Kliker.info

Grad Vašington, kao sjedište institucija najmoćnije zemlje u svijetu – Bijele kuće, Kongresa, Vrhovnog suda, Stejt dipartmenta a malo izvan grada i Pentagona i CIA-e – pozornica je istorijskih, pa i tekućih afera u najnovijoj administraciji, pa gradske afere ostaju u sjenci onih koje potresaju Ameriku i svijet.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Tako i ovih dana, u kojima su i najbliži predsjednikovi saradnici pod istragom, optužnicama ili svakodnevnim ostavkama, jedna vašingtonska gradska afera ostaje gotovo nezapažena: šef gradskog sistema javnih škola, koji ima godišnju platu od 280.000 dolara uz mogući desetpostotni bonus za uspješan rad, morao je podnijeti ostavku jer je utvrđeno da je mimo sistema “lutrije” u upisu u prestižnije škole vlastitu kćerku upisao u školu po njenom izboru.

“Prihvatila sam njegovu ostavku jer je izgubio povjerenje zajednice”, rekla je gradonačelnica Vašingtona.

Taj brzi rasplet afere u školskom sistemu američkog glavnog grada zbog nečeg me potakao da razmišljam o Bosni i Hercegovini: njeno je sudbinsko pitanje, sada kad joj s najviših mjesta u Evropi poručuju da će se njena eurokompatibilnost, prije svega, mjeriti njenim napretkom u obuzdavanju korupcije, kada će i njeni javni službenici početi da “gube povjerenje zajednice” i, za bosanske uslove, dobro plaćene poslove zbog zloupotrebe položaja?

Ako je cijeli društveni poredak zasnovan na korupciji; ako je glavni motiv bavljenja politikom i borbe za vlast ovladavanje javnim dobrima i osvajanje pozicija s kojih će se vlastitim lojalistima dodjeljivati najprestižniji poslovi, najunosniji ugovori, najperspektivnije lokacije; i posebno ako se kao prvoborci protiv korupcije nude tranzicijski profiteri koji su od ničega došli do besprimjernog bogatstva – onda to nije posao koji se može završiti svečanim obećanjima o prihvatanju evropskih standarda i vrijednosti.

Korupcija, naravno, nije samo davanje ili prihvatanje mita za sitne povlastice u dnevnom poslovanju s javnim službama, od 10-20 maraka “za kafu” policajcu da ne podnosi prijavu za sitan saobraćajni prekršaj do slične “male pažnje” službenici za šalterom da brže i bez cjepidlačenja izda kakvu potrebnu javnu ispravu.

Ona ima i svoje multimilionske dimenzije i manifestacije: ako se nabavke opreme u državnoj upravi i javnim službama – bez bilo kakve otvorene konkurencije – povjeravaju privilegovanim firmama i dobavljačima bliskim ljudima na vlasti i ako se po istim kriterijima bliskosti s vlašću i spremnosti da se izdašnim plaćanjem “ispod stola” nagradi njihova naklonost odabiru izvođači javnih radova onda to iskrivljuje sliku cjelokupne ekonomije i uspostavlja nakaradan sistem vrijednosti s napadnom promocijom novobogataške elite.

Imao sam priliku da se i profesionalno bavim korupcijom u globalnim razmjerama. Bio sam, naime, predstavnik za štampu Konferencije u Meridi u Meksiku na kojoj je u decembru 2003. uz učešće predstavnika 100 zemalja promovisana Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije. Ta konvencija polazila je od toga da korupcija pogađa sva društva, bogata i siromašna, i obeshrabruje investicije i konkurenciju.

Razmjere tog zla mogle su se pokazati na primjerima u kojima je, recimo, bivši predsjednik Zaira Mobutu opljačkao pet milijardi dolara iz državne kase a nigerijski diktator Sani Abača (Abacha) osim dvije milijarde dolara iz Nacionalne banke prisvojio još dvije do tri milijarde dolara u vidu mita plaćenog njemu i njegovim najbližima.

To što je 100 zemalja potpisalo konvenciju na konferenciji u Meksiku primljeno je kao znak najšire saglasnosti kako je korupcija “globalni izazov koji traži i globalni odgovor”.

Ovaj dokument ponudio je niz preventivnih mjera i obavezao zemlje na saradnju kako bi se uskratila bezbjedna utočišta pljačkašima ili pranje novca stečenog korupcijom: kriminalci više neće moći da pobjegnu iz svojih zemalja i da žive u inostranstvu bez straha od gonjenja.

Ali, konvencija protiv korupcije biće samo onoliko uspješna koliko se bude uspješno provodila. Dobar primjer da “prihvatanje konvencije” ne garantuje i njeno provođene zabilježen je već na njenoj promociji u Meksiku.

Stotinu zemalja je potpisalo konvenciju ali je jedna otišla i korak dalje: Kenija je prva i ratifikovala konvenciju demonstrirajući tako “riješenost za obračun s korupcijom”. Gotovo 15 godina kasnije, u 2017. godini, korupcija u Keniji bila je gora nego ikada.

Tako i obećanja aktuelnih bosanskohercegovačkih prvaka najvišim evropskim predstavnicima o obuzdavanju korupcije mogu da se razumiju samo ako se razumije i to da i njihova moć u najvećoj mjeri počiva na korupciji i da su oni svih ovih dugih godina od “prvih slobodnih izbora” 1990. više učinili na slabljenju i potčinjavanju nego na jačanju i nezavisnosti kritičkih medija i efikasnog pravosuđa kao pretpostavki vladavine prava i suzbijanja korupcije.

Bez toga, ostaje nam cinična pouka iz one dosjetke u kojoj se bošnjački prvak Bakir Izetbegović žali sagovorniku kako su obećali narodu 100.000 radnih mjesta a ovaj mu odgovara: “Ma, ima tih mjesta, ali narod nema para”.