred tim primjerima bezosjećajnog izjednačavanja krivice – O tome sam objavio i esej pod naslovom „Neutralnost protiv objektivnosti“ u magazinu Nieman Report Harvard Univerziteta.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Sa tim senzibilitetom pratim ovih dana odjeke prve televizijske debate američkih predsjedničkih kandidata, predsjednika Donalda Trampa (Trump) i bivšeg potpredsjednika Džoe Bajdena (Joe Biden). U jednome su većina medija i najveći dio javnosti jedinstveni: debata, koja je oduvijek u cijelom svijetu praćena kao primjer „demokratije na djelu“ odmetnula se u nešto što se gotovo jednodušno ocjenjuje kao „nacionalna sramota“.

Čitam, čak i u inače uglednim novinama, kako su dvojica kandidata razmjenjivali uvrede i niske udarce što me podsjeća na školu izbjegavanja da se objektivno raspodijeli krivica iako je i sam voditelj debate, Kris Valas (Chris Wallace) s Trampove omiljene Fox News televizije, u žaru debate apelovao na Trampa da prestane prekidati sagovornika i da mu – u skladu s dogovorenim pravilima – dozvoli da završi misao.

„Bolje bismo služili zemlju ako dozvolimo obojici kandidata da govore s manje upadanja … Apelujem na Vas, gospodine, da to učinite“ – opomenuo je voditelj Predsjednika.

„(Apelujte) i na njega, takođe“ – odgovorio je Tramp.

„Ali, pošteno, Vi više prekidate“.

„I on je dosta prekidao“.

„Ali, manje nego Vi“.

Bajden nije ostao dužan na neke od Trampovih napada, posebno na njegovu porodicu, pa je za Predsjednika govorio i da je „klovn“, „lažov“ i „rasista“ da bi u jednom trenutku uzviknuo: „Hoćeš li zavezati, čovječe?“

U debati, koja se u novinskim analizama poredi s uličnom tučom, najviše pažnje – i kritike u javnosti – izazvalo je Trampovo odbijanje da osudi ekstremnu desnicu, uključujući i neonaciste i rasiste, i konkretno noviju ekstremnu grupu inspirisanu idealom bijele dominacije koja se pod nazivom Ponosni momci naoružana pojavljuje na protestima u američkim gradovima i traži kavgu s demonstrantima za rasnu ravnopravnost.

Ovih dana su se pojavili i na ranim biralištima, pored ostalog u državi Virdžinija, a Tramp ih je – umjesto osude – pozvao na „pripravnost“, pored ostalog za nadzor na biračkim mjestima. Pojava naoružanih ekstremista na biračkim mjestima vidi se u javnosti i kao opasnost od nasilja a u većini država i kao nezakonito zastrašivanje i pritisak na birače. Tramp im je, odbijajući da ih osudi, dao legitimitet a oni koriste medijsko interesovanje da se predstave kao „Zapadni šovinisti“.

Tramp je od prve godine predsjednikovanja imao problema u javnosti zbog izjednačavanja odgovornosti za nasilje, kad je povodom nereda u Šarlotsvilu (Charlottesville) u Virdžiniji u kojem su bijeli neonacisti uzvikivali rasističke i antijevrejske parole i izazivali nasilje rekao kako je bilo „vrlo finih ljudi na obje strane“.

Ima u podizanju napetosti mjesec dana prije izbora i nekih sličnosti s balkanskim iskustvom zavođenja demokratije. Prije svega – u nastojanju da se u funkciji osvajanja ili ostajanja na vlasti dovede u pitanje i sam legitimitet izborać

U Trampovom slučaju – tvrdnjama kako se sprema „neviđena u istoriji“ izborna prevara posebno u glasanju putem pošte. Ono se inače primjenjuje bez većih problema godinama a i sam Tramp glasa putem pošte u svom zvaničnom prebivalištu na Floridi

Predsjednikova kampanja deligitimizacije izbora – u kojoj se kao prijetnja predstavljaju nekakva podzemna „duboka država“, imigranti, muslimani i ekstremno ljevičarska antifa – u nekim se kritičkim gledanjima vidi i kao opasnost od „predsjedničkog državnog udara“, odnosno Trampovog odbijanja da napusti Bijelu kuću.

On sam, na insistiranje da se izjasni da će poštovati izborne rezultate, odgovara „vidjećemo“, ostavljajući mogućnost i da osporava ishod predstojećih izbora.

U svojoj prvoj predsjedničkoj kampanji 2016. godine na to pitanje, hoće li priznati rezultate izbora, odgovorio je: „Hoću ako pobijedim“.

Osporavanjem izbornih rezultata – kako upozoravaju američki analitičari – bila bi iznevjerena tradicija mirnog prenosa vlasti koja je punih 228 godina održavala američku demokratiju.

Američkim analizama nije promakla ironija kako sada svijet, u kojem je Amerika doživljavana kao uzor i „majka demokratije“, prolazi kroz istorijsko iskušenje.

Tako pariski Le Monde zapaža kako su „četiri godine Trampizma uveliko doprinijele slabljenju jedne od najvećih demokratija u svijetu“ a bivša britanska parlamentarka zaključuje kako je i ova kriza američka lekcija za druge: kako ne treba raditi.

Među američkim kritičarima aktuelnog predsjednika ipak prevlađuje povjerenje u otpornost američkih institucija i nada da će se „cirkus spakovati i otići iz grada“. To su iskušenja zbog kojih će, čak i oni kojima nije do politike, sljedećih mjesec dana s pomiješanim osjećanjima zebnje i nade iščekivati ishod izbora.