Kliker.info

Sa istekom  jednomjesečnog roka ua provođenje “sporazuma”   vodećih nacionalističkih partija o formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini (5. septembra) nije učinjen ni korak izvan rovovski utvrđenih pozicija: dvojica članova Predsjedništva, Šefik Džaferović i Željko Komšić, insistiraju na tome da se prvo ispuni ranije utvrđena obaveza o podnošenju godišnjeg nacionalnog plana saradnje s NATO-om a treći, Milorad Dodik, vodi čitavu kampanju dokazivanja kako od toga “nema ništa”.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Za razliku od Velike Britanije, koju potresa projekr Brexita – napuštanja Evropske unije sa ili bez sporazuma o budućim odnosima uz promjenu vlade, prijetnje raspuštanjem Parlamenta i vanrednim izborima – bosanskohercegovački izlazak iz ranije ozakonjenih euroatlantskih aspiracija, neka vrsta BHexita, događa se u velikoj mjeri na ravni Dodikovog li;nog iybora ya bliskost s Rusijom i netrpeljivost prema Zapadu.

Nedavno je, na godišnjicu početka vazdušnih udara NATO-a po položajima vojske bosanskih Srba, rekao kako je to bio dan kad je najmoćnija alijansa u istoriji odlučila da bombarduje mali narod “nalazeći neke navodne humanitarne razloge za nehumano postupanje”.

U te “navodne humanitarne razloge” spadaju troipogodišnja opsada Sarajeva sa više od 10.000 žrtava, granatiranje gradske tržnice sa desetinama ubijenih i genocid u Srebrenici  na čiju je međunarodnopravnu prirodu veto stavila samo Rusija.

Rusija se uporno pojavljuje i kao dosljedni podstrekač “BHexita” ponavljajući u svakoj prilici, od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija do Savjeta ya provedbu mira u Sarajevu , kako “euroatlantska budućnost” nije jedina opcija za Bosnu i Hercegovinu.

Tu poziciju, blokiranja približavanja bosanske države NATO-u, potvrdila je i u sadašnjoj krizi s formiranjem vlasti: njen predstavnik odbio je da se pridruži ostalim članicama Savjeta za provedbu mira u upozoravanju protiv poteza koji bi “ugrozili, oslabili ili onemogućili puno funkcionisanje državnih institucija”. To je bilo nedvosmisleno upozorenje Dodiku kako su neprihvatljive i opasne prijetnje nepoštovanjem zajedničkih institucija i prenosom nadležnosti s državnog na entitetski nivo.

Savjet za provedbu mira podsjetio je kako su te institucije formirane u ustavnoj proceduri uz saglasnost i entitetskih i državnog parlamenta i upozorio da entiteti moraju poštovati “postojeće zakone i pravno obavezujuće aranžmane”.

Ruska Federacija ne slaže se s ovom izjavom.

Njen ambasador objasnio je i s čime se slaže: on predlaže da se pristupi bezuslovnom formiranju vlasti a da se razlike – uključujući i onu ključnu: u vezi sa slanjem nacionalnog plana saradnje s NATO-om u Brisel – ostave budućim institucijama “koje će ih razmatrati u okviru utvrđenih procedura”.

To je već provjereni recept za blokade i ucjene: poziv na dijalog o već ozakonjenim državnim ciljevima i strategijama. Dodik je upravo u jeku ove krize s formiranjem vlasti pokazao koliko je i najtemeljnije opredjeljenje podložno jednostranim odlukama i blokadama: izjavio je da bi odbio i članstvo u Evropskoj uniji ako bi ono zahtijevalo uvođenje sankcija Rusiji.

Tako se i nepomirljiv pristup formiranju vlasti, nacionalni plan pa predsjedavajući Savjeta ministara, sa nivoa trenutne krize podiže i na principijelan nivo: hoće li funkcionisanje države i dalje biti blokirano jednostranim inatima i blokadama.

Primjer: pozivanje vodstva Republike Srpske na rezoluciju entitetskog parlamenta o vojnoj neutralnosti kao razlog za odbijanje bilo kakvog približavanja NATO-u. Entitet nema nadležnosti u stvarima odbrane ili spoljne politike niti bi – u okolnostima vladavine prava – mogao donositi antiustavne odluke ili dovoditi u pitanje autoritet Ustavnog suda.

Ova eskalacija neslaganja o nadležnostima države i entiteta vremenski se podudara s najavama većeg prisustva i snažnijeg angažmana Sjedinjenih Država na Zapadnom Balkanu. Ta očekivanja posebno su oživjela ovih dana s odlukom američkog državnog sekretara Majka (Mike) Pompea da imenuje Metju Palmera (Mathew Palmer) za specijalnog iyaslanika u regionu .

U vijesti o imenovanju iz Vašingtona je najavljeno kako će fokus Palmerovog angažmana biti “integracija Zapadnog Balkana u zapadne institucije”. Izbor Palmera na tu funkciju, kako to obično biva u balkanskim razmatranjima, nailazi na tumačenja od onih iz spektra teorija zavjere do onih koji u tom izboru vide i potvrdu kontinuiteta američke politike na Balkanu.

Za tumačenje s prizvukom i jednog i drugog, zavjere i strateškog izbora, pobrinuo se ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić.

Prvo: o “našem zetu u belom svetu”. Dačić je izjavio kako je Palmer oženjen Beograđankom “što ne mora biti prednost jer će morati da dokazuje da nije pristrasan”.

Drugo: o Palmerovom ličnom profilu. Dačić kaže kako je njegov mogući hendikep što je dugo u Stejt departmentu i “ima utvrđen sistem vrednosti i način razmišljanja koji možda stvara određene stereotipe”.

To što je čovjek koji je “dugo u Stejt departmentu” postao američki specijalni izaslanik za Zapadni Balkan ujedno je i poraz one politike na Balkanu koja je počivala na očekivanjima da će s izbornom pobjedom Donalda Trampa (Trump) biti pometeni “ostaci bivše administracije” i politike i politike.