Kliker.info

Oduvijek sam u često zapaljivoj debati o tome kuda ide – i da li uopšte nekud ide – Bosna i Hercegovina bio krajnje sumnjičav prema ja-pa-ja patriotima i “probosanskim snagama” krajnje štetnih učinaka. Zato nedjeljama nisam napisao ni riječi povodom nadmene lekcije kolumniste najtiražnijeg bosanskohercegovačkog dnevnika u kojoj, pored ostalog, kaže: “Onomad je tako jedan ugledni kolega u američkom mediju objavio, doduše više kao da cinkari svoje bivše sugrađane nego kao vlastito uvjerenje – kako kad god ode u Sarajevo i ispenje se do Trebevića, tamo u planinskim birtijama – ne služe alkoholna pića”.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Nešto sam o tome i sam pisao i na ovom mjestu, pored ostalog – u kolumni pod naslovom “Društvo ne-baš -prećutnih zabrana”  22. aprila ove godine – ali me nije ni najmanje impresionirao argument autora protiv prigovora Sarajevu što se ne toči alkohol u “zračnim banjama”: da je zaista riječ o brizi za narodno zdravlje ne bi ga točili ni u alpskim zimskim centrima u Austriji i Švicarskoj, ali nije naravno riječ o tome, već o “odbrani Sarajeva” od mnogo suštinskije brige zbog sve upadljivije islamizacije javnog života.

Onaj ko na to ukaže rizikuje da u patriotskoj kolumni bude optužen za “cinkarenja bivših sugrađana” što je samo po sebi još jedna ružna podvala: šta to, recimo, rečenog kolumnistu ovlašćuje da odlučuje o tome ko su “bivši sugrađani” osim bliskosti s vlasnicima bošnjačke sudbine posljednjih 25 godina koji – kad im to politički i statistički odgovara – najsrčanije zagovaraju jednakopravnost “nerezidentnih” Bosanaca i Hercegovaca?

Pokušaj da se rasprava prebaci na oduvijek emocionalno zapaljiv teren alkoholne opasnosti za narodno zdravlje u “zračnim banjama” i koristoljubivog “cinkarenja” valjda sumnjivom inofaktoru – kao da u svjetskoj štampi nema dovoljno vlastitih i krajnje pozitivnih i krajnje negativnih izvještaja o tome – zapravo je nastojanje da se jeftine diskvalifikacije nametnu kao zamjena za ozbiljan dijalog.

Gorljivi branilac Sarajeva 2016. godine glatko će preskočiti cijeli katalog ponuđenih tema: hajku još tokom opsade Sarajeva na “miješane brakove” – islamizaciju Armije BiH i zlodjela uvoznih džihadlija – ulično arlaukanje i paljenje zastava evropskih zemalja povodom “danskih karikatura” – kampanju protiv autora koji u domaćim medijima ukazuju na zloupotrebu vjere i njeno neprimjereno nametanje u javnom životu – traženje “tajnih motiva” i “zavjera” koje bi objasnile ili čak relativizirale pojavu i zlodjela “Islamske države” (IDIL), uključujući i terorističke napade od Pariza i Brisela do Istanbula ovih dana.

To je tačka na kojoj samozvani “patrioti”, nudeći poluintelektualne usluge samozvanim “probosanskim snagama”, nanose Bosni i Hercegovini mnogo više štete nego koristi. Izbjegavanje – ili čak ućutkivanje – kritike stvara klimu u kojoj političke vođe i njima naklonjena “intelektualna elita”, u zamjenu za unosne javne položaje ili sitne lične koristi, mogu širiti šarene laže o sadašnjem ili skorašnjem napretku i onda kad je očito da godinama sve stoji u mjestu ili čak nazaduje. Odsustvo ozbiljnog propitivanja neispunenih obećanja i odgovornosti za javnu riječ i tajne pogodbe, za korupciju i zloupotrebe vlasti, provjereno je najbolji put opstajanja na vlasti politike i ličnosti bez ikakvih učinaka.

Čitalac će se sjetiti kako je, prije punih deset godina, u ime “stopostotne Bosne i Hercegovine” – iz pretpostavljenih “najprobosanskijih” namjera – miniran takozvani aprilski paket ustavnih promjena koji je predstavljao ponudu domaćeg i međunarodnog partnerstva za postepeno jačanje državnih institucija i ingerencija: od tada su stranci digli ruke od aktivog učešća u bosanskim reformama, zaustavljen je proces napredovanja i dok su susjedi napredovali Bosna i Hercegovina je nazadovala na evropskom i euroatlantskom putu. “Probosansko”, u razumijevanju ovog autora, nije nadmetanje u nadvikivanju preko entitetskih ili etničkih ograda već, naprotiv, sposobnost da se, u zajedničkom dobru i interesu, na “drugim stranama” nalaze partneri za projekt promjena.

Kad je riječ o tom “probosanskom” frontu, mnogo je euforije posljednjih mjeseci proizvelo sklapanja partnerstva dviju najuticajnijih bošnjačkih stranaka. To će, međutim, imati i neke probosanske učinke samo u mjeri u kojoj one budu u stanju da za proevropske reforme pridobiju i partnere među srpskim i hrvatskim političkim snagama: među hrvatskim, recimo, za omogućavanje građanima Mostara da najzad i oni biraju gradske vlasti, a među srpskim za prihvatanje prilagođenog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i mehanizma koordinacije proevropskih reformi. Pri tome je potpuno beskorisno tužakanje na temu “ko je prvi počeo”: jedina mjera uspješnosti vlasti, nekada i sad, su njeni rezultati – i ništa više.

Otužno je, recimo, djelovalo nastojanje da se u susretu  bosanskohercegovačkog Predsjedništva s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u četvrtak stvari prikažu kao “napredak na reformskom putu” kad gosti iz Sarajeva nisu mogli da pokažu saglasnost oko bar jednog od tri uslova za sljedeći korak na evropskom putu: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, mehanizam koordinacije ili izbori u Mostaru.